Tko je kriv što je Rusija prodala Aljasku?

JLS Photography/Flickr.com
Prodaja Aljaske Americi i poslije 150 godina izaziva mnogo nedoumica. Kronike događaja u različitim izvorima pune su podataka koji proturječe jedni drugima. Tko je kriv što je Rusija prodala Aljasku? Zašto je ruski barun davao mito američkim dužnosnicima? Što je bilo s novcem dobivenim od prodaje?

OprodajiAljaskeu narodukolavelikibrojmitova,što nije ničudno,sobzirom na to dabi se pomotivimaovepričemogaonapisatipustolovniroman.Sve jepočelo joštijekom1740-ih,kadaje ruskičasnikdanskogporijeklaVitusBeringprvi otkrioobaleAljaske.Pojedinimoreplovcisustizalido ovogpodručja iranije,ali jeupravoBering1741.shvatioda je otkrioSjevernuAmeriku,ane neki noviotok.Poredtoga,Beringujepošlozarukom obrazložitiekonomskuopravdanosturbanizacijenovog teritorija.

U povratkujeBeringovbrodizbačennabezimeni otok(sadaBeringov otok)gdjejemorepolovacspolovicomposadeizgubioživot jernijemogaoizdržatisurovuzimu.Preživjelimornarisu uproljećenapravilinovibrod idoplovilidoPetropavlovska,i tosvelikomkoličinomskupocjenogkrzna.Poslijetoga suna noveteritorijeupućivanečitaveekspedicijekojesuruskimtrgovcimadonosilestotinetisuća rubalja.

 

Zašto je Rusko Carstvo zaziralo od naseljavanja Aljaske?

I pored entuzijazma trgovaca i očite isplativosti novih teritorija, službeni Peterburg nije žurio s "industrijalizacijom zlatne žile". Rusko Carstvo je strahovalo od međunarodnih posljedica ne želeći se upuštati u vrtlog kolonijalnih ratova koje su tada velike sile intenzivno vodile. Zbog toga su se Aljaskom bavili uglavnom privatni poduzetnici. Među njima je najuspješniji bio Grigorij Šelihov, čija je tvrtka progutala svu konkurenciju.

Nikolaj Rezanov. Izvor: wikipedia.org (CC0)Nikolaj Rezanov. Izvor: wikipedia.org (CC0)

Veliki doprinos uspjehu tvrtke dao je Šelihovljev zet Nikolaj Rezanov, peterburški dužnosnik koji je svesrdno propagirao ideju naseljavanja Aljaske u vladajućim krugovima. Poslije Šelihovljeve smrti Rezanov je postao vlasnik najvećeg dijela dionica njegove kompanije, a 1799. godine je Pavel I. potpisao rješenje o formiranju Rusko-američke kompanije na temelju Šelihovljevog poduzeća. Rusko-američka kompanija je imala ekskluzivno pravo i monopol na urbanizaciju Aljaske, a ujedno je imala i svu punoću vlasti na tim teritorijima, tj. vršila je administrativnu i sudsku funkciju u ime ruskog cara. Rezanovu je dodijeljena uloga "šefa Aljaske", i on je zaista svesrdno sudjelovao u njezinoj urbanizaciji.

Organizirao je dopremanje namirnica u Novo-Arhangelsk (tadašnja prijestolnica ruskog teritorija u Americi, danas grad Sitka) i na svoja dva broda ("Junona" i "Avos") plovio u španjolsku Kaliforniju. Tamo je kasnije napravljena tvrđava Fort Ross iz koje je koordinirana opskrba naselja na Aljasci namirnicama.

Rezanov je u to vrijeme već postao udovac i pokušavao se oženiti mladom kćerkom zapovjednika tvrđave San Francisco kako bi učvrstio dobre odnose između Ruskog Carstva i španjolske Kalifornije. Međutim, nije dočekao svadbu - poginuo je na putu u Peterburg.



Problemi Rusko-američke kompanije i strah od zlatne groznice

Budući dekabrist Kondratij Riljejev je 1824. godine postao upravitelj ureda Rusko-američke kompanije. On se fanatično zalagao za ideju da Rusija urbanizira tihooceansku obalu Amerike od Aljaske do Kalifornije i da je kasnije anektira. Peterburg, međutim, nije podržao te Riljejevljeve planove iz već spomenutog razloga - nije se htio uvlačiti u rat s polovicom europskih sila i kvariti odnose sa sjevernoameričkim državama. Pored toga, nije bilo ni dovoljno resursa za ekspanziju jer je rusko stanovništvo Amerike brojalo svega nekoliko tisuća ljudi.

