Ispijanje "čaja od kombuche"
U mnogim su sovjetskim stanovima stariji članovi obitelji često govorili mlađima: "Trebaš piti čaj od kombuche, to je dobro za zdravlje." U kuhinji je na prozorskoj dasci često stajala staklenka s nečim nalik na meduzu koja pluta u tekućini smeđe boje. Kombucha je simbiotska kultura bakterija i gljivica koja pluta u zaslađenom crnom čaju, koristeći ga za svoju prehranu. Nakon nekog vremena tekućina postaje čaj od kombuche, slatko-gorki gazirani napitak nalik na kvas s malom količinom alkohola.
O. Diez / Global Look Press
U SSSR-u se vjerovalo da kombucha liječi mnoge bolesti, od side i raka pa do sijede kose, iako to nikada nije dokazano. Stanovnici Sovjetskog Saveza su zbog dugih redova u bolnicama i lijekova koje je bilo teško nabaviti često primjenjivali različite pseudomedicinske recepte, a čaj od kombuche je bio jedan od najomiljenijih domaćih lijekova, ali i vrsta razbibrige. Nedavno je ruski švercer oružja Viktor But u svojoj zatvorskoj ćeliji u SAD-u uzgajao čaj od kombuche, ali mu je gljiva konfiscirana, jer sadrži alkohol.
Tepisi na zidovima
V. Kalinin / RIA Novosti
Tepisi i prostirke su predviđeni za prekrivanje podova, zar ne? Nije sasvim tako. Oni su u sovjetskim stanovima visjeli na zidovima i uživali veliko poštovanje i brigu. Tepisi i tapiserije su zapravo pokrivali zidove u domovima ruske vlastele još od 17. stoljeća i bili su pokazatelj bogatstva i obilja. Za stanovnike Sovjetskog Saveza, međutim, tepisi su prije svega bili toplinska i zvučna izolacija u stambenim zgradama slabe kvalitete, gdje je stanovala većina ljudi.
Sifon
Wikipedia
Sifon, boca za pravljenje gazirane soda-vode, izmišljen je 1829. godine u Francuskoj i bio je vrlo popularan u Europi prije Drugog svjetskog rata. U ratu su, međutim, uništene gotovo sve europske tvornice za proizvodnju sifona. Tada su flaširana gazirana pića postala popularna svudgje osim u Sovjetskom Savezu, gdje je flaširana voda bila previše skupa za prosječne građane. Bilo je znatno jeftinije kupiti sifon i nekoliko puta ga puniti koristeći patrone s ugljičnim dioksidom.
Sifon se mogao koristiti na još jedan način: za gaziranje votke. Za vrijeme Gorbačovljeve prohibicije alkohola ljudi su očajnički tražili načine da pojačaju alkoholna pića koja su bila skupa i teško dostupna. Gazirana votka je imala brzo djelovanje, jer se mjehurići znatno brže apsorbiraju u krvotok, a to je bilo upravo ono što su željeli ljubitelji dobre kapljice poslije napornog dana.
Rukavice na "lastik"
Kada vani stegne mraz, tople vunene rukavice su nezamjenjive. U sovjetskoj Rusiji, međutim, ako ste izgubili stare, posebno u malim gradovima i selima, niste mogli tek tako nabaviti nove. Naravno, svaka babuška vam je mogla isplesti nove, no vune je često nedostajalo. Zato bi majke uzele "lastik" i ušile po jednu rukavicu na oba kraja, tako da je "lastik" prolazio kroz oba rukava i ispod kragne na kaputu. Tako su rukavice mogle visiti iz rukava, čak i kada ih skinete. Ovaj trik je znalo svako sovjetsko dijete koje se voljelo zimi igrati na snijegu.
Brojevi na dlanu
Valerij Hristoforov / TASS
Ne, ovo nema veze sa zatvorom, već sa čekanjem u redovima koje je sovjetskim građanima oduzimalo nevjerojatno mnogo vremena. Kada bi se pojavio manjak robe, bio to namještaj, kućanski aparati, svježe meso ili voće, sasvim sigurno je vrijedilo stajati u redu da biste nabavili deficitarnu robu. Ponekad su za nekoliko vrsta robe ljudi stajali u nekoliko redova, posebno u velikim supermarketima. Ljudi su se u ovim redovima morali "prijaviti".
U svakom redu je obično postojato neslužbeni numerirani popis ljudi koji su na svojim dlanovima imali ispisane brojeve. Tko je imao sreće, mogao se "prijaviti" istovremeno u tri reda i iste večeri kupiti par cipela, svježe naranče i bocu dobrog vina. Kao i otići kući s rukom umrljanom od silne tinte.
Mrežasta torba
Mrežasta torba napravljena od običnog konopca zauzima malo mjesta u vašoj torbi, a vrlo je praktična ako slučajno naiđete na prodaju deficitarne robe. U Sovjetskom Savezu ova torba je postala poznata kao "avoska", što je izvedeno iz riječi "avos" u značenju "može biti". Sjetite se da tada u prodavaonici niste mogli kupiti plastičnu ili lanenu torbu - naprosto ih nije bilo. S "avoskom" su svi mogli vidjeti vaš "ulov" na putu kući. "Druže, gdje ste nabavili te... naranče, cipele, smrznutu ribu, konzervirano voće i slično?", pitao bi vas slučajni prolaznik. A vi biste mu precizno naveli lokaciju, kao gestu solidarnosti.
Sovjetska reciklaža: Papir i staklo
Dušein / RIA Novosti
Reciklažu je u Sovjetskom Savezu organizirala država. Škole su priređivale obavezna natjecanja u sakupljanju starog papira, a država je odraslima nudila jednu vrstu kupona pomoću kojih su u zamjenu za stari papir mogli kupiti djela klasične književnosti. Na primjer, ako donesete 20 kilograma papira, možete dobiti jedan tom Sabranih djela Alexandra Dumasa.
Recikliranje stakla je u SSSR-u bilo unosan posao. Na ulicama ste teško mogli naići na slomljeno staklo, jer se ljudima isplatilo odnijeti ga u reciklažne centre. Za bocu za mlijeko ste mogli dobiti oko 0,15 rubalja, što je bilo više nego što je koštalo mlijeko u boci. Trebalo je samo oprati bocu i skinuti naljepnicu. Boce se nisu lomile, nego su se ponovno koristile i često su ih preuzimale iste trgovine koje su prodavale mlijeko. Tako je sakupljanje boca postao izvor prihoda za mnoge sovjetske građane, čak i za one koji nisu bili jako siromašni.
"Salama-vlakovi" i "salama-peroni"
Buldakov Oleg / TASS
"Što je dugačko, zeleno i miriše na salamu? - Prigradski vlak". Tako je glasio sovjetski vic. Ali otkud to? Uoči velikih praznika, kao što su Nova godina i Prvi maj, delikatesna hrana je bila u deficitu, posebno salame, koje su bile zaštitni znak svih blagdanskih gozbi. Kako su se bližili praznici, rani jutarnji prigradski vlakovi bili su krcati ljudima koji su putovali u centar grada kako bi stajali u dugim redovima za praznične delikatese. Kako bi primili povećani broj putnika, vlakovima su bili priključeni dodatni vagoni, a peroni na nekim stanicama su također produženi za pristajanje ovakvih vlakova. Otuda i naziv: "salama-vlakovi" i "salama-peroni".
Crvene žarulje u kupaonicama
Ovo nema nikakve veze s četvrti crvenih svjetiljki. Daleko od toga: ako ste sate provodili u svojoj kupaonici s crvenom svjetiljkom, to je moglo značiti samo da se amaterski bavite fotografijom. Dok je fotografija bila jedan od omiljenih hobija sovjetske mladeži, razvijanje filmova u profesionalnoj fotografskoj radnji bilo je suviše skupo. Opremljeni jednostavnim alatom, kao i otopinama za fiksiranje i razvijanje, sovjetski su amaterski fotografi, koristeći crveno osvjetljenje, stvarali vizualnu povijest svojih obitelji, koju su brižno čuvali u staromodnim foto-albumima. Ovi albumi su također bili poseban aspekt sovjetskog života. Često se događalo, primjerice, da roditelji na upoznavanju s djevojkom svog sina izvuku obiteljske albume, kao dobar uvod u razgovor i način za ugodno provođenje vremena.
"Glazba na rebrima"
Većina stranih gramofonskih ploča bila je zabranjena u Sovjetskom Savezu i etiketirana kao "imperijalistička". Sovjetska vlast nije željela da njezini građani slušaju rock, jazz i druge pravce koji "promoviraju slobodu". Nove ploče "Beatlesa" i "T-Rexa" mogle su se nabaviti samo na crnoj burzi po basnoslovnim cijenama. S obzirom da je potražnja bila velika, sovjetski šverceri su smislili genijalan način da na nju odgovore: "ispisivali" su ploče na odbačene rendgenske snimke iz bolnica. Bili su to pretežno rendgenski snimci pluća, na kojima se vidi prsni koš. Zato je ova tražena roba nazvana "glazba na rebrima". Rendgenske snimke su rezane u obliku diska od 7 inča, a glazba se na njih snimala pomoću prerađenih fonografa. Kvaliteta je bila užasna i ovakve "ploče" su se mogle slušati najviše desetak puta. Koštale su rublju ili dvije, dok je nova vinilska ploča iz inozemstva mogla dostići cijenu od čak 80 rubalja (tadašnja mjesečna plaća). Ova "rebra" su se prodavala na crnom tržištu i lako ih je bilo sakriti u rukavu.