Ceste na Krajnjem Sjeveru vrlo su uvjetan pojam (gdje se prostire Krajnji Sjever Rusije možete saznati ovdje). Izvan gradova one se u pravilu naglo prekidaju i tamo počinju tundra, stepa ili močvara. Automobilskih cesta najčešće uopće nema, jer ih je teško sagraditi zbog geografskih uvjeta. Posebno je teška situacija s cestama na Čukotki, gdje se između naselja pružaju na stotine kilometara močvarne i planinske tundre. Ali kako ljudi onda putuju?
Na Čukotku u principu možete stići samo helikopterom. Osnovni međugradski promet čine helikopteri i mali avioni. Oni ne prevoze samo obične putnike (koji odlaze u susjedno naselje da nekog posjete ili poslovno) i robu. Helikopteri prevoze i djecu goniča sobova iz tundre do škola-internata i vraćaju ih kući za praznike. A evo i jedne zanimljivosti: na 50 000 stanovnika, a to je cjelokupno stanovništvo ogromnog Čukotskog autonomnog okruga, dolazi 11 aerodroma. Osim toga, u svakom se naselju nalaze sletališta za helikoptere.
Najveći aerodromi nalaze se u Anadiru, prijestolnici regije, Peveku i Bilibinu. Također je nekoliko aerodroma izgrađeno u vrijeme Drugog svjetskog rata u okviru ugovora sa SAD-om o zajmu i najmu. Sjeverni aerodromi izgledaju vrlo ugodno i u njima vlada specifična atmosfera. Uglavnom se nalaze u centru grada i podsjećaju na obične drvene kuće.
Vozila za sve terene "Trekol" i "Hiščnik" ("Grabljivac") najbolja su prijevozna sredstva za vožnju po prirodi. U Anadiru, na primjer, postoji nekoliko popularnih izletišta na brdima do kojih možete stići samo ako imate ogromne kotače i neuništive amortizere. Lokalni stanovnici kažu da se, kad je vrijeme suho, do njih može stići i običnim terenskim vozilom, ali trebate dobro poznavati put da ne biste zaglavili u močvari. Međutim, ponekad se u močvari može zaglaviti i vozilo za sve terene i tada ga može izvući samo drugo slično vozilo.
Vozila "Trekol" i "Hiščnik" također se koriste i za ravnanje zimskih cesta: oni se kreću jedan za drugim i utabavaju snijeg. Zvuči pomalo neobično, ali cestovni promet najaktivniji je upravo zimi. Vani može biti -40, pa i -50, močvare se tada zalede i možete se kretati između naselja i običnim automobilom (naravno, dobro utopljenim i spremnim za hladnoću). Za stanovnike Anadira, na primjer, najvažnija "zimska cesta" prolazi po limanu (širok zaljev na ušću rijeke) između aerodroma i grada. Ljeti se ljudi na drugu stranu prebacuju trajektom, a u međusezoni helikopterom.
Vozila za sve terene često obavljaju i funkciju javnog prometa na Čukotki. Na primjer, između sela Lorino i Lavrentija putnici prevaljuju put u ogromnom teretnom autobusu "Ural" s osam kotača.
U samim naseljima Čukotke ceste su često zemljane ili predstavljaju jednostavno betonske ploče (asfalt se u takvim uvjetima brzo raspada). A u selima se mogu sresti