Stanovnici Noriljska sve ostale regije Rusije nazivaju "kopnom", na taj način uspoređujući sebe s otokom. Radi se o tome da ovaj industrijski grad na 69. paraleli nema nikakvu kopnenu povezanost s ostalim dijelom zemlje. Ali posjetitelje grada najviše iznenađuje željeznička pruga koja se na prvi pogled ne razlikuje od istih takvih širom Rusije.
Kako bi se usred šumske tundre podigao grad, najprije je trebalo dopremiti građevinski materijal, sirovine i gorivo. Jedini način da se gabaritni teret preveze bio je vodeni put rijekom Jenisej. Radi toga je 1935. godine sagrađena luka u gradu Dudinki 90 kilometara od Noriljska.
Dopremanje tereta preko Karskog mora trajalo bi previše dugo, tako da je odmah odlučeno da se od Dudinke sagradi željeznička pruga. Gradili su je, kao i Noriljsk i luku u Dudinki, zatvorenici Noriljskog logora Gulaga.
Stara stanica u centru Noriljska
Arhivska fotografijaKada je 1937. godine puštena u promet, bila je to pruga uskog kolosijeka. Po lijepom vremenu vlak je udaljenost od luke do tvornica prelazio za 10-12 sati (dok su mu u prosjeku bila potrebna 24 sata, jer lijepo vrijeme nije tako često u ovim krajevima). Snježni nanosi bi, ako se ne raščiste na vrijeme, dostizali visinu čovjeka, a za borbu protiv njih duž željezničke pruge postavljene su specijalne drvene ograde. One su dobile naziv "Potapovljevi štitovi" po prezimenu inženjera koji ih je konstruirao.
Nekoliko godina kasnije Noriljska željeznička pruga prešla je na široki kolosijek, uobičajen u Rusiji, što je omogućilo da se brzina vlakova poveća. Osim toga, bilo je planirano da se poveže s drugom prugom.
Vlak Dudinka - Noriljsk, 1984.
Pavel KuzmičevVitalij Danilčenko, Aleksandar Jakovljev/TASSJedan od posljednjih "veliki građevinskih projekata" koje je osmislio Josif Staljin, ali koji nije ostvaren, bila je Transpolarna željeznička magistrala. Stručnjaci su na projektu radili od kraja dvadesetih godina, a ideja je potjecala još iz carskog vremena. Željeznica je trebala prolaziti kroz gradove Čum (Republika Komi), Salehard, Nadim, Novi Urengoj (Jamal) i Igarku na rijeci Jenisej (Krasnojarski kraj) – ukupno 1300 kilometara po arktičkim rijekama i močvarama.
U perspektivi je željeznica trebala povezati Barentsevo i Ohotsko more, tj. doslovno sve ključne teritorije Rusije iza polarnice. Ovaj je projekt dobio naziv "Velika sjeverna željeznička pruga".
Putnici vlaka Noriljsk - Dudinka, 1987.
Pavel KuzmičevVladimir Čistjakov/SputnikKada je 1947. godine počela izgradnja Transpolarne magistrale, Noriljska željeznička pruga već je funkcionirala. Od Dudinke do Igarke ima manje od 300 kilometara, pa se pojavila ideja da se ove dvije linije povežu. Međutim, nakon Staljinove smrti 1953. godine projekt Transpolarne magistrale je napušten i Noriljska pruga je ostala izolirani "otok".
Kako bi posjetitelji Noriljska shvatili da se nalaze u najljepšem gradu Zapolarja, početkom pedesetih godina sagrađena je zgrada željezničke stanice u stilu "staljinskog ampira".
Danas se u ovom zdanju nalazi željezničko odjeljenje Zapolarne podružnice "Nornikelja", a u nekadašnjoj čekaonici u prizemlju je od 2011. smješten muzej.
Na otvorenom su izloženi vlakovi, lokomotive, elektični vlakovi, pa čak i dva šinobusa koji su prometovali ovom polarnom prugom. Interijer same zgrade posjeduje stupove s gipsanim ornamentima, teška vrata, široke prozore. Sve vam se čini da će svakog trenutka preko razglasa objaviti polazak vlaka i da ćete njime lako moći stići do, recimo, Krasnojarska ili čak Moskve.
Jedna od prvih parnih lokomotiva u Noriljsku
Pavel KuzmičevStanica praktički nije ni korištena za svoju namenu. Ipak, grad je rastao i intenzivno se razvijao. Željeznička pruga prebačena je na električni pogon, a 1961. godine otvoren je i putnički promet. Peron se nalazio u samom centru Noriljska, na Oktobarskom trgu. Karte su se prodavale u malom drvenom paviljonu.
Električni prigradski vlak povezivao je Noriljsk s Talnahom, Kajerkanom, aerodromom Alikelj. Najudaljenija stanica bio je grad Dudinka.
Kako pričaju lokalni stanovnici, prigradski vlak putovao je dugo, oko 4 sata. I premda je automobilom za istu udaljenost bilo potrebno dvostruko manje vremena, željeznički prijevoz bio je vrlo tražen. Automobil je rijetko tko imao u to doba i ceste su često bile pokrivene snijegom, dok je čišćenje željezničke pruge bilo prioritet.
Nakon raspada SSSR-a putnički je promet postepeno reduciran, jer je bio skup i nerentabilan. Osim toga, čišćenje cesta bilo je bolje organizirano. Posljednji putnički vlak stigao je u Dudinku 1998. godine.
Danas se Noriljska željeznička pruga koristi samo za teretni prijevoz između poduzeća kombinata i luke Dudinke. Bez nje je nemoguće osigurati rad tvornica tijekom čitave godine.
Dužina pruge zajedno sa svim račvanjima iznosi 333 kilometra. Teretni vlakovi prometuju svakodnevno po svim vremenskim uvjetima.
Održavanje željezničke pruge u funkcionalnom stanju u Noriljsku pravi je izazov. Potrebno je stalno provjeravati da se zbog vječnog leda tračnice ne "raziđu". Širina kolosijeka svuda treba biti 1524 mm. Danas u tome, naravno, pomaže specijalna tehnika.
Nigdje drugdje na svijetu na 69. paraleli nije postojala niti postoji ovakva željeznička pruga. Sjevernije od Noriljska pruža se samo pruga na poluotoku Jamalu, koja vodi do Karskog mora. Ona je otvorena 2010. godine i osigurava funkcioniranje nalazišta prirodnog plina.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
