Kako izgleda ruska književnost: Brada, zulufi i izbrijana glava

Čak i onaj koji nikad nije pročitao nijednu rusku knjigu, otprilike zna kako izgledaju ruski pisci. Njihovi portreti gotovo su poznati kao logotip coca-cole ili Appleova jabuka. Teško ih je ne prepoznati. Crnomanjasti čovječuljak sa zaliscima – glavni je ruski pjesnik Puškin. Bradati starac u košulji je prorok Tolstoj. A ogromni mračnjak s izbrijanom glavom je glasnik revolucije Majakovski.

Zalisci Puškina


Animacija;Ekaterina Venediktova

Prije četvrt stoljeća u Rusiju je na male ekrane došla filmska komedija Zalisci – o bandi obožavatelja velikog ruskog pjesnika Aleksandra Puškina. Puštali su zaliske da bi ličili na svojeg idola i zvjerski tukli nepoželjne.

U 19. stoljeću u Rusiji su nosili različite zaliske, figurativne, ravne, raskošne kao grm. Ipak kao kulturna ikona ostali su samo Puškinovi zalisci, neobično kovrčavi i gusti. To se može objasniti genetikom; ta njegov pradjed je porijeklom iz Afrike. Danas ako netko u Rusiji nosi zaliske, svi odmah misle da se 'fura' na velikog pjesnika.


Tolstovka Tolstoja


Animacija;Ekaterina Venediktova

Lav Tolstoj išao je u tradicionalnoj ruskoj kosovorotki (gornja muška košulja s ovratnikom koji se zakopčava sa strane op. red.). Riječ ''tolstovka'' odnosi se na bluzu slobodnijeg kroja. Nakon Tolstoja bluza je jednostavno prestala biti element odjeće te je dobila ideološko značenje. Poslije ju je nosila ruska aristokracija, grofovi koji su se pokušali stopiti s narodom. Tolstoj je seosku djecu učio pisati, nekad bi i sam uzeo plug u ruke. Naravno, bilo je tu lažnog pretvaranja, no to je sve bilo u skladu s evanđeljem Tolstoja koje je propovijedao u poznim godinama u Jasnoj Poljani: što jednostavnije, to bolje; što siromašnije, to plemenitije.

Za Tolstojevce, koji su se okupljali u seoskim zajednicama i koji su propovijedali pacifizam, vegetarijanstvo i povratak prvobitnim kršćanskim vrijednostima, tolstovka je postala gotovo uniforma. Utjelovljivala je čovjeka iz viših slojeva društva koji je otišao u narod zbog ideoloških razloga.


Cviker Čehova


Animacija;Ekaterina Venediktova

Čehov je bio glavni ruski intelektualac na prijelazu stoljeća. Liječnik, pisac, reformator suvremenog kazališta. Njega je čitala sva obrazovana Rusija. Lik čovjeka s pametnim pogledom u cvikerima ostao je u ruskoj kulturi znak inteligencije. Danas se u narodu ovako misli: ako si u naočalama, onda si intelektualac, a ako si u cvikerima, onda si intelektualac s kraja pretprošlog stoljeća!


Brkovi Gorkog


Animacija;Ekaterina Venediktova

Pisac Maksim Gorki, utemeljitelj socrealizma, u mladosti je čitao njemačke filozofe. Njegovi brkovi se po raskoši mogu usporediti jedino s brkovima njemačkog filozofa Fridricha Nitzschea. Vjerojatno ga je i imitirao. U mladosti su mnogi bili pod Nitzscheovim utjecajem, no za razliku od njih Gorki se isticao svojom ustrajnošću i marljivošću. Neprestano je pisao knjige i brinuo se o brkovima.


Izbrijana glava Majakovskog


Animacija;Ekaterina Venediktova

U filmu Zalisci obožavatelje Puškina na kraju su nasilno izbrijali do nule. Nakon čega su oni postali obožavatelji Vladimira Majakovskog. Ruski futuristički pjesnik, jedan od lidera ruske avangarde Majakovski je u mladosti brijao glavu na nulu. Pjesnikov otac umro je od otrovanja krvi. Na malenog Majakovskog to je ostavilo takav jaki utisak da se kod njega razvila bakteriofobija – fiksni strah od zaraze. A ako k tome još dodamo epidemiju pjegavog tifusa u Rusiji između 1917. i 1921., onda se lako može objasniti i njegova superkratka frizura i manijakalna opsesija higijenom. Bez obzira na te osobne motive, na nulu izbrijana glava Majakovskog počela se asocirati s radikalizmom ruskih avangardista.


Intendantska bradica Solženjicina


Animacija;Ekaterina Venediktova

Početkom 1970-ih dobitnik Nobelove nagrade za književnost pustio je intendantsku bradu (bez brkova). U SAD-u, kamo je Solženjicin emigrirao u 1976., publika je percipirala Solženjicina kao ruskog patrijarha, biblijskog bradatog proroka. S jedne strane njega su slušali, a s druge nije bio baš u lagodnoj situaciji. Reklo bi se da autor, koji je naišao na milost na Zapadu, treba propovijedati liberalne vrijednosti. Ipak Solženjicin je bio ruski patriot i kritički se odnosio prema zapadnom načinu života.


Underwood Dovlatova


Animacija;Ekaterina Venedíktova

Sergej Dovlatov nazvao je jednu od svojih knjiga Solo na Underwoodu. Radi se o tome da je za Rusiju pisaća mašina bila puno važnija nego za zapadne države. U slobodnim državama to je bio jednostavno tehnički uređaj za pisanje tekstova, a u Sovjetskom Savezu, u uvjetima cenzure, mašine i kvalificirane daktilografkinje vrijedile su kao grumen zlata. Zabranjenu književnost tajno su prekucavali na indigo-papirima. Zadnje kopije teško su se čitale. Nazivali su ih 'slijepe kopije', i čitali su ih bez obzira na lošu kvalitetu. Dovlatov se nikad nije rastajao od svoje pisaće mašine, a kad je emigrirao u SAD kupio je kompjuter i napisao novi ciklus kratkih priča – Solo na IBM-u.