Riljejev možda ni sam nije bio svjestan da je negativno utjecao na sudbinu Rusko-američke kompanije, jer je poslije gušenja ustanka dekabrista 1825. godine car Nikolaj I. u velikoj mjeri izgubio interes za tu instituciju. Na rukovodeće položaje je imenovao vojne osobe, tj. ljude koji nisu imali "žicu" za trgovinu, a sami sebi su davali velike plaće. Zbog pogrešne financijske politike prema lokalnom stanovništvu koje je osiguravalo krzno znatno se smanjila i populacija životinja sa skupocjenim krznom. Rusko-američka kompanija je dospjela u krizu i mogla je dalje opstati samo pomoću državnog novca.

Poslije Krimskog rata 1853.-1856. godine ekonomija Ruskog Carstva nije bila u najboljem stanju, tako da nije bilo novca za daljnju urbanizaciju Aljaske. U tom trenutku se u Peterburgu već znalo za velike zalihe zlata i drugih ruda u ruskom Novom svijetu, ali nitko nije znao kako bi se sve to moglo industrijalizirati. Ako bi ta informacija bila objavljena, time bi na ruske teritorije mogli biti privučene gomile kopača zlata. Koristeći nesuglasice između Londona i Washingtona, Rusko Carstvo je pokušavalo izdati Aljasku Sjedinjenim Američkim Državama u fiktivni trogodišnji najam, ali je zatim Kompanija Hudsonovog zaljeva (engleski ekvivalent Rusko-američke kompanije, djelovala je u Kanadi) ponudila Rusko-američkoj kompaniji sklapanje separatnog mira, tako da nije više bilo ni potrebe za fiktivnim iznajmljivanjem.
 

U pitanju je samo cijena: Posljednje godine ruske Aljaske

Prijedlog da se Aljaska proda prvi je iznio Nikolaj Muravjov-Amurski, general-guverner Istočnog Sibira. Bilo je to 1853. godine. On je izvijestio cara Nikolaja I. da se urbanizacija teritorija duž Amura odvija bolje, a Aljaska samo pravi mnogo problema.

Zatim je brat cara Aleksandra II., knez Konstantin Nikolajevič, počeo vrlo uporno predlagati da se problematični teritorij proda. Veliki knez je sažeto i krajnje jasno formulirao tri glavna razloga zbog kojih ona treba biti prodana: neefikasnost Rusko-američke kompanije, intenzivan razvoj Priamurskog kraja i težnja za uspostavljanjem saveza s Amerikom.

Mogućnost za pregovore se pojavila 1866. godine kada je završen Građanski rat u Americi. U tom trenutku se već više nitko od visokih ruskih dužnosnika nije protivio prodaji. Samo je cijena bila u pitanju. Tada je na scenu stupio ruski veleposlanik u Washingtonu Eduard Stoeckl. On je isposlovao da se prvobitna suma 5,5 milijuna dolara podigne na 7,2 milijuna dolara. Stoecklu je pomogao američki državni tajnik William Seward, principijelni pobornik ideje širenja teritorija Sjedinjenih Američkih Država na obje Amerike.

Eduard Stoeckl. Izvor: Biblioteka Kongresa Eduard Stoeckl. Izvor: Biblioteka Kongresa

Eduard Stoeckl je noću dobio tekst ugovora o prodaji Aljaske i odmah je, ne čekajući zoru, požurio kod Sewarda. Ovaj je u to vrijeme igrao twist i naredio je da se probude svi potrebni dužnosnici. Ugovor je potpisan oko 4 sata ujutro. Predsjednik SAD-a Andrew Johnson nije shvaćao korist od kupnje Aljaske, ali se po tom pitanju oslonio na Sewardovo mišljenje. Poduzetnom državnom tajniku je jedva uspjelo progurati ugovor kroz Kongres jer je američko društvo bilo skeptično prema kupnji ruskog teritorija. Dok je Seward uvjeravao parlamentarce, Stoeckl je kongresmenima dijelio mito. Prema nekim podacima je na to potrošio 400 000 dolara (istina, priča se da je polovinu tog novca ruski veleposlanik jednostavno prisvojio).

William Seward. Izvor: Biblioteka KongresaWilliam Seward. Izvor: Biblioteka Kongresa

I pored svih poteškoća, Aljaska je prodana Sjedinjenim Američkim Državama. Ova pogodba je imala protivnike i u Ruskom Carstvu i u SAD-u (američki mediji su govorili da je Aljaska "Sewardov hladnjak" i "Johnsonov zoološki vrt polarnih medvjeda"). Međutim, Amerika je kasnije svakako imala koristi od ove kupnje, a Rusko Carstvo je za dobiveni novac kupila željezničku tehniku ​​od Engleske. Baruna Eduarda Stoeckla su mnogi u domovini proglasili izdajnikom. Visoko društvo mu nije oprostilo "izdaju", tako da je godinu dana kasnije bio prisiljen podnijeti ostavku. Car Aleksandar se zahvalio svom zastupniku jednokratnom premijom od 25 000 rubalja i redovitom godišnjom mirovinom od 6000 rubalja. Pored toga, Stoecklu je ostao i novac od mita kojim je potkupljivao američke kongresmene. Ostatak života je bivši ruski veleposlanik proveo u Parizu.

Više