Bunjin protiv Gorkog: Okršaj u sjeni "ruskih Rockefellera"

Valentin Serov (1865.-1911.): Portret Emanuela Nobela (1909.)

Navršila se 81 godina od kada je Ivan Bunjin (1870.-1953.) postao prvi Rus, istovremeno i prvi pisac emigrant, koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost - što vjerojatno nije bila slučajnost.

Poslovni imperij Nobelovih u Rusiji

Emanuel Nobel preselio se 1838. iz Švedske u Sankt-Peterburg. Sa sobom je poveo i trojicu sinova: Roberta, Ludviga i Alfreda, koji je kasnije postao poznat po otkriću dinamita i po slavnoj nagradi koja nosi njegovo ime. Ova obitelj obogatila se u poslovima, između ostalog, vezanim uz oružje i naftu.

Zvali su ih "ruskim Rockefellerima" i 1916. postali su vlasnici ili su imali značajan vlasnički udio u tvrtkama koje su proizvodile trećinu ruske sirove nafte. Njihova naftna tvrtka "Branobel" bila je među najvećima na svijetu i njome je 30 godina upravljao Ludvigov sin Emanuel Nobel kome je rusko državljanstvo dodijelio car Aleksandar III. osobno. Emanuelova sestra Marta udala se za ruskog doktora Georgija Olejnikova.

Međutim, dvije godine kasnije, kada su boljševici preuzeli vlast, Emanuel je morao napustiti Rusiju prerušen u seljaka, a njegova dva brata uhitili su čekisti. Imperij Nobelovih je preko noći nestao: ugašen je plamen u rafinerijama, zatvorene su obiteljske tvornice u Sankt-Peterburgu, a imovina im je konfiscirana.

Nobelovi su iz emigracije - prvo u Parizu, potom u Stockholmu - tijekom narednih 10 godina pokušavali sudskim putem povratiti imovinu koju im je oduzela nova vlast. U međuvremenu su se drugi članovi obitelji, posebno Emanuel, posvetili ispunjenju oporuke Alfreda Nobela, osnivača zaklade za dodjelu poznate Nobelove nagrade.

Gorki ili Bunjin

Sve ove okolnosti pogodovale su višegodišnjem širenju spekulacija o tome tko će biti prvi Rus koji će dobiti Nobelovu nagradu za književnost. Jednu skupinu činili su poštovaoci djela Staljinovog omiljenog pisca Gorkog, koji je poslije Revolucije ostao u Sovjetskom Savezu. Na drugoj strani stajali su u zagovornici ideje da to treba biti "bijeli" pisac Ivan Alekseevič Bunjin, protivnik komunističke vlasti koji je 1921. emigrirao iz Rusije u Francusku.

Gorki je već bio stekao svjetsku slavu. Podržavali su ga vrlo utjecajni književnici poput Georgea Bernarda Shawa, Andrea Gidea, Herberta Georgea Wellsa i Stefana Zweiga. On je, za razliku od Bunjina, bio izraziti favorit za pobjednika u utrci za najprestižnije književno priznanje kada je 1918. prvi put bio nominiran.

Bunjin je, s druge strane, bivao sve popularniji na Zapadu, posebno u Francuskoj gdje je postojala snažna ruska emigrantska zajednica. Ipak, možda je podrška tri utjecajne ličnosti bila odlučujući faktor u donošenju odluke tko će postati prvi ruski dobitnik Nobelove nagrade za književnost.

Tri stupa potpore

Tijekom izgnanstva u Parizu Emanuel Nobel bio je usko povezan s ruskom emigracijom, posebno s pripadnicima inteligencije poput Marine Cvetaeve, Dmitrija Merežkovskog i njegove supruge Zinaide Gippius, Evgenija Zamjatina i samog Ivana Bunjina.

Nobel je bio oduševljen Bunjinovim knjigama i sprijateljio se s njim, ali nije mogao službeno utjecati na odluku Odbora za dodjelu Nobelove nagrade. Muzikolog i povjesničar Solomon Volkov u svojoj knjizi "Magični kor - povijest ruske kulture 20. stoljeća: od Lava Tolstoja do Aleksandra Solženjicina" piše da je Nobel zadržao određenu distancu u odnosu na pisca, i da je slao svog zeta Georgija Olejnikova u posjet Bunjinu kako bi razgovarao s njim o kandidaturi za nagradu.

Grafikon: Vijesti iz klasične ruske književnosti: pronaći poznati siže

Bunjina je podržavao i Romain Rolland, i sam nobelovac (dobitnik nagrade za književnost 1915.). Poznati francuski pisac bio je "prijatelj Sovjetskog Saveza" i osobni poznanik Gorkog, a ruske pisce u emigraciji opisivao je kao "kulturno i duhovno nazadne". Unatoč tome, tražio je od sovjetskog rukovodstva da podrži Bunjinovu nominaciju za Nobelovu nagradu 1930. i 1931. Vlasti u Moskvi su njegov zahtjev s indignacijom odbile i preko sovjetske veleposlanice u Švedskoj Aleksandre Kolontaj željele nametnuti svog kandidata. Staljinov stav je bio vrlo jasan: prvi ruski književnik koji će postati laureat Nobelove nagrade treba biti pisac radničke klase, što Bunjin nikako nije bio.

Na Bunjinovoj strani bio je i Tomáš Masaryk, prvi predsjednik Čehoslovačke i važan zaštitnik ruske kulturne dijaspore. U njegovo vrijeme češka vlada novčano je pomagala piscima u egzilu, a financirala je i objavljivanje nekoliko publikacija koje su se kritički odnosile prema boljševicima. Sam Bunjin je još 1922. dobio financijsku pomoć Masarykove vlade.

Dok je Bunjin sa svojom tajnicom i ljubavnicom Galinom Kuznjecovom bio u kinu 9. studenog 1933., njegova supruga Vera Nikolaevna Bunjina telefonom je dobila vijest da je njezin muž dobio Nobelovu nagradu. Iz cijelog svijeta stizali su pozivi i telegrami čestitke, dok je službena reakcija sovjetske vlasti objavljena u Literaturnoj gazeti bila vrlo oštra: "Nažalost, umjesto da priznanje dobije naš veliki proleterski pisac Maksim Gorki, Nobelova nagrada otišla je u ruke okorjelom neprijatelju Revolucije."

Dvadeset knjiga ruskih pisaca koje svijet najviše voli „Ruski vjesnik“ predstavlja zanimljive činjenice o knjigama ruskih pisaca koje su ostavile najveći utisak na strani svijet i inspirirale veliki broj filmova i raznih drugih obrada.

Kada je Bunjin u pratnji Vere i Galine otišao u Stockholm na ceremoniju dodjele nagrade, dočekao ga je Olejnikov i odsjeo je u domu obitelji Nobel. Ovu privilegiju nije imao niti jedan drugi nominirani kandidat. Sam Emanuel Nobel nije dočekao da njegov omiljeni pisac i sudrug iz emigracije postane laureat - umro je 1932.

Obrazloženje Odbora za dodjelu Nobelove nagrade Ivanu Bunjinu bilo je sljedeće: "Za vrhunski umjetnički doseg koji je dostigao njegujući tradiciju klasične ruske proze." Navodno je dr Anders Esterling, član Švedske akademije, nakon određenog vremena iskreno priznao zašto su donijeli ovakvu odluku: "Da umirimo savjest jer nagradu nismo dodijelili Čehovu i Tolstoju."

Bunjin je umro 1953., iste godine kada i Staljin, i tek nakon toga njegove knjige počele su se objavljivati u SSSR-u. Ipak, djela ovog pisca čija je tema bila Oktobarska revolucija nisu tiskana sve do vremena perestrojke.