Moskovljani i svi oni koji su ranije studirali na moskovskim sveučilištima i dalje je od milja zovu „Lenjinka“. Istina, oni ovo ime pretjerano ne dovode u vezu sa sovjetskom vlasti i vođom proletarijata. „Lenjinka“ je postalo njeno vlastito ime i kao takvo dio je životopisa Ruske državne knjižnice (RDB), koja postoji više od 150 godina.
Za svakog obrazovnog čovjeka RDB nije samo knjižnica, nego čitav univerzum. I zaista, čak su i tehnički detalji u vezi s ovom knjižnicom zadivljujući: dužina polica za knjige iznosi gotovo 275 kilometara. U ovoj knjižnici smješteno je preko 43 milijuna dokumenata i tiskanih izdanja na ruskom i na 367 drugih jezika – od jedinstvenih drevnih rukopisa do današnjih periodičnih izdanja i romana.
Skladište knjižnice zauzima površinu jednaku površini 9 nogometnih terena, a svake godine dobije do 500 000 novih dokumenata. To je jedna od najvećih zbirki na svijetu – RDB je na četvrtom mjestu liste najvećih svjetskih knjižnica. Od 1992. Ruska državna knjižnica dio je UNESCO-ovog programa „Pamćenje svijeta“, a njen značaj za Rusiju je nemjerljiv.
Nije slučajno što je kompleks zgrada ove knjižnice smješten u centru grada, u ulici Mohova blizu Kremlja. U okviru kompleksa nalazi se i jedna od najvećih arhitektonskih znamenitosti glavnog grada – Dom Paškova, izgrađen po projektu čuvenog arhitekte V.I. Baženova. Oni koji su imali priliku raditi u ovoj knjižnici pamte velike i slabo osvijetljene čitaonice, ukrašene portretima istaknutih pisaca i znanstvenika, stolove prekrivene zelenom čojom, brončane lampe sa staklenim zelenim abažurima, svečanu tišinu koju prekida samo okretanje listova, veseli žamor studenata u kantini knjižnice, strastvene filozofske i znanstvene rasprave u podrumskoj prostoriji za pušenje... Ali to nije samo dio povijesti „Lenjinke“, već povijesti cijele zemlje – stranica u biografiji gotovo svakog poznatog ruskog znanstvenika.
Povijest RDB-a je počela mnogo prije nego što je ona osnovana, i to ne u Moskvi već u Sankt Peterburgu. Car Nikolaj Prvi potpisao je 1828. dekret o osnivanju Rumjancevskog muzeja, čiji je najveći dio trebala činiti zbirka grofa i diplomata N. P. Rumjanceva. Iako to možda izgleda čudno, muzej u sjevernom glavnom gradu nije bio mnogo posjećen. Sudeći po sačuvanim dokumentima, za preko 25 godina bilježi svega 722 čitaoca, dok je njegov izložbeni prostor obišlo samo 256 ljudi. Srećom, jedan od tih posjetioca bio je car Aleksandar Drugi, koji je postupio mudro i muzej premjestio u Moskvu, dalje od razmažene publike glavnog grada. Tako su osnovani Moskovski javni muzej i Rumjancevski muzej, i 1862. smješteni u Dom Paškova. Zanimljivo je da je upravo ova zgrada, za koju se vezuju brojne gradske legende, izabrana za postavku Rumjancevskog muzeja u Moskvi. Prema jednoj od tih legendi, Staro-Vaganjkovsko brdo na kojem je Dom Paškova sagrađen zapravo je mjesto gdje je bila sakrivena „Liberija“ (u Rusiji poznata kao „Libereja“) – zbirka knjiga bizantskih careva koju je Sofija Paleolog u Moskvu donijela kao miraz. Ova zbirka je poznatija pod imenom Knjižnica Ivana Groznog. Govorilo se da je tijekom geofizičkih istraživanja u okolini Doma Paškova 1993. na dubini od 25 metara otkrivena podzemna prostorija promjera 8 metara. Međutim, i dalje je nepoznato šta se u njoj nalazi budući da su dalja istraživanja prekinuta kako se ne bi oštetili temelji zgrade.
Otvaranje velike knjižnice i muzeja u Moskvi svakako je bio dragocjen poklon za Moskovljane, pošto su ranije morali otputovati u Sankt Peterburg kako bi se upoznali s najnovijim dostignućima u kulturi, znanosti i obrazovanju. Stanovnici Moskve su dosta pomogli novu instituciju: poklanjali su svoje zbirke knjiga, nabavljali knjige koje nedostaju, i darivali mnoga vrijedna umjetnička djela. Prema statutu ove institucije, za fond je bilo obavezno nabaviti primjerke svih tiskanih izdanja koja su objavljena u Ruskom Carstvu. Tako je 1917. muzej posjedovao 1,2 milijuna knjižničarskih jedinica, što je bilo šest puta više nego na početku rada knjižnice.
Boljševici, koji su željeli stvoriti intelektualce nove razine, vrlo su cijenili ovo bogato i raznovrsno nasljeđe. Slike i remek-djela umjetnosti predani su galerijama i muzejima. Sa zbirkom Rumjancevskog muzeja kao bazom utemeljena je 1925. Državna knjižnica SSSR-a „V. I. Lenjin“.
„Lenjinka“ je čak i u tijeku Drugog svjetskog rata bila otvorena za posjetioce i čitaoci su mogli doći do knjiga. Čak i kada su njemačke trupe stigle nadomak glavnog grada, svega 700 dragocjenih i rijetkih primjeraka evakuirano je u Perm, dok većina knjiga nije nikada napustila Moskvu.
Broj knjiga je vremenom rastao, te se i skladišni prostor ove najvažnije knjižnice u zemlji neprestano proširivao. Dugogodišnja restauracija Doma Paškova završena je 2007. godine. Prema sadašnjoj organizaciji knjižnice, tamo su smješteni arhivi odjeljenja za rukopise i odjeljenja za notna izdanja i zvučne zapise – svi ovi eksponati dostupni su posjetiocima. Glavna zgrada je isto restaurirana. Prema statističkim podacima, kroz njena vrata svake minute prođe pet posjetioca.
Knjižnica će dobiti još jednu novu zgradu, prostranu i moderno opremljenu, koja će se početi graditi 2015. godine. U ovom trenutku, pored poslova u vezi s građevinskom rekonstrukcijom, sistematizacijom i brigom o knjigama, zaposleni u RDB intenzivno rade na digitalizaciji knjižničarskog fonda. Danas su na Internetu dostupne jedinstvene zbirke drevnih tiskanih knjiga, disertacija i dokumenata koji se odnose na rusku povijest.
Međutim, bez obzira na sve ove promjene, RDB - ili „Lenjinka“ - bila je i ostala hram znanosti. Ona vremenom biva sve suvremenija i prijatnija, ali duh i atmosfera koji doprinose kvalitetnom intelektualnom radu i istraživanjima ostaju. Još uvijek vlada ona ista radna tišina koju ometa jedino šuštanje milijuna stranica u čitaonicama.
Originalni članak na kultura.rf.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
Tragovi Tolstoja, Čehova, Pasternaka, Bloka, Ljermontova, Solženjicina...
