Aljaska čuva najneobičniji ruski jezik

Zato su potomci prvih naseljenika do danas očuvali najneobičniji dijalekt ruskog jezika na svijetu, pravi filološki dragulj: ruski iz 18. stoljeća s unikatnim osobinama nastalim zbog izoliranog razvoja i male govorne zajednice. RBTH Hrvatska predstavlja intervju s Mirom Bergelson, profesoricom MGU „Lomonosov", koja istražuje i zapisuje ove aljaske dijalekte.

Kako to da se na Aljasci još uvijek očuvao jedan dijalekt ruskog jezika, na koji način je on tamo dospio, kojim metodama je proučavan - objašnjava doktorica filoloških znanosti, profesorica katedre za lingvistiku i informacijske tehnologije Fakulteta za strane jezike i regionalne studije Moskovskog državnog sveučilišta „M. V. Lomonosov“ Mira Bergelson.

Zajedno sa svojim suprugom Andrejem Kibrikom bili ste u ekspediciji na Aljasci u selu Ninilchik. Biste li nam mogli ispričati nešto više o tome?

Mira Bergelson: Ne radi se o samo jednoj ekspediciji, nego o cijelom projektu u kojem sudjelujem. Naime, sa svojim suprugom sam na Aljasku stigla 1997. godine. Andrej je dotad već dosta dugo proučavao jezike Athabasca i na Aljasci je boravio zahvaljujući sredstvima fondacije Fulbright kako bi zabilježio jedan od najnedostupnijih atabaskih jezika središnje Aljaske: gornjokuskokvimski.

Tamo ga je pozvao direktor Nacionalnog centra za proučavanje jezika Aljaske Michael Krauss. Tijekom našeg boravka na Aljasci, Michael je spomenuo da su se još od vremena Ruske Amerike i Rusko-američke kompanije (1799-1867) na Aljasci na poluotoku Kenai održala naselja u kojima su ljudi oduvijek govorili ruski jezik.

Oči su nam, naravno, zasjale isti tren: „Kako je moguće da se ruski jezik tamo održao od 18. stoljeća!?“

Zatim, dok smo bili u drugom dijelu, u unutrašnjosti Aljaske u selu Nikolai gdje živi pleme Athabasca (koji su također pravoslavni kršćani još od onog vremena zbog čega se naselje i zove Nikolai), gdje se Andrej bavio opisivanjem gornjokuskokvimskog jezika, susreli smo aktiviste iz sela Ninilchik  - potomke ranih doseljenika.

Radi se o ljudima koji su stariji od nas i ne govore ruski, ali se sjećaju djetinjstva i kako se u njihovim obiteljima govorilo na ruskom. Za njih su sam jezik i svi običaji vezani uz Rusiju - kulturno nasljeđe, a budući da sada u mnogim krajevima Amerike raste interes lokalnog izvornog stanovništva za vlastite korijene i prošlost, i oni bi željeli sačuvati svoje nasljeđe.

Pravila poslovnog ruskog jezika Poslovna korespodencija u Rusiji, koja se u velikoj većini slučajeva odvija putem e-maila, ponekad se značajno razlikuje od zapadne. Ono što svakako trebate znati: ne žurite prelaziti na ''ti'' i naučite se čitati između redaka.

Ti ljudi su doista željeli na neki način zabilježiti svoj jezik pošto im je postajalo jasno da on polako nestaje. Zamolili su nas da sastavimo rječnik njihovog jezika. Najprije smo krenuli od sastavljanja rječnika imena i naziva - jer oni odražavaju život i običaje jednog naroda u određenoj sredini. Posebno smo se posvetili prikupljanju naziva predmeta i pojava materijalne prirode (realija) koje su posebno značajne za određenu etničku skupinu. Međutim, nemoguće je išta postići sve dok se ne shvati kako zabilježiti zvučnu specifičnost jezika. U pitanju je naravno ruski jezik, odnosno jedan njegov dijalekt za koji su karakteristične određene [fonetske - op. red.] razlike u odnosu na suvremeni ruski.

Bilo je potrebno odabrati odgovarajući sustav transkripcije - s obzirom da je u pitanju dijalekt koji nikada nije zapisivan: ta generacija, odnosno ljudi koje smo imali priliku susresti, nikada nisu pisali na ruskom jer su kao mali već išli u englesku školu koja je otvorena 30-ih godina prošlog stoljeća, umjesto ruske parohijske škole koja je zatvorena 1917. godine.

Njima je ruski jezik materinji, odnosno prvi jezik koji su učili u djetinjstvu.

Andrej je sastavio fonetski opis uobičajenih razlika u odnosu na standardni ruski što smo zatim izložili u par znanstvenih radova vezanih uz projekt sastavljanja rječnika. Osim toga, opisivali smo gramatičke i druge odlike jezika. Glavna razlika je promjena u strukturi rodova.

