Andrej Tarkovski mlađi: Moj otac nije bio disident, bio je umjetnik koji je napustio svoju domovinu

Anton Tušin/TASS; Getty Images
Sin legendarnog filmaša govori o svom novom filmu, životu u emigraciji, utjecaju Tarkovskog i budućem muzeju u Firenci.

"Za Tarkovskog znaju svugdje. Zapanjilo me kada je u Italiji čak i djelatnik pošte, kada je vidio moje ime, uskliknuo: 'Tarkovski! Stalker, Solaris!'", kaže Andrej Tarkovski mlađi, član poznate obitelji i čuvar redateljeve arhive u Firenci.

On je u izvjesnom smislu pošao očevim stopama - snima filmove, premda dokumentarne. Njegov je posljednji film "Andrej Tarkovski. Film kao molitva" premijerno prikazan na filmskom festivalu u Veneciji ove jeseni.

U intervjuu za Russia Beyond Tarkovski mlađi govori o tome zašto je njegov otac napustio SSSR, kako bi se trebalo odnositi prema umjetnosti i filmu te otkriva kada će biti otvoren muzej posvećen velikom redatelju.

Počeli ste snimati film o svom ocu 2003. godine, a zatim je uslijedila duga pauza. Je li se koncept filma tijekom tog vremena promijenio?

Da, revidirao sam koncept, jer se za to vrijeme po pitanju Tarkovskog mnogo toga učinilo i reklo, pa nije imalo smisla napraviti samo još jedan film o njemu. Obilje informacija je rezultiralo time da se slika moga oca počela gubiti: njegove riječi, njegova vizija, njegova percepcija svijeta, kulture i umjetnosti.

Kad sam u našoj arhivi pronašao njegove audio snimke, shvatio sam da film ne bi trebao biti film o njemu, nego film u kojem nam Tarkovski govori o sebi. On na tim snimkama govori o svom životu, svom pogledu na umjetnost, svojoj vjeri i o onome što mu je važno. Pomislio sam da je to idealan način da ovdje i sada gledateljima približim redatelja i pružim im priliku da ga ponovo upoznaju.

U jednom od poglavlja filma postoji zanimljiv politički aspekt: Tarkovski otvoreno kaže da je veliku ulogu u njegovoj odluci o emigraciji u Italiju odigrala oštra kritika njegovog filma "Nostalgija", koju je na filmskom festivalu u Cannesu iznio Oscarom nagrađeni sovjetski redatelj Sergej Bondarčuk...

Meni nije bio važan politički aspekt, nego njegov pogled na stvari, svijet i ono što ga muči. Tarkovski nije bio politički disident, nikad se nije tako osjećao i uvijek se bunio kada bi mu ljudi govorili da je disident. Tarkovski nije bio disident; bio je umjetnik. Jedino što je tražio u životu, i što je ujedno bio i razlog zašto je napustio domovinu, bila je želja za stvaranjem. Jednostavno je morao biti u mogućnosti da snima filmove. To je za njega bilo najvažnije i zbog toga je žrtvovao sve ostalo.

Njegova prva nagrada, Zlatni lav na filmskom festivalu u Veneciji za "Ivanovo djetinjstvo", dala mu je profesionalni i umjetnički poticaj. Mogao je snimiti svoje naredne filmove, a to mu je pomoglo i kasnije, kada su ga počeli progoniti. Ljudi sa Zapada su pitali: "Što radi Tarkovski?", a zbog toga što je bio slavan, bio je i poznat. Nije imao ambiciju primati nagrade; ta je motivacija danas vrlo česta.

On u filmu objašnjava zašto je ostao u egzilu. Ovo je vrlo važno, jer je označilo ogromne promjene u njegovom životu, to je ono što je utjecalo na njegovu sudbinu. Ostalo je njegov unutarnji monolog o umjetnosti i životu. To se, nažalost, zaboravlja. Općenito govoreći, odnos prema umjetnosti koji su imali on i ljudi te generacije više nije na cijeni. Mislim da je važno podsjetiti se za što živimo i koji je bio smisao života za ljude poput Tarkovskog.

Monolozi Tarkovskog jasno govore o tome koliko mu je bilo važno to što je njegov otac bio pjesnik. Naposljetku, on je svu umjetnost, a naročito svoje filmove, doživljavao kao poeziju. Što je najvažnije što vam je otac dao?

On je bio nevjerojatna osoba kojoj dugujem svoj ukus u umjetnosti i životu. Nikada me nije ničemu podučavao: vjerovao je da se djecu ne može nečemu podučiti, ali im se može pokazati što je ispravno, a što nije, što je lijepo, a što ružno, što je pametno, a što glupo. Znao je oblikovati djetetovu osobnost bez pritiska ili predavanja.

Moj mi je otac puštao klasičnu glazbu: Bacha sam s njim slušao od svoje treće godine. Moje prvo glazbeno sjećanje iz djetinjstva je "Muka po Mateju" . Volio je srednjovjekovnu i renesansnu umjetnost i pokazivao mi albume, naučio me cijeniti ljepotu. Možda u to vrijeme, kao dijete, nisam sve shvaćao, no sve se te stvari upijaju i vraćaju s godinama.

Uvijek je s djecom razgovarao kao da su odrasli, volio je govoriti: "Ako to sada ne shvaćaš, shvatit ćeš kasnije." Kada ste dijete, želite shvatiti ili čuti da je vaš otac zadovoljan vama. Od tada postoji ta želja da stanete na prste, uspravite se, skočite što više kako biste stekli poštovanje oca. I to je svojevrsno obrazovanje: nitko vas ne podučava niti vam drži predavanja, no s vama razgovaraju kao s ravnopravnom osobom, što ljestvicu postavlja visoko te vas uči kako da budete pravi muškarac.

Je li vaš otac na neki način utjecao na odabir vašeg zanimanja?

Otac me zamišljao u svijetu filma; htio je da s njime radim na njegovom sljedećem filmu, kao grip ili nešto slično, želio je da treniram. No ja sam se tome odupirao. Studirao sam fiziku na Sveučilištu u Firenci, kao i povijest i arheologiju. Ipak, vratio sam se u svijet filma, jer sve njegove lekcije nisu bile uzaludne. 1996. sam napravio prvi kratki dokumentarni film o svom ocu, prikazan na Prvom kanalu u Rusiji, a od tada radim za Institut Andreja Tarkovskog.

Proveli ste 25 godina radeći s arhivom svog oca. Planirate li otvoriti muzej?

Institut je osnovan odmah nakon očeve smrti 1987. godine. 1995. su sav arhiv i građa koju je Tarkovski imao prikupljeni ovdje u njegovoj kući u Firenci. To je ogromna zbirka: više od 110 000 jedinica video i audio datoteka, fotografija, papira, snimaka i scenarija. Imamo katalog koji se stalno ažurira, jer rad na arhivi još traje.

Arhiva je pod zaštitom talijanskog Ministarstva kulture kao posebno vrijedno kulturno dobro. Nalazi se u kući u kojoj je živio Tarkovski, i u kojoj sada živim ja. Gradska vijećnica je spremna proširiti prostor i ovdje postaviti muzej. Mjesto je vrlo zanimljivo: ovdje se nalazi radna soba Tarkovskog, ovdje je montirao "Žrtvu" (svoj posljednji film - op. RB), i sve je to sačuvano.

Firenca je ovu kuću Tarkovskom dala besplatno, a tako je ostalo i nakon njegove smrti, jer kuća za grad predstavlja određenu vrijednost i prestiž. Ovdje planiramo otvoriti muzej do 2022., kada bi mome ocu bilo 90 godina.

Većinu ste svog života živjeli u Italiji. Osjećate li više kao Rus ili kao Talijan?

Rus zauvijek ostaje Rus. Otišao sam u dobi od 15 godina, što je prilično svjesna dob, kad osoba već ima određene poglede na život. Prvi sam se put nakon toga u Rusiju vratio 1996., a zatim sam u njoj boravio puno puta. Tamo sam imao različite projekte. To što ne živim u Rusiji ne znači da nisam Rus ili da tamo ne želim živjeti.

Postoji li mogućnost da se zauvijek vratite u svoju domovinu?

Svoje vrijeme dijelim između dvije zemlje i u Rusiju se mogu vratiti u bilo kojem trenutku. S vremena na vrijeme živim u Rusiji, no ne planiram se tamo trajno doseliti. Bar ne zasad... No to ne znači da ne volim Rusiju: svoju domovinu možete voljeti i izdaleka. Vidite, svjetonazor ruskog naroda, naša duhovna suština, toliko je osobit i jak da se teško može promijeniti čak i ako osoba živi u drugoj zemlji.

Naše shvaćanje, ciljevi, traganje za istinom, vrijednost koju pridajemo umjetnosti - to je ono što odlikuje ruski svjetonazor. Na Zapadu je umjetnost dodatak, materijalne vrijednosti su daleko važnije, dok su za Ruse najvažnije duhovne istine. Esencijalna im je i umjetnost, baš poput zraka.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće