Ulazak u NATO destabilizira Crnu Goru

Kada je riječ o društvenim protestima koji u Crnoj Gori neprekidno traju od 27. rujna, htio bih istaknuti sljedeće bitne osobitosti:

Prvo, pravi uzrok takvih građanskih akcija je nagomilano nezadovoljstvo zbog negativnih posljedica dugogodišnje politike usmjerene na predaju elemenata nacionalnog suvereniteta Crne Gore vanjskim silama na upravljanje. Uslijed toga, iza fasade koja izgleda kao obnavljanje državnosti i procesa koji se nazivaju euroatlantske integracije stvoreno je mnoštvo unutarnjih problema i konflikata.

Crna Gora žuri u NATO ne razmišljajući o posljedicama

NATO je zainteresiran za širenje na Istok, a Crna Gora je u ovom trenutku „idealan kandidat”.

Drugo, za razliku od scenarija „narandžastih revolucija”, u akcijama u Podgorici ne nastupaju strani naručitelji i sponzori. Crnogorski protesti imaju općenacionalni i općegrađanski karakter, i zbog toga zahtjevi sudionika protesta koji zaslužuju pažnju i poštivanje.

I treće, ne može se reći da su sadašnji protesti usmjereni protiv NATO-a. Problem negativnih posljedica ulaska Crne Gore u NATO treba sagledavati u smislu katalizatora čitavog kompleksa socijalno-političkih i ekonomskih suprotnosti u ovoj zemlji.

Smatram da je za rješavanje krize potreban nacionalni dijalog koji bi bio usmjeren na stabilizaciju situacije i realizaciju daljih legitimnih političkih reformi.

U nastaloj situaciji posjeta rukovodstva NATO-a i propagandistička kampanja oko mogućeg poziva u savez samo dolijeva ulje na vatru socijalno-političkog konflikta koji se razgorjeva u Crnoj Gori. Samo logikom blokovske ekspanzije mogu se objasniti napori koje NATO ulaže u vrbovanje male balkanske države, dok s druge strane ignorira naše prijedloge da surađujemo u borbi protiv stvarne opasnosti koju predstavlja teroristička organizacija ’Islamska Država’. Kakve su teške i tragične posljedice eksperimenata vezanih za stvaranje protektorata NATO pakta – dobro je poznato i u Crnoj Gori, i na čitavom postjugoslovenskom prostoru, i na Bliskom istoku, i u Sjevernoj Africi, i u Gruziji, i u Ukrajini.

Zbog toga nije slučajno što se u Crnoj Gori članstvu u NATO-u dosljedno protivi i većina parlamentarne opozicije, i Srpska pravoslavna crkva, i mnogobrojne društvene organizacije, i mediji. Tako nešto ne bi bilo moguće kada građani Crne Gore ne bi podržavali te napore. Čak ni glasanjem za Rezoluciju o podršci integraciji u NATO, usvojenu 17. rujna, nije osigurana dvotrećinska većina, koliko je potrebno lobistima NATO-a za parlamentarnu proceduru de facto ulaska u Savez. To je u biti debakl politike koja je godinama vođena u pravcu uvlačenja zemlje u NATO.

„Neutralnost Crne Gore“ zvuči kao politički oksimoron

Pažljivo pratimo razvoj situacije u Crnoj Gori i dijelimo zabrinutost njenih političara, duhovnih i građanskih lidera, a ona se tiče i mogućeg pogoršavanja višestoljetnih dobrih odnosa između Rusije i Crne Gore. Blokovska ovisnost već nanosi direktnu štetu rusko-crnogorskim odnosima, između ostalog i u vidu antiruskih sankcija, i ima negativan trend u kontekstu približavanja Crne Gore Savezu.

Borba protiv suvremenih izazova i opasnosti svjedoči o neprihvatljivosti nastavljanja s praksom prava na donošenje isključivih odluka u pitanjima vezanim za arhitekturu sigurnosti multipolarnog svijeta.

Što se tiče pitanja sigurnosti i teritorijalne cjelovitosti malih zemalja poput Crne Gore, postaje aktualno traženje i formiranje vanblokovskih rješenja.

Koliko je meni poznato, mnoge društvenopolitičke snage u Crnoj Gori zainteresirane su za razvoj rasprave na ovu temu. S obzirom na povijesnu bliskost naroda Rusije i Crne Gore, posebnu ulogu u razvoju dijaloga treba imati građanska diplomacija. Važan čimbenik je i veća razina prisustva u ruskim medijima novosti iz Crne Gore i iz čitavog balkansko-crnomorske regije.

Sergej Železnjak je potpredsjednik Državne Dume Ruske Federacije i zamjenik generalnog tajnika Jedinstvena Rusija.