Zavirimo u "Lenjinku", najveću rusku knjižnicu (fotografije)
Škljocanje fotoaparata navodi ljude udubljenje u čitanje da podignu pogled prema fotografu koji se usuđuje remetiti njihov mir. Natpisi "poštujete tišinu" ovdje su jednako česti kao "zabranjeno pušenje" u avionima.
Čim smo se sa svojom fotografskom tehnikom pojavili u sali, zaposleni su se kao jastrebovi obrušili na nas, tražeći da im pokažemo dozvolu za snimanje (mi smo je, hvala Bogu, imali). S takvim čuvarima najveća kolekcija knjiga u Rusiji je, čini nam se, potpuno sigurna.
Malo povijesti
Početni fond knjižnice činila je privatna kolekcije rukopisa i rijetkih knjiga grofa Nikolaja Rumjanceva. Po osobnom nalogu cara Nikolaja I. još 1828. godine u Peterburgu je osnovan Rumjancevski muzej. Ali on nije izdržao konkurenciju s drugim prijestolničkim institucijama i odlučeno je da se muzej preseli u Moskvu. Smješten je u Kuću Paškova, jednu od najjlepših građevina Moskve pokraj samih zidina Kremlja.
Poslije Revolucije 1917. godine knjižnica je doživjela pravi procvat. Prijestolnica je ponovno bila Moskva, a Rumjancevski muzej je postao glavna riznica knjiga u zemlji. Za njega su podignuti nova zgrada i novo skladište za knjige. Danas knjižnica zauzima čitav kvart. A u Kući Paškova nalazi se odjel zabilješki, odjel rukopisa i kartografije.
U sovjetsko vrijeme Rumjancevski muzej je promijenio ime u "Državna knjižnica SSSR-a V. I. Lenjin". U njenu čast dobila je ime i postaja metroa "Biblioteka imeni Lenina", otvorena u neposrednoj blizini 1935. godine. Kasnije je knjižnica postala Ruska državna knjižnica, a Lenjin je nestao iz naziva. Ali novi naziv se nije odomaćio i ljudi je masovno i dalje zovu "Lenjinka".
2013. godine u Židovskom muzeju i centru za toleranciju otvoren je posebni odjel knjižnice. Tamo se čuva biblioteka Schneersohna, kolekcija religijske i svjetovne literature hasidskih Židova. Pritom je materijal ove kolekcije u potpunosti digitaliziran.
Malo današnjice
Kada se nađete npr., u biblioteci oksfordskog sveučilišta, neizostavno ćete doživjeti dodir drevne povijesti. U "Lenjinki" ćete također osjetiti prošlost, doduše, nešto bližu današnjici, ali ipak dodir s nečim čega više nema. Zelene sale, sukno na stolovima i lampe - sve to je primjer konzerviranog socijalizma s ljudskim licem i možda nešto najbolje što je ostalo od Sovjetskog Saveza.
"Lenjinka" nikad ne zjapi prazna. Garderoba je uvijek puna ljudi i žamora. Po prelijepom svečanom stepeništu neprekidno promiču djevojke u kratkim suknjama i uvaženi profesori. Ekscentrična dama vatreno crvene kose neodređenih godina starosti pjevušeći odlazi u odjel sa zabilješkama. Ona je tu skoro svakog dana.
Knjižnica ima nekoliko čitaonica s računalima, kao i beskonačne hodnike i skrivene kutke sa stolovima, gdje također možete uroniti u čitanje. Na pokretnoj traci neprekidno pristižu različite knjige iz skladišta. Mogu pročitati nekoliko naslova: udžbenik za samostalno učenje talijanskog, osnove računovodstva, rijetko izdanje Pasternaka.
Za neke posjetitelje dolazak u knjižnicu je jedan prijatan ritual. Knjige i stolovi ovdje posebno mirišu: na sukno, staro drvo ormara i parketa i na povijest. Uključujete legendarnu zelenu lampu i uranjate u čudesni svijet knjiga.
