Anton Čehov: Život je život, a sve ostalo je nepoznato
Neposredno pred smrt Čehov je napisao svojoj ženi Olgi Knipper: "Pitaš što je to život? To je isto kao da pitaš što je mrkva. Mrkva je mrkva, a sve ostalo je nepoznato."
Sputnik
On je konstatirao da između života i čovjekove predodžbe o životu nema nikakav drugi pojam. A što ako ne postoji nikakva uzvišena ideja koja opravdava ljudsko postojanje?
Čehov je smatrao da "ako život ima smisao i cilj, onda se taj smisao i cilj uopće ne sastoji u našoj sreći, nego u nečemu razumnijem i većem".
Ovaj ruski pisac je tvrdio da je čovjek sretan sve dok ne vidi nevolje ili ne čuje za nevolje drugih ljudi. Bilo mu je žao što svaki sretan čovjek nema iza vrata nekoga s čekićem tko lupka i podsjeća ga na ovu činjenicu. (U naše vrijeme kao taj "čekić" može poslužiti Facebook, zar ne?)
Fjodor Dostojevski: Čovjek nije uvijek ono o čemu se govori naglas
Današnji čovjek s interneta dobiva ogromnu količinu informacija. Slobodna interpretacija tih informacija nikako ne znači da se on s njima slaže.
Non-Stop Production, 2014.
Junak romana "Braća Karamazovi" je rekao: "Širok je čovjek, suviše širok... Ja bi ga suzio". Pisca je fascinirala činjenica da jedan čovjek može imati čak i potpuno kontradiktorne misli.
Primjer takvih kontradiktornosti može se naći u romanu "Bjesovi". Stavrogin u dijalogu sa Šatovom tvrdi da je ateist. Šatov pokušava uhvatiti sugovornika u laži, pa se prisjeća Stavroginovih izjava od prije dvije godine da su Rusi narod "bogonosac" i da "ateist odmah prestaje biti Rus".
"Zar niste vi meni govorili - kaže Šatov Stavroginu - da biste vi, kad bi vam netko mogao dokazati da je istina izvan Krista, radije ostali s Kristom nego s istinom?"
Usput, ta fraza o Kristu se može naći i u pismima Dostojevskog.
Lav Tolstoj: Sve je taština, a sreća je u jednostavnosti
Tolstoj u svojim romanima namjerno izbjegava suvremeni trenutak, jer sve što je samo u ovom trenutku bitno zapravo ništa ne vrijedi i nije vječno.
Sputnik
Središnje mjesto u Tolstojevom doživljaju svijeta zauzima moral, a svaki razvoj civilizacije, smatra on, samo upropašćuje čovjeka. Ljudi sada ne vode ljubav da bi se razmnožavali i ne oblače se da bi im bilo toplo. Ovaj pisac je želio izmjestiti junake iz uobičajenog kruga događaja i vratiti ih u prirodno i jednostavno stanje.
Ranjeni Andrej Bolkonski u "Ratu i miru" pada i ostaje ležati na leđima, u položaju na koji nije navikao. Gleda uvis i čudi se kako ranije nije vidio to visoko nebo. Sada je sretan što ga je vidio, i odmah se pita zašto su se tukli s Francuzima, zašto su vikali, trčali, čemu sve to?! "Sve je isprazno, sve obmana, osim beskrajnog neba."
U "Ani Karenjinoj" snaha glavne junakinje otkriva muževo nevjerstvo i pokazuje mu cedulju kao dokaz. Ali muža nije brinula sama ta scena, nego njegova vlastita reakcija.
"Njemu se u tom trenutku dogodilo ono što se događa ljudima kada su neočekivano zatečeni u nečemu suviše ružnom. Nije uspio pripremiti izraz lica za status koji će imati pred ženom kada se otkrije njegova krivnja. Mogao se uvrijediti, negirati, opravdavati se, moliti za oprost, pa čak i biti ravnodušan - sve bi bilo bolje od onoga što je učinio! Umjesto svega toga on se iznenada nehotice osmjehnu svojim uobičajenim, dobrodušnim i samim tim glupim osmijehom."
U svim uvjetnim relacijama društvenog života, u svim inovacijama i neprekidnim izmjenama, Tolstoj kao da nas pita - gdje je tu pravi čovjek?
Russia Beyond se zahvaljuje Dmitriju Baku i lektorijumu "Živoje obščenije" za pomoć u pripremi materijala.