Ovdje zidove ne krase platna Rembrandta ili Caravaggija, već fotografije mačaka. Priča o mačkama prati povijest muzeja koji one već stoljećima čuvaju: od raskoši do bijede i natrag.
"To je istinska simbioza između životinje i čovjeka", kaže za Russia Beyond Marija Haltunen, pomoćnica ravnatelja i mačja predstavnica za tisak.
O miševima i remek-djelima
Mačke u Zimskom dvorcu stanuju od vremena carice Elizabete Petrovne. 1747. godine ona je objavila dekret kojim je zadužila kočijaša da u Zimski dvorac donese "kućne mačke pogodne za držanje". Kočija prepuna ruskih plavih mačaka brzo je stigla iz Kazanja u carsku rezidenciju u Sankt-Peterburgu.
Elizabetina nasljednica Katarina Velika bila je ta koja je dvorac pretvorila u jednu od najvećih umjetničkih institucija. "Ona je vrlo brzo shvatila da je umjetnost među vladarima Europe statusni simbol", objašnjava Geraldine Norman, autorica knjige "Ermitaž: Biografija velikog muzeja" i savjetnica ravnatelja "Ermitaža".
Katarina Velika je 1771. godine kupila prvu sliku Rafaela za Rusiju. Osam godina kasnije, otkupila je kolekciju britanskog premijera Roberta Walpolea s gotovo 200 umjetničkih djela, među kojima su bile i slike Rubensa i Velazqueza. Carica Katarina je ukupno nabavila oko 4000 slika starih majstora i nevjerojatnih 10 000 rezbarenih dragulja za koje Norman kaže da su bili njezina "velika ljubav".
"Bila je to ljubav, ali i državna politika, i to vrlo mudra politika", kaže Norman. "Ona se natjecala s Francuzima, Nijemcima i Englezima i neprekidno ih je ostavljala za sobom kada se radi o nabavi umjetničkih djela."
Sve veći ugled zbirke Katarine Velike, koja je za javnost bila otvorena 1852. godine kao prvi ruski javni muzej, ogledao se i u statusu njezinih čuvara. Za vrijeme Katarinine vladavine u dvorcu je uvedena razlika između kućnih i dvorskih mačaka, koje su slobodno vladale prostorijama dvora. Njihov rad bio je važniji nego ikada ranije. Naime, u jednom pismu Katarina je zapisala: "Galerije imaju mali broj posjetitelja: samo ja i miševi."
Bez umjetnosti i mačaka
Oktobarska revolucija 1917. godine je iz Zimskog dvorca istjerala cara Nikolaja II. Prema Haltunen, posljednji vladar dinastije Romanov bio je veliki ljubitelj životinja. Držao je nekoliko obiteljskih pasa i mačaka. Dok su psi ubijeni zajedno sa svojim vlasnicima, mačke su ostale u dvorcu i tako izbjegle njihovu sudbinu.
Boljševici su nacionalizirali "Ermitaž" i tako je počelo traumatično razdoblje za muzej koje će trajati preko trideset godina. Staljin je 1930. godine počeo rasprodaju blaga iz "Ermitaža" kako bi financirao sovjetsku industrijalizaciju. (Slike starih majstora koje je kupio američki industrijalac Andrew Mellon postale su temelj Nacionalne galerije u Washingtonu).
Najteži dani, međutim, stigli su s Drugim svjetskim ratom, kada je u opsadi Lenjingrada, koja je trajala 872 dana, umrlo milijun i pol ljudi. Kolekcija "Ermitaža" je evakuirana na Ural, a u dvorca su ostali samo prazni okviri. Dok je grad umirao od gladi, "sve životinje su nestale iz njega, čak i ptice", priča Haltunen. "Nije bilo ničega za jelo."
Mačke su održale svoje vlasnike u životu, tako što su bile pojedene. Bio je to jedini period u povijesti "Ermitaža" kada u muzeju nije bilo mačaka. "Ermitaž" je poslije rata nove mačke nabavio iz Novgoroda i Pskova.
Kada se situacija u zemlji stabilizirala, sve veća populacija muzejskih mačaka pratila je širenje muzejskih aktivnosti. Poslije Staljinove smrti u muzeju je ponovno izložena zbirka postimpresionističkih i modernističkih djela.
Mačka kod kuće
Početkom 90-ih godina raspad Sovjetskog Saveza ostavio je "Ermitaž" bez sredstava. U dokumentarnom filmu "Hermitage Revealed" ("Otkrivajući Ermitaž") ravnatelj muzeja Mihail Piotrovski se prisjeća da nije bilo dovoljno novca za popravak krova.
1995. godine, nedugo nakon što je počela raditi u muzeju, Haltunen je sišla u podrum i ostala šokirana kada je ugledala nekoliko desetaka mačaka koje su piljile u nju, jednako iznenađene. Mačke su, kao i njihov dom, bile u lošem stanju, gladne i zapuštene.
Haltunen i njezin prijatelj su počeli donositi kašu iz kantine i hraniti ih. Inicirali su akciju "Rubalj za mačku" kako bi prikupili novac za hranu i liječenje mačaka. Dobili su potporu Piotrovskog za ideju da se jedan dio podruma izdvoji za brigu i čuvanje mačaka. Danas se tu nalazi veliki broj specijalnih stupića i dasaka za grebanje, zdjela za hranu i deka na cijevima za grijanje, gdje se mačke odmaraju zimi.
Pod upravom Piotrovskog muzej je zadobio novi život. Otvoren je inovativni odjel za suvremenu umjetnost. Za svoju video-instalaciju "Podrum" nizozemski umjetnik Erik van Lieshout proveo je devet mjeseci s mačkama u podrumu za vrijeme obnove. "Mačke su duša ove građevine", rekao je Lieshout. "One su za mene supkultura."
Iako mačke više ne tumaraju slobodno kroz dvorac kako su to činile nekad, u Katarinino doba, one među njima koje su više raspoložene za druženje ulaze u dvorište dvorca ili se spuštaju na obalu rijeke, zastajući da se protegnu na vratima. Danas one imaju svoje "osobne iskaznice" i mogu se pohvaliti brigom posvećenih volontera i veterinara, kao i godišnjim praznikom u njihovu čast. To je prilika za posjetitelje da ih upoznaju (i usvoje po želji).
One su danas manje lovci, a više veleposlanici kulture ili "razmažene kućne mačke", kako u šali kaže Haltunen, ali njihovo prisustvo ipak drži miševe na distanci. One ostaju dio povijesti "Ermitaža", ništa manje važan od Monetovih slika ili drevnog zlata i predivnih dvorana Zimskog dvorca.
Britanska redateljica otkriva "Ermitaž"
Kada je redateljica Margy Kinmouth odlučila snimiti dokumentarni film o "Ermitažu", nije planirala prikazati samo umjetnost ovog muzeja. "Željela sam zaviriti iza scene i pokazati što se stvarno dogodilo poslije revolucije", rekla je za Russia Beyond.
Film "Otkrivajući Ermitaž" također je prvi slučaj da je stranom redatelju dozvoljeno snimanje u ovom muzeju. Kinmouth je došla na poziv direktora Mihaila Piotrovskog te je dobila slobodan pristup osoblju, izložbama i depou.
"Depoi su prepuni divnih iznenađenja, tajni, stvari koje javnost nema priliku vidjeti", kaže ona. Među omiljenim otkrićima ona ističe carsku kupaonicu prepuno različitih dragocjenosti.
Tijekom snimanja koje je trajalo dvije godine Kinmouth je otkrila da je muzej "ogroman svijet za sebe. Mogla bih se vratiti i snimiti sasvim drugačiji film o njemu", rekla je ona. "Tamo živi tako mnogo priča."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
