10 filmova koji definiraju rusku kinematografiju

Od Sergeja Ejzenštejna do Andreja Zvjaginceva: Evolucija ruskog filmskog stvaralaštva

Deseci kozačkih pobunjenika, na čelu sa Stepanom ("Stenjkom") Razinom, slave pobjedu u vojnoj kampanji u Perziji. Nakon toga, Razin ubija svoju mladu i lijepu perzijsku ljubavnicu, nepravedno optuženu za nevjeru. To je ono što je publika u moskovskom teatru Akvarium gledala prije 109 godina na premijeri filma Stenjka Razin, prvog ruskog narativnog filma koji je producirao Aleksandar Drankov. Tako je započela bogata ruska i sovjetska filmografija, a njezini najznačajniji filmovi uključuju:

Oklopnjača Potemkin (1925.)

Sergej Ejzenštejn, rani genij sovjetske kinematografije, dramatizirao je pobunu mornara protiv časnika na jednoj carskoj oklopnjači u Odesi 1905. godine. Film se smatra klasikom svjetske kinematografije, s neprekidnim utjecajem na generacije redatelja i snimatelja. Primjerice, kultna scena vojnika koji jure niz stepenice reinterpretirana je u filmovima Nedodirljivi Briana De Palme, Goli pištolj 3 Peter Segala i drugim filmovima.

Ejzenštejn je režirao i druge filmove koji su također postali legendarni, uključujući i Oktobar: Deset dana koji su uzdrmali svijet, Aleksandar Nevski i Ivan Grozni. Širom svijeta je poznat i kao izumitelj koncepta "intelektualne montaže".

Kubanski kozaci (1949.)

Ovaj film redatelja i scenarista (a kasnije i voditelja studija Mosfilm) Ivana Pirjeva je ljubavna priča o dvoje radnika iz različitih kolektivnih farmi u Kubanskoj regiji u Sovjetskom Savezu. Film je imao namjeru prikazati sovjetski život kao nešto lijepo i prosperitetno.

Ironija produkcije je bila u tome da se film počeo prikazivati četiri godine nakon kraja Drugog svjetskog rata, kada je zemlja još uvijek bila iscrpljena, a mnogi građani nisu imali što za jesti. Prema njihovim vlastitim memoarima, neki su glumci na setu padali u nesvijest od gladi kada bi vidjeli lažne proizvode koji su trebali predstavljati bogatstvo regije.

Ždralovi lete (1957.)

Film redatelja Mihila Kalatozova za svoje je vrijeme bio inovacija, kako u smislu umjetničkog rada, tako i u smislu tehnološkog umijeća. Snimatelj Sergej Urusevski je uveo tehnike poput upotrebe dugih "fraza" koje traju nekoliko minuta bez prekida ili izmjena. Urusevski je također bio prvi koji je koristio kružne tračnice za snimke praćenja - tehniku koja je danas glavna osobina suvremenog filmskog stvaralaštva. Nikada nije patentirao svoj izum.

Ova prekrasna priča o ljubavi i prijateljstvu završava tragično, zbog početka Drugog svjetskog rata, sukoba u obitelji i osobnih odluka protagonista. Oni su predstavljeni kao jedinstveni, složeni pojedinci, a ne idealizirani dijelovi sovjetskog stroja, i to je portretiranje donijelo široku kritiku vlasti.

Ždralovi lete su jedini sovjetski ili ruski film koji je osvojio Zlatnu palmu, glavnu nagradu na filmskom festivalu u Cannesu.

Srpanjska kiša (1967.)

Ovaj se film redatelja Marlena Hucijeva smatra jednim od intelektualno najmoćnijih filmova svog vremena. Bio je pravo otkriće - vrlo originalno umjetničko djelo za sovjetsku kinematografiju u vrijeme Hruščovljevog otapanja, te je podsjećao na francuski novi val.

Film se može promatrati u kontekstu obožavanog sovjetskog žanra "autorske pjesme", kojeg su popularizirali bardi i pjesnici šezdesetih godina, uključujući Jurija Vizbora, Bulata Okudžavu i Jevgenija Kljačkina. Osim toga, u filmu su manje uloge odigrali poznati ruski redatelji Andrej Tarkovski i Aleksandar Mitta. Film pripovijeda o romansi dvoje ljudi u svojim tridesetima, koji proživljavaju bolnu reviziju svojih stavova i uvjerenja.

Andrej Rubljov (1966.)

Ovaj film prikazuje nacionalni karakter, umjetničku i kulturnu ljepotu i tragičnu povijest Rusije. Sovjetske vlasti godinama su zabranjivale ovaj film zbog vjerskih i filozofskih prizvuka koji nisu bili u skladu sa službenom ideologijom.

Biografski film o slikaru ikona iz 15. stoljeća Andreju Rubljovu obuhvaća širok raspon tema u kontekstu srednjovjekovne Rusije, te služi kao filozofska saga o ulozi umjetnika u ruskoj povijesti i kulturi. Iako je redatelj Andrej Tarkovski snimio samo sedam igranih filmova u svojoj karijeri, svi se smatraju remek-djelima.

Rat i mir (1966.-1967.)

Ovaj ep Sergeja Bondarčuka u četiri dijela, nagrađen Oscarom, smatra se najboljom filmskom adaptacijom romana Lava Tolstoja te je bio najskuplji film ikada snimljen u Sovjetskom Savezu. Sovjetsko Ministarstvo obrane je stvorilo posebnu filmsku konjicu od 1500 jahača za scene bitke. Ta je konjica sudjelovala u stvaranju mnogih kasnijih filmova.

Film je nastajao šest godina. Tijekom tog vremena korištene su zbirke iz 58 muzeja, a više od 40 sovjetskih poduzeća je napravilo oružje i opremu iz povijesnog razdoblja prikazanog u filmu. Proizvedeno je i 9000 odijela, 12 000 kapa, 200 000 gumba i točne replike ruskih i francuskih medalja i oružja.

Film je poznat i po veličanstvenim scenama bitki i inovativnim panoramskim snimkama bojnih polja. Primjerice, snimanje bitke za Borodino 1812. je uključivalo 950 konjanika i 15 tisuća pripadnika pješaštva.

Moskva suzama ne vjeruje (1980.)

Film je 1981. godine osvojio i Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja. Prije svog povijesnog susreta sa sovjetskim čelnikom Mihailom Gorbačovom 1985., američki je predsjednik Ronald Reagan, bivši glumac, nekoliko puta pogledao film Moskva suzama ne vjeruje kako bi bolje razumio rusku dušu.

Bilo je to djelo nepoznatog redatelja (Vladimira Menšova) i glumaca; neki su poznati sovjetski glumci odbili ulogu u projektu koji su smatrali neprestižnim. No oni koji su u njemu sudjelovali su preko noći postali zvijezde zahvaljujući popularnosti filma koji je prikazao višedimenzionalni život mnogih sovjetskih žena.

Junakinju filma napušta momak nakon što ostane trudna. Utjehu od teškog života pronalazi tako što postaje uspješna šefica velike tvornice i sjajna majka svoje kćeri tinejdžerice. Na koncu pronalazi pravu ljubav.

Astenični sindrom (1990.)

Filmska režija je dugo vremena bila rezervirana za muškarce, kako u Rusiji, tako i u inozemstvu. Ali u sovjetskoj je kinematografiji Kira Muratova bila iznimka. Astenični sindrom pokriva dva razdoblja, Sovjetski Savez prije perestrojke i samo razdoblje reformi, iako su dva dijela filma nepovezana. Prvi je, snimljen u crno-bijeloj tehnici, priča o ženi koja oplakuje smrt svoga muža, dok drugi dio, snimljen u boji, prikazuje učitelja koji pati od astenije, oblika slabosti.

Film je osvojio brojne nagrade, uključujući i posebnu nagradu žirija Sreberni medvjed na 40. Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu.

Brat (1997.)

Ova kriminalistička drama koju je režirao Aleksej Balabanov je bila karakteristična za neposredni post-sovjetski period te je osvojila mlade ljude toga doba. U ovoj su priči o mladom veteranu Prvog čečenskog rata Danile Bagrova, koji pokušava pronaći svoje mjesto u novom društvu, prikazana razbojstva, reketiranje i drugi oblici kriminala koji su se slili na ruske ulice nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Film je snimljen u 31 dan, s malim budžetom, ali je kod publike odmah postao hit. Nastavak, Brat 2, objavljen je 2000. godine.

Bez ljubavi (2017.)

Film je osvojio nagradu žirija na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu te će predstavljati Rusiju na Oscarima u kategoriji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja. Film govori o psihološki zanemarenom i neželjenom djetetu.

Redatelj Andrej Zvjagincev je omiljen među europskim sineastima otkad je snimio svoj prvi film Povratak, koji je osvojio Zlatnog lava na Venecijanskom filmskom festivalu 2003. Zvjagincevljevi kasniji filmovi su svi bili nominirani ili nagrađeni na većim europskim i američkim festivalima - Progonstvo (2007.) je bilo nominirano za Zlatnu palmu u Cannesu, Elena (2011.) je dobila nagradu žirija u Cannesu, a Levijatan (2014.) je osvojio nagradu za najbolji scenarij u Cannesu i Zlatni globus za najbolji film na stranom jeziku.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće