"Velika euroazijska zajednica" kao temelj svjetskog poretka u 21. stoljeću

Na jednoj sjednici Istočnog gospodarskog foruma, održanog nedavno u Vladivostoku, vodila se rasprava koja je meni osobno veoma godila budući da se ja odavno zalažem za ekonomski zaokret Rusije u pravcu svih većih tržišta Azije. Renomirani sudionici su raspravljali o tome tko je prvi iznio i obrazložio ideju zaokreta ka Istoku.

Putin: "Nato očito pripada prošlosti"

Taj spor je još jedan dokaz da je zaokret počeo, i da se, štoviše, već i odigrao. U svakom slučaju, odigrao se u svijesti ruske menadžerske elite. Pobjeda uvijek ima mnogo otaca, a poraz je uvijek siroče. Kroz neko vrijeme taj zaokret će se dogoditi i u svijesti drugih grupa ruskog društva, čiji je način razmišljanja zaglibio negdje u sovjetskim vremenima, kada se Azija doživljavala kao blato i zaostalost, a Kina isključivo kao opasnost, ili negdje u razdoblju 1990-ih, kada smo gajili sladunjave snove da će nam "Zapad pomoći" i zbog toga umalo rasturili svoju zemlju, a da uopće nismo primijetili uspon Istoka.

O tome da se zaokret odigrao svjedoči i mnogo podataka koje s ponosom iznosi Ministarstvo razvoja ruskog Dalekog istoka. U ovu su regiju krenule investicije - preko 1,1 bilijuna rubalja 2016. godine, i još bilijun planiran za sljedeću godinu. Otvoreno je 66 000 novih radnih mjesta, počelo je funkcionirati 14 teritorija ubrzanog razvoja, koji investitorima daju olakšice kakve Rusija inače nikome ne daje (a zapravo su to normalni uvjeti poslovanja). Većina lučnih gradova ruskog Dalekog istoka obuhvaćena je programom "Slobodna luka Vladivostoka", također s vrlo ozbiljnim (a zapravo, normalnim) privilegijama. Proradio je Fond za razvoj ruskog Dalekog istoka, proradile su agencije za razvoj ljudskog kapitala i za podršku investicija i izvoza, usvojen je osnovni paket zakona i sasvim moderan program razvoja regije.

Međutim, taj proces treba nastaviti da bi se dostigao optimalan geoekonomski i geopolitički položaj Rusije kao centra i spone koja povezuje cijeli Euroazijski kontinent, i da bi se Kini osigurao prijateljski i konstruktivni balans, kako ona ne bi postala "suviše moćna" za svoje susjede, tj. potencijalni hegemon od kojeg bi svi strahovali.

Najzad, u uvjetima sve izraženije tendencije ka deglobalizaciji i fragmentaciji svjetskog ekonomskog poretka, kao i pojačane težnje SAD-a da iskoristi međusobnu ekonomsku ovisnost zemalja i ekonomske veze kao oružje za dostizanje političkih ciljeva, treba težiti ka tome da bar Euroazijski kontinent izbjegne spomenutu tendenciju i možda postane kolijevka novog, pravičnijeg i stabilnog svjetskog poretka, umjesto starog koji se ruši.

Svjetski poredak koji su poslije raspada SSSR-a pokušale uspostaviti Sjedinjene Države bio je zasnovan na političkoj, ekonomskoj i idejnoj hegemoniji Zapada, ali kao što se moglo i pretpostaviti, on nije mogao zaživjeti. Od sredine 2000-ih taj se poredak brzo počeo osipati zbog pogrešaka, često zločinačkih, poput agresije u Jugoslaviji, Iraku i Libiji, i jednostavno zbog euforije koju je izazvao privid konačne izvojevane pobjede. Sve je to u Americi dovelo do imperijalističkog preopterećenja, a u Europskoj uniji do serije grešaka ili neaktivnosti, iako je bilo krajnje neophodno djelovati, tako da je EU sada u krizi iz koje se ne vidi izlaz.

Europsko savezničko platno se para, a dio europske elite zasad pokušava zaustaviti taj proces, i to pomoću konsolidacije na antiruskoj osnovi. Ali na toj umjetnoj osnovi unija se ne može spasiti. To već dobro znaju svi misleći Europljani. Znaju, ali ne vide izlaz. Svjesni su oni i da je neizbježan odlazak SAD-a iz Europe, doduše uz oscilacije, pa čak i zakašnjele pokušaje obnavljanja konfrontacije. Europljanima treba pružiti bar teoretsku mogućnost da konstruktivno izađu iz slijepe ulice.

Rusija i Kina su službeno zajednički iznijele koncepciju partnerstva ili društva Velike euroazijske zajednice. Pod tim izrazom se podrazumijeva zajedničko polje ekonomske, logističke i informacijske suradnje, mira i sigurnosti od Šangaja do Lisabona, i od New Delhija do Murmanska.

Čovječanstvo ne može čekati ishod američkog previranja

Rusija je u 19. stoljeću "dovukla" Europu do Tihog oceana. Ulice Vladivostoka, Habarovska i drugih sibirskih gradova još uvijek krase zgrade u kojima su nekada bile smještene rusko-njemačke i rusko-nizozemske kompanije i banke.

Sergej Nariškin: Zajedno protiv svih opasnosti

Sada Rusija ima mogućnost izvući političku i ekonomsku korist iz toga što će postati još jedna magistralna linija, a ponegdje i centar zbližavanja Azije koja je u usponu, i Europe koja je još uvijek bogata i tehnološki napredna, ali koja vene u svojim krizama.

A najvažnija mogućnost Rusije je što ima priliku steći novi status. Ne dosadašnji status europske periferije s imanjima u Aziji, nego status atlantsko-tihooceanske sile, usmjerene na budućnost, tj. jednog od nekoliko centara svih moćnije Velike euroazijske zajednice.

Prirodno je da pretendiranja na jednu od uloga u novoj zajednici zahtijevaju (ako drugi argumenti nisu dovoljni) da se u Rusiji pokrene aktivna politika ekonomskog i tehnološkog razvoja. Međutim, nju od samog početka treba ugrađivati ​​u euroazijske okvire i tehnološke sheme. U Velikoj Euroazijskoj zajednici Rusija može zajedno sa starim i novim partnerima proizvoditi i isporučivati ​​nekoliko grupa robe visoke tehnologije - namirnice i robu za čiju proizvodnju su potrebne velike količine vode, i mnogo vrsta dubinski prerađenih sirovina. Ali ono što je najvažnije - može biti zadužena za sigurnost na kontinentu. Doduše, ona u suštini to već i jest, iako "stari" lideri to ne priznaju i nezadovoljni su zbog toga.

U širokim okvirima Velike euroazijske zajednice može se početi rješavati i problem europske sigurnosti, koji je zapušten uslijed ekspanzije zapadnih saveza i prirodne reakcije Rusije, a ne može se riješiti u starim okvirima. Uostalom, sigurnost europskog supkontinenta ugrožavaju migracije, terorizam, vjerski ekstremizam, sve veća ekonomska nejednakost i masovna nezaposlenost mladih, a sve su to problemi koji se mogu rješavati samo na razini cijelog kontinenta.

Jasno je da izgradnja zajedništva ili partnerstva za razvoj, suradnju i sigurnost Velike euroazijske zajednice predstavlja zajednički projekt država koje mu se požele pridružiti. Njegove konture će se mijenjati u skladu s okolnostima i potragom za odgovorima na stare i nove izazove.

Sada je očito djelovanje elemenata geoekonomske i geopolitičke arhitekture Velike euroazijske zajednice, čije stvaranje su pokrenule Rusija i Kina.

Americi ne treba rat protiv Rusije, nego "proglašenje pobjednika"

Geografski projekt će, po svemu sudeći, pored Rusije i Kine obuhvatiti i Bjelorusiju, Kazahstan i druge države Srednje Azije, kao i države ASEAN-a (Asocijacije zemalja jugoistočne Azije - Indonezije, Malezije, Filipina, Vijetnama i dr.), države koje su u "sprezi" projekta Puta svile (Turska, Iran, Izrael i Egipat) i novi ekonomski prostor koji će se postupno formirati realizacijom Regionalnog sveobuhvatnog ekonomskog partnerstva, za koje se zalažu Kina i ASEAN, uz sudjelovanje Indije, Japana i Južne Koreje. Rusija zajedno s partnerima iz Euroazijske ekonomske unije (Bjelorusija, Armenija, Kazahstan i Kirgistan) treba odlučiti u kojem obliku ima smisla pridružiti se izgradnji te fleksibilne ekonomske grupacije država.

