Kako je SSSR planirao napraviti cepelin na nuklearni pogon

Znanost i tehnologija
EKATERINA SINELJŠČIKOVA
Ogroman zračni brod s nuklearnim motorom i blizu dvije tisuće putnika – tako je SSSR vidio zračne brodove budućnosti. Slijedi priča o jednoj od najriskantnijih inženjerskih ideja.

Zračni brodovi doživjeli su procvat u razdoblju od 1910-ih do 1930-ih, kako u svijetu, tako i u Sovjetskom Savezu. Njihovu serijsku proizvodnju prvi je pokrenuo njemački poduzetnik grof Ferdinand von Zeppelin. Kasnije se njegovo ime neposredno dovodilo u vezu sa zračnim brodovima, pa su tako oni i dobili naziv "cepelini". Tijekom čitavog razdoblja serijske proizvodnje civilni zračni brodovi izveli su oko 2500 letova i prevezli više od 28 500 putnika.

Od rekorda do katastrofe

Zračni brod "Grof Cepelin" uspio je 1929. godine obići zemaljsku kuglu za 20 dana uz samo tri slijetanja, a svjetski rekord u dužini leta postavio je sovjetski "SSSR-V6 Osoaviahim", koji je uspio provesti u zraku 130 sati bez ijednog slijetanja.

Cepelini su s vremenom imali sve veći dolet, ali su i povećavali svoje dimenzije i nosivost. Najistaknutiji po veličini bio je divovski cepelin iz 1930-ih klase "Hindenburg". Njegovi gabariti koji su se mogli usporediti s oceanskim brodom naveli su na pomisao da bi se u jednu takvu grdosiju mogao smjestiti ogroman nuklearni reaktor, motor i teška biološka zaštita.

Pretpostavljalo se da će i nuklearni cepelini, kao i obični, polijetati uz pomoć helija, pa masa samog broda i njegovog reaktora nije igrala posebnu ulogu. Zbog toga su mnogi smatrali da je ova ideja sasvim izvediva. Prednosti takvog broda bile su očigledne: zahvaljujući nuklearnom pogonskom sustavu cepelin bi imao konstantnu težinu i neograničen dolet.

Štoviše, nuklearni zračni brodovi nudili su mogućnost osvajanja teško dostupnih teritorija. Talijan Umberto Nobile, koji je radio u podmoskovskom birou u Dolgoprudnom i izgradio zračni brod "Norveška" ("Norvegija"), istaknuo je: "Na svijetu postoji bar još jedna zemlja u kojoj bi se zračni brodovi mogli razvijati i koristiti. To je Sovjetski Savez. On ima ogroman i uglavnom ravničarski teritorij... Naročito su naselja na sjeveru Sibira međusobno jako udaljena, pa je stoga izgradnja cesta vrlo složena, ali su zato vremenski uvjeti pogodni za letove zračnim brodovima."

Međutim, njegove se nade nisu opravdale. Krajem 1930-ih, nakon niza velikih nesreća u različitim dijelovima svijeta, izgradnja cepelina obustavljena je. Za sovjetsku izgradnju zračnih brodova posljednji udarac bio je slučaj s "V-6", baš s onim brodom koji je postavio svjetski rekord. On je 1937. godine, u uvjetima polarne noći i lošeg vremena, izgubio orijentaciju, naletio na planinu i srušio se.

Izgledalo je da se aeronautika strašno iskompromitirala, dok je izgradnja aviona, naprotiv, mnogo obećavala. Ali što se dogodilo s nuklearnim projektom?

Pokušaj obnove

Možda čudno zvuči, ali ambiciozni sovjetski nuklearni projekt rodio se baš u trenutku kada se činilo da je cepelinima došao kraj.

Doktor tehničkih znanosti Genadij Nesterenko predstavio je 1971. godine na stranicama znanstvenopopularnog časopisa "Tehnika omladine" koncept jednog vrlo kvalitetnog i odlično osmišljenog projekta zračnog broda na nuklearni pogon.

On je bio malo veći od običnih cepelina iz prošlosti, ali je mogao nositi mnogo više tereta i putnika. I uz to, zbog snage nuklearnog reaktora, njegova brzina trebala se povećati na 200-300 km/h.

Autori projekta najviše su pažnje posvetili udobnosti ovog broda. "Tehnika omladine" je pisala da se mnogi još uvijek odlučuju za putovanje oceanskim brodom radije nego avionom, iako je on vrlo spor. A biraju ga upravo zbog udobnosti. Zato su kontruktori planirali da njihov cepelin bude kombinacija najboljih aspekata aviona i brodova, tj. spoj brzine i udobnosti.

Bilo je predviđeno da to bude zračni brod dužine 300 metara, koliko je otprilike dugačak nosač aviona na nuklearni pogon. Takav cepelin mogao bi prevesti 180 tona tereta ili 600 putnika u "luksuznoj klasi", a nauštrb komfora mogao bi primiti i 1800 putnika.

Bilo je planirano da letjelicu pokreću propeleri promjera 20 metara i da je napaja nuklearni reaktor od 200 megavata (sličan je danas postavljen na ruski ledolomac klase "Arktik").

Međutim, projekt je ipak ostao samo na papiru. Ni tijekom 1970-ih, a ni kasnije nitko nije smatrao da za njim zaista postoji potreba.