To je bila prva ekspedicija, a nakon toga je duži niz godina sve to bilo nekako u drugom planu. Negdje oko 2005. jedan od aktivista za očuvanje kulturnog nasljeđa Ninilchika Wayne Liman, stručnjak za šajenski jezik, nastavio je prikupljati ruske riječi u tom kraju. Budući da ne zna ruski, teško mu je bilo bilježiti ih po sluhu i svakako je bilo nužno da taj materijal provjere izvorni govornici.

Kao rezultat tog projekta, otvorio se veliki broj pitanja, stoga smo se prošle godine prijavili na natječaj kako bismo osigurali financijska sredstva potrebna za ekspediciju i dobili smo ih od Ruskog fonda za društvene znanosti (RGNF). U listopadu 2012. ponovno smo posjetili Ninilchik i uspjeli smo provjeriti gotovo cijeli rječnik. Kada bismo bili u mogućnosti da provedemo još neko vrijeme na terenu uspjeli bismo završiti cijeli projekt s rječnikom. To će biti multimedijalni rječnik jer će sadržavati fotografije i zvuk.

Je li došlo do nekih promjena u dijalektu od 1997. do vremena vaše druge ekspedicije?

M. B.: Uspoređujemo sve s podacima koje smo uglavnom prikupili od Leontija Kvasnjikova, našeg sjajnog informanta (nositelja dijalekta i sudionika istraživanja), koji je nažalost preminuo još 1997.

Stvar je u tome da je niniljčiški govor korišten u dosta ograničenom području - u pitanju je samo jedno naselje, koje je od 1867. kada je Aljaska prodana, sljedećih dvadeset godina bilo praktički izolirano - u Kukov zaljev nije svraćao nijedan brod, a broj stanovnika koji je govorio tim jezikom nikada nije prelazio 200-300 ljudi, što je vrlo malo. Zato su individualne razlike koje postoje izuzetno važne: u tom jeziku ima mnogo toga idiolektnog (svojstvenog pojedincu) - određeni nazivi postali su vlastita imena, a iza svakog tog imena se krije neka priča koja je dio kulturnog nasljeđa, normativi u izgovoru kod jedne obitelji mogu se razlikovati od onih u drugoj, zato što je na primjer u jednoj ruski element - muškarac koji je zasnovao obitelj s lokalnom ženom - poticao iz jednog kraja Rusije, a drugi - iz drugog. Veliki utjecaj su svojevremeno imali dvojezični pripadnici eskimskog etnosa Aljutik (Suhpiak).

Međutim, jezik starosjedilaca Niniljčika - prvi i jedini i to više od osamdeset godina (do pojave engleske škole) - bio je ruski. On se neovisno od svoje matice tamo razvijao po vlastitim pravilima.

„Evonaj bejbička televižn karaulil“ Ovo nije govor iz nekog znanstveno-fantastičnog filma nego - ruski jezik. Konkretno, najneobičniji dijalekt ruskog jezika, kojim se govori u selu Niniljčik na Aljasci. Ovo malo mjesto krije vrlo poseban dio ruskog jezičnog bogatstva: upoznajte zvuk ruskog iz vremena Ruske Amerike, začinjenog izolacijom i susretom s lokalnim jezicima.

Godine 2012. smo imali priliku sresti i druge izvorne govornike tog jezika (informante) koji imaju svoje fonetske osobine, ali se sve uklopilo u sustav koji smo već opisali.

Potrebna nam je još jedna ekspedicija kako bismo završili započeti rad i moramo požuriti jer svi naši informanti imaju po devedeset godina. To su stariji, ali suvremeni Amerikanci koji znaju i za „Skype", ali nove tehnologije u našem slučaju ne mogu mnogo pomoći jer je potrebno da se dobro čuje svaki detalj, da se postavljaju pitanja iznova, tako da vrlo važnu ulogu ima neposredna komunikacija u kojoj dolaze do izražaja leksički i kulturni konteksti.

Razumije se da oni ne vladaju tim jezikom na naprednom nivou - često prelaze na engleski, ali se prisjećaju ruskih izraza, a naš zadatak je da se nijedno od tih zrna ne izgubi, nego da sve zabilježimo. I to je izuzetno važno jer je to dio raznolikosti i sveukupnog bogatstva ruskog jezika, i to prilično poseban dio. Jedinstvenost tog dijalekta je u tome što živi već duže vrijeme neovisno od svoje matice, i u tome što ga je najprije okruživala eskimska sredina, a zatim i engleska. Na primjerima tamošnjeg ruskog mogu se uočiti mnogi procesi evolucije jezičnog idioma kroz povijest, zatim sociolingvistički problemi, a naravno i kulturno nasljeđe: može se saznati kakav život su vodili ti ljudi.

Oni sebe sada smatraju starosjediocima Amerike - međutim krajem 19. stoljeća oni koji su govorili ruski osjećali su se kreolcima, smatrajući sebe nosiocima domorodačke kulture Aljaske.