Kakvu tajnu krije matrjoška?

Igračke postoje otkako postoji čovječanstvo. Prvobitni ljudi su ih izrađivali od kostiju i kamena. Arheolozi konstantno nailaze na različite figure za koje je teško odrediti sliče li više ljudima ili životinjama. Doduše, mnogi znanstvenici smatraju da to uopće nisu igračke, nego predmeti religioznog kulta. Zasigurno se zna samo jedno: prva igračka svakog djeteta u svim vremenima i narodima bila je zvečka.

 „Šarkunok“, „pelenaška“ i lutka „dorožnica“

Muzej ruskih igračaka u Izmajlovskom Kremlju u Moskvi ima mnogo eksponata, a među njima je i zvečka, koju je u rukama držalo dijete iz razdoblja drevne Rusije.

Šarkunok. Izvor: RIA „Novosti“/Aurora, Artjom Pavlov.

„Ova igračka zove se ‘šarkunok’. Napravljena je od brijestove kore, a unutar zvečke bila su ili osušena zrna graška ili sjemenke jabuke“, objašnjava Svetlana Kolosova, kustosica Muzeja ruskih igračaka. „Djetetu su davali šarkunok čim se rodi. Međutim, postojala je i lutka koju su seoske žene pravile prije nego što dijete dođe na svijet.“

To je bila lutka „pelenaška“. Pravili su je od komadića majčine ili bakine odjeće. Bilo je zabranjeno sjeći tkaninu, zato su je kidali, a takve lutke su se ponekad zvale „rvanke“ (od ruskog „rvatь“ - kidati). Pelenašku bi stavljali u kolijevku kako bi „grijala“ buduće novorođenče.

Pelenaška je više „igračka za odrasle“, jer je to lutka-amajlija.

Zanimljivo je da su kod Slavena, ali i kod mnogih drugih naroda, lutke u početku izrađivane za odrasle, a tek kasnije za djecu.

U seoskoj kući je bilo mnogo amajlija. Lutka „zernovuška“ bila je zadužena za ljetinu i čuvala je zrno od truljenja, „desjatiručka“ je pomagala mladoj ženi, a minijaturna „dorožnica“ je štitila putnike.

„Naravno, lutke-amajlije bile su povezane s vjerovanjima tog doba. Zanimljivo je da nisu imale oči. Kada bi se takvoj lutki dodale oči, smatralo se da ona prestaje biti amajlija jer tada vidi i ono što ne treba, stoga se u nju može useliti zli duh. Međutim, s vremenom se lutka prestala doživljavati kao magični predmet i postala je obična dječja igračka“, priča Svetlana Kolosova.

Dimkovski konjanici. Izvor: RIA "Novosti"/Aurora. Artjom Pavlov.

„Striguške“, vitez Polkan i dimkovski konjanici

Prve igračke su izrađene od slame i zvale su se „striguške“. Jednostavnije striguške mogle su biti i od drveta, a složenije su pravljene od krpa.

U 11. stoljeću se u Rusiji pojavljuje prvo lončarsko kolo. Pojavom lončarstva, djeca su dobila igračke-zviždaljke od gline. Naravno, u početku su se one izrađivale od otpadaka pri izradi važnijih predmeta: ako lončaru ostane viška gline od glinene posude, došlo bi do prilike da se i djeca razvesele.

Izrada glinenih igračaka je kasnije postala poseban zanat. I danas su svima dobro poznate filimonovske, pleškovske, kargapoljske i dimkovske glinene igračke.

„Iako su sve one izrađene od istog materijala, ipak su dosta različite te ih je lako razlikovati po načinu modeliranja i izradi pruga. Na primjer, filimonovske igračke uvijek imaju tanke pruge, dok pleškovske uopće nisu obojene. Kargapoljske, opet, imaju karakteristične boje i glavnog junaka: viteza Polkana. Prepoznatljivi su i dimkovski hrabri konjanici i rumene gospođice“, priča Svetlana Kolosova.

Prva ruska matrjoška, zvana Matrjona. Izvor: RIA „Novosti“/Aurora, Artjom Pavlov.

Kako je Fukurumu postao Matrjona

U bogatim kućama je pored glinenih zviždaljki bilo i igračaka od skupljeg materijala. Na primjer, porculanske lutke bile su oblikovane kao lijepe kćeri bogatih trgovaca, grenadira, pa čak i carice. Istina, one su služile kao ukras, tako da su ih bogatija djeca mogla samo gledati. Tako su se i zvale: „lutke za gledanje“.

Matrjoška se odavno doživljava kao jedan od simbola Rusije, ali ova igračka, koja je postala suvenir, stranog je porijekla.

Najčešće se navodi priča da je prototip matrjoške bila figura budističkog mudraca Fukurumua, koju je netko donio u „Odgoj djece“ – moskovsku radionicu za izradu igračaka poznatog industrijalca i mecene Mamontova.

„Teško je reći odakle je Fukurumu donesen. Možda iz Japana, a možda iz Francuske. Međutim, svi izvori slažu se oko toga da je figurica tog mudraca, u kojoj je bilo skriveno još nekoliko sitnijih Fukurumua, nadahnula drvodjelca Zvjozdočkina na stvaranje buduće matrjoške. Igračku je oslikao umjetnik Maljutin“, govori o „obiteljskom stablu“ matrjoške Svetlana Kolosova.

Od ćelavog starčića s napuhanom glavom uslijed neprekidnog razmišljanja o budističkim pričama, figurica se pretvorila u seosku djevojku. Ubrzo se za nju nekako, samo po sebi, povezalo tada vrlo često ime Matrjona, koje se kasnije počelo upotrebljavati u deminutivu: Matrjoška.

Prva matrjoška se sastojala od osam lutaka, s tim da su na njima bili prikazani i mladići i djevojke.

Najprepoznatljivija crta prvih matrjoški bilo je njihovo oslikavanje. Te lutke su obavezno nešto držale u rukama: crnog pijetla, srp, metlu...

„1900. godine matrjoška je odnesena u Pariz na međunarodnu izložbu domaće radinosti, gdje je osvojila i medalju. Zapamtili su je, a četiri godine kasnije, iz prijestolnice Francuske je stigla velika narudžba ovih igrački“, kaže Svetlana Kolosova.

U to vrijeme su se matrjoške već izrađivale u radionicama Sergijevog Posada.