Partnerstvo ili zajedništvo Velike euroazijske zajednice trebaju se graditi na sljedećim principima prosvjećenosti i realističnosti.

- Usmjerenje u pravcu podizanja razine blagostanja svih zemalja i naroda koji ulaze u ovu zajednicu, uključujući i postupno kretanje ka zoni slobodne trgovine koja bi trebala obuhvatiti cijeli kontinent.

- Pružanje podrške slobodnom svjetskom ekonomskom sustavu, protivljenje njegovom usitnjavanju i politiziranju.

- Suradnja zasnovana na principu igre koja se svima isplati.

- Bezuvjetno poštivanje državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti svih zemalja zajednice i svih zemalja svijeta u cjelini.

- Bezuvjetno poštovanje političkog pluralizma i prava svakog naroda i zemlje da bira svoj put razvoja i način života, pružanje podrške slobodi od vanjskog miješanja, potpore kulturnom pluralizmu, vjeri i vjerskoj toleranciji. Možda će jednog dana narodi kontinenta i čitavog čovječanstva doći do različitih varijanti jednog istog političkog modela, do neke vrste liderske demokracije, a možda se nikakav zajednički model nikada neće pojaviti.

- Suprotstavljanje politici sile, usmjerenoj na stvaranje novih ili obnavljanje starih vojno-političkih alijansi i raskola.

- Usmjerenost na suradnju u rješavanju kontinentalnih i međunarodnih globalnih problema, kao što je zagađenje okoliša i promjena klime, uz korištenje napredne prakse, uključujući i europsku.

Svi ovi principi nisu nešto novo. Na njih upućuje zdrav razum, oni su u različitim varijantama definirani i Poveljom UN-a i dokumentima drugih organizacija međunarodne zajednice. Problem je u tome što se oni ne poštuju. Zbog toga umjesto napredovanja čovječanstva i međunarodnog sustava može doći do njegovog nazadovanja i povratka na put ratovanja i netrpeljivosti.

Treba pokušati te principe razviti i učvrstiti zasad u Velikoj euroazijskoj zajednici, a zatim ih primjerom i suradnjom proširiti i na ostatak svijeta.

Prirodno je da ovaj projekt jest i treba ostati otvoren za cijeli svijet, za sve zemlje i kontinente. On ne treba biti usmjeren na izoliranje Sjedinjenih Američkih Država kao najvećeg aktera na svjetskoj političkoj sceni. Amerika sama treba izabrati na koju će stranu. U prošlosti je ona pomogla u poslijeratnom obnavljanju većeg dijela Europe i pobijeđenih neprijatelja, i igrala je ključnu ulogu u stvaranju suvremenog globalnog ekonomskog sustava. Međutim, 1990. godine se odlučila za svjetsku hegemoniju i doživjela poraz, a sada se pokušava revanširati. Svojim učincima ona objektivno (i zlonamjerno, po mišljenju mnogih) doprinosi destabilizaciji mnogih zemalja i regija. Uz sve to, očito je da se nalazi i u političkoj krizi uoči predsjedničkih izbora.

Međutim, čovječanstvo ne može čekati ishod američkog previranja. Zbog toga, pored tvrdog odvraćanja najopasnijih manifestacija američke politike, za koje se opredijelila Rusija, treba graditi i konstruktivnu alternativu za srušeni bipolarni poredak i monopolarni svijet čije se rušenje privodi kraju. Jedan od nosivih stupova tog novog svjetskog poretka može i treba postati partnerstvo ili društvo Velike euroazijske zajednice.

Sergej Karaganov je dekan Fakulteta za svjetsku ekonomiju i svjetsku politiku Nacionalnog istraživačkog sveučilišta "Visoka škola ekonomije", počasni predsjednik Prezidijuma Vijeća za vanjsku i obrambenu politiku.

Hladni rat posebno opasan u početnoj fazi