Kako žive prekaljeni sjeverni ruski ribari Pomori na obalama Bijelog mora?

"Ribari zimi ustaju rano, po mraku, idu na more na motornim sanjkama i rade do večeri", kaže predsjednik ribarskog kolhoza "Zarja Severa" (zora sjevera) Ivan Jegorov na putu za Koležmu, staro selo ruskog naroda Pomori na obali Bijelog mora. "I tako svakodnevno, od prosinca do ožujka."

Upravo u tom razdoblju pada sezona lova ribe snetac oko koje se vrti život na tom području. Rad je težak, a studen i vjetar u to doba godine nimalo naivni. Događa se da temperatura padne i do 30 ili 40 stupnjeva ispod nule, a imajući u vidu lokalnu vlažnost, to znači ogromnu hladnoću.

Ribari iz kolhoza danas gotovo da ne odlaze na more brodovima. Zimi se plovila zamrznu, a ribari do ribarskih zamki, bubnjeva (mreža na obručima), stižu motornim sanjkama. U proljeće, kada rade haringa i snetac, lovi se također uz pomoć plime i oseke i barijera od mreža i pruća, a ribari tek u ljeto, na svojim malim čamcim,a idu daleko u more do otoka tamo kositi alge (od njih se prave gnojivo i dodaci prehrani).

Plovidba na malom čamcu u surovom Bijelom moru zastrašujuća je, a Pomori se generacijama drže pravila ponašanja na vodi.

"Na moru se ne smije zviždati, inače se neće moći izbjeći oluja. Ako budete zviždali, počet će puhati vjetar i podići će se veliki valovi", kaže mladi ribar Pavel. "I još se smeće ne smije bacati u more."

"Na moru se ne smije ni psovati, niti piti votka, kako bi se vratilo kući", dodaje Vladimir.

Od čega živi Koležma

Selo Koležma prvi se put spominje 1548. godine, a u prošlosti su postojali solana i tvornica oružja Soloveckog samostana. Ali glavno zanimanje mještana oduvijek je bio ribolov. Stoljećima su tu živjeli Pomori. Ribari generacijama, brodograditelji i moreplovci. Ovakvih sela na Bijelom moru ranije je bilo na desetke, a danas se mogu prebrojati na prste.

Većina pomorskih sela danas zamire. Dolazi se uglavnom samo ljeti za vrijeme odmora. Nema posla, uvjeti za život su teški, pa se ljudi masovno sele u grad. Koležma u tom kontekstu ne dijeli njihovu sudbinu, veliki broj mještana radi u kolhozu koji postoji još od 1930. godine. "Naš kolhoz proizvodi od sto do sto deset tona ribe snetac u zimskoj sezoni, a to je polovica cjelokupne proizvodnje u regiji", kaže predsjednik. Tako visoki pokazatelji objašnjavaju se pogodnom destinacijom sela, riba voli plitku vodu mora.

"Jedan bubanj stavlja se na vodu koja nadolazi, a drugi na vodu koja se povlači, voda u moru nadolazi i povlači se, a riba ostaje u ribarskim zamkama", kaže Kočin.

Evo kako izgleda tradicionalni zimski ribolov na Bijelom moru.

Sada je jesen, vrijeme kada se ribari spremaju za sezonu, pregledavaju ribarske klopke, ako negdje ima rupa, popravljaju, provjeravaju kamene utege. Klopke pripremaju isključivo subotom, jer postoji vjerovanje da je to "sretan dan". Ako izabereš neki drugi dan, ništa od ribolova, kažu mještani.

Nadaleko čuveni čamci

Dok hodaš selom, čini ti se da su sve kuće kao sa slike i da mogu odmah u muzej sjeverne arhitekture.

Ima, naravno, i onih napuštenih, ali isto su drvene, impozantne, na kat i s lođama, zastakljenim gostinskim sobama.

A pored mnogih od njih nalaze se karbasi, tradicionalni čamci Pomora. "U sovjetsko vrijeme drvene čamce imao je svatko, plus jedan veliki za ribare, dok 1990-tih već nije bilo majstora", kaže Sergej Ljohkij, "koji potječe iz ribarske obitelji, majstor za izradu čamaca bez premca", kako ga je predsjednik predstavio.

Sergej je gotovo cijelog života radio u Petrozavodsku u brodogradilištu, a nakon raspada SSSR-a s bratom Vasilijem odlučio je obnoviti izgradnju čamaca u Koležmi starom tehnologijom spajanja dasaka koja podsjeća na šivenje. "Čamac ispadne kao saliven", napominje on.

Čamaca su braća napravili toliko da im se ne zna broj. U kolhozu se sada koriste plastični, također lokalne proizvodnje, iz Petrozavodska. Oni su jeftiniji i manje zahtjevni nego drveni, ali čamci braće Ljohkij danas su poznati širom Rusije. Najčešće se kupuju za turističke izlete. Tako da, ako ste se nekad vozili u takvom čamcu, sva je prilika da su ga napravile vješte ruke majstora Pomora.

Tko živi u Koležmi

Mnogi stanovnici Koležme u teškim devedesetim godinama prošlog stoljeća nisu napustili selo, budući da se život počeo uspostavljati.

U selu danas službeno živi 130 ljudi. Međutim, zimi ostane najviše polovica. Mnogi odlaze u grad premda su u kolhozu plaće trostruko veće nego u Belomorsku. Problem predstavlja nedostatak infrastrukture, što obiteljima s djecom komplicira život. "Ovdje nema ni škole, ni vrtića, samo internet u Sumskom Posadu", kaže ribar Aleksandar. On je u kolhozu već 12 godina, ali još uvijek je neoženjen.

A najstarija žiteljka Koležme nikada nije napuštala selo i postala je nešto poput lokalne znamenitosti.

Avgusta Mihajlovna, koju od milja svi zovu baka Gusja, rođena je 1928. godine i gotovo je čitav život posvetila kolhozu. Radila je u pošti, jaslicama, pakirala sijeno u stogove i radila kao kuharica na brodu u Barentsovom moru. "Avantura je bilo dovoljno. U Teriberki, ne znam u kojem smo točno pravcu išli, magla se spustila daleko na moru, a motor se pokvario. Izašla sam na palubu vidjeti što se događa i shvatila da kapetan Ivan Vasiljevič jedva održava brod na moru. Srećom, putnički brod koji je prolazio pored čuo je naše pozive u pomoć, zakačio nas je pomoću sajle i spasio."

Baka Gusja dobro se sjeća i vremena kada je kao dijete odlazila u staru crkvu, prije nego što je ona postala Dom kulture. Sjeća se i Drugog svjetskog rata, kada su u Koležmu evakuirana djeca dalje od linije fronta. Sjeća se i mnogih očeva i djedova današnjih ribara s kojima je nekada radila.