Tu sedi lijepo odjeven muškarac u godinama i pod povećalom proučava rukopis, pokraj njega je ozbiljna žena srednjih godina s naočalama, vjerojatno nastavnica. Nedaleko se smjestio i bradati profesor, a u drugom redu stolova možete vidjeti studentice koje prave selfije. Tu su i kineski studenti, koji ovdje dolaze učiti (u studentskom domu ne mogu se skoncentrirati).
U holu s kartotekom atmosfera je nešto opuštenija. Umirovljenica čita aktualne časopise kako ih morala kupovati. Za susjednim stolom muškarac u trenerci riješava križajke. Možda je svratio skratiti vrijeme, dok čeka svoj vlak ili je došao malo prodrmati vijuge. A tu su i oni koji zaista rade gimnastiku. Jedan takav čitatelj npr. u udaljenom hodniku širi mušemu i izvodi svoje vježbe.
Neke brojke
Fond knjižnice danas čini preko 47 milijuna primjeraka na 367 svjetskih jezika, među kojima su i rijetki istočnjački jezici. Osim tiskanih izdanja (a knjižnica dobija obavezan primjerak svih tisaknih izdanja), tu su i rijetki rukopisi, tiskane verzije likovnih djela, foto-materijali, karte, zabilješke, periodika i normativni dokumenti, kao i vojna literatura i literatura o knjižničarstvu. Ovdje možete pronaći i sve disertacije obranjene od 1951. godine.
U knjižnici je za čitatelje otvoreno 36 čitaonica, a skoro u svima postoji bežični internet. Svake godine učlanjuje se oko 100 tisuća novih korisnika. Suradnici navode zanimljivu statistiku: svake minute vrata knjižnicee otvori pet posjetitelja.
"Lenjinka" također radi na digitalizaciji svojih arhiva. Elektronska knjižnica trenutno broji već 1,3 milijuna dokumenata. Osim toga, u knjižnici su dostupne elektronske baze kao što su elektronska izdanja Cambridge University Press i izdavačke kuće Springer, baze različitih online knjižnica i arhive digitaliziranih časopisa (JSTOR). Kompletan popis je dostupan na stranici knjižnice.
Nekoliko praktičnih savjeta
U knjižnicu se može učlaniti državljanin bilo koje zemlje ako je napunio najmanje 14 godina. Upis je potpuno besplatan, potreban vam je samo identifikacijski dokument (ako vam je potrebna viza za Rusiju, onda putovnica s vizom).
Procedura traje samo 10 minuta. Fotografiraju vas i dobijate plastificiranu člansku kartu. Među studentima postoji šala da fotografija za člansku kartu u "Lenjinki" obično izgleda osobito loše. Danas postoji i mogućnost učlanjenja online.
Kada se učlanite, morate ostavititi kapute, jakne i velike torbe. Sa sobom možete ponijeti samo malu torbu i laptop.
Knjižnica radi od 9:00 do 20:00, nedjelja je neradni dan. Ali budite spremni na to da ćete knjigu koju želite morati čekati, ponekad i nekoliko sati, dok stigne iz skladišta. Međutim, možete je naručiti dan ranije i tako izbjeći čekanje.
"Lenjinka" je dugo imala reputaciju mjesta gdje možete sklopiti zanimljivo poznanstvo, pronaći ženu ili muža iz dobre profesorske obitelji. Neki su u knjižnicu odlazili specijalno s tim ciljem. Za pušionicu u "Lenjinki" vezane su brojne priče i legende, jer su ljudi na razgovor i druženje odlazili baš tamo.
U Oskarom ovjenčanom sovjetskom filmu "Moskva suzama ne vjeruje" jedna od glavnih junakinja se dosađuje u sali "Lenjinke", tražeći dobru priliku, a zatim odlazi u prostor za pušenje i pokušava komunicirati s mladim znanstvenicima, kako bi je netko zapazio. Zaposleni u knjižnici kažu da za ovaj poznat prostor za pušenje posjetitelji i dalje pitaju, ali on više ne postoji, jer je danas pušenje u zgradi zabranjeno. Zato postoji odlična kantina, također dobro mjesto za susrete.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu