Ljepota i melankolija: ruski pisci o jeseni

Ruska jesen sva je u žutoj i zlatnoj boji lišća, baš kao na remek-djelu „Zlatna jesen" Isaka Levitana. Umjetnike su posebno inspirirale boje ovog godišnjeg doba, ali osim zanosnih boja, jesen čine i berbe, nepredvidljive vremenske prilike i tradicionalno sakupljanje gljiva i borovnica. Sve to je kod najvećih ruskih pisaca izazivalo oprečne osjećaje.

Nekima od njih jesen je bila sumorno doba, često simbol prolaznosti života. Ovo godišnje doba kod Fjodora Dostojevskog prizivalo je nostalgiju i sjećanja na djetinjstvo, ali i određenu dozu turobnosti zbog izazvanu mislima o prolaznosti svega. U većini djela pisac je ove osjećaje izražavao kroz svoje književne likove.

U „Bijednim ljudima", prvom romanu Dostojevskog, napisanom u formi prepiske, Varvara Dobroselova piše: „Bože, kako sam voljela jesen u selu! Bila sam još dijete, ali sam i tada mnogo osjećala. Jesenju večer voljela sam još više nego jutro. Sjećam se, odmah do naše kuće, pod brdom, bilo je jezero. To jezero - kao da ga sada gledam - to jezero je tako široko, svijetlo, čisto, čisto kao kristal." U pismu Makaru Devuškinu ona nastavlja živo opisivati ovo godišnje doba na selu i „zlatno doba" svog djetinjstva.

Dobroselova nastavlja: „Evo, rasplakala sam se kao dijete zanoseći se svojim uspomenama. Tako živo, tako živo sam se svega sjetila, tako mi je jasno izašla pred oči sva prošlost - a sadašnjost je tako mutna, tako tamna! ... Kako će se sve to svršiti, kako? ... Znate li da sam nekako uvjerena, nekako uvjerena da ću umrijeti ove jeseni. Ja sam vrlo, vrlo bolesna." U svojim kasnijim djelima Dostojevski i dalje koristi metafore jeseni: „Izblijedit će tvoj fantastični svijet i nestat će, uvenut će tvoji snovi i rasuti se poput žutog lišća s drveća", napisao je u „Bijelim noćima".

„Kao što je slikaru potrebna svjetlost da na slici povuče posljednje poteze kistom, tako je i meni potrebna unutarnja svjetlost, a osjećam da je nemam dovoljno u jesenjim danima" - ovo je citat Lava Tolstoja i mnogi su njime objašnjavali piščev nedostatak inspiracije tijekom ovog godišnjeg doba. Ipak, veliki romanopisac je dosegao vrhunac poetskog stvaralaštva svojim opisom jeseni u „Ratu i miru". Njegov prikaz vremenskih prilika u doba između Borodinske bitke i ulaska Francuza u Moskvu u potpunosti očarava čitatelje: „(...)Cijelog tog uzbuđenog, tog nezaboravnog tjedna, bilo je ono neobično jesenje vrijeme, kojem se uvijek ljudi dive, ono vrijeme kada nisko sunce grije jače nego u proljeće, kad sve blista u rijetkom, čistom zraku tako da oči zasjenjuje, kad se grudi snaže i oporavljaju, udišući jesenji mirisni zrak, kad noći čak bivaju tople i kad u tim tamnim, toplim noćima padaju s neba zlatne zvijezde, plašeći i veseleći neprestano čovjeka."

Zlatna jesen ruskih umjetnika Ruski pjesnici vole jesen. Ona donosi osjećaj slobode i spokoja. Jesen je puna neuhvatljive, kratkotrajne raskoši prirode, koja će se uskoro pretvoriti u krajolike pokrivene snijegom. U europskom dijelu Rusije prava jesen traje svega nekoliko tjedana. To su trenuci uživanja u zlatastim krošnjama drveća i šuštanju suhog lišća pod nogama, u crvenim zrakama sunca na zalasku i prohladnim predvečerjima. Zlatna jesen je idealno vrijeme za obilazak ljetnjikovaca ruskih pjesnika i pisaca. Mnogi od njih su na svojim imanjima pored Moskve živjeli tijekom čitave godine.

U svojim „Uspomenama" Maksim Gorki je Čehovljeve priče usporedio s kasnom jeseni. „Što se tiče priča Antona Pavloviča, čitatelj se osjeća kao u nekom melankoličnom danu s kraja jeseni, kada je zrak prozračan i u njemu se jasno ocrtavaju obrisi golog drveća, uskih kuća, sivkastih ljudi", pisao je Gorki. Nema sumnje da Gorki, koji je kritizirao Čehova, nije volio jesen. „Sve je tako čudno - samotno, nepomično, nemoćno. Horizont, plav i napušten, stapa se s bljedunjavim nebom, i njegov dah je zastrašujuće hladan nad zemljom prekrivenom zaleđenim blatom. Um pisca, poput jesenjeg sunca, jasno osvjetljava monotone staze, krivudave ulice, male prljave kuće, koje sitni i nesretni ljudi, pritisnuti dosadom i lijenošću, ispunjavaju besmislenim, pospanim komešanjem."

Ako je neki ruski književnik strasno volio jesen, to je bio Aleksandar Puškin, čiji su stihovi bliski srcu pisca ovih redaka:

„Dane kasne jeseni obično svi kude,
Al' je ona meni mila, čitatelju dragi,
Blage je ljepote, a svjetlosti skromne.
K'o dijete za kojeg ne mare njegovi
Privlači me ona. Otvoreno kažem,
Od godišnjih doba ona mi najdraža,
Ima mnogo lijepog; i bez taštine je volim,
U njoj nađoh nešto u ćudljivom snu."

Jesen je posebno inspirirala ove velikane ruske književnosti. Čitanje navedenih literarnih bisera, često skrivenih među ostalim dijelovima velikih romana, još je jedan način da se pronikne u dubinu ruske duše. Bez obzira na to kakve je osjećaje ovo godišnje doba budilo kod ovih velikih književnika, boje, mirisi, prizori i zvuci jeseni zapravo su pobudili najbolje kreativne i deskriptivne sposobnosti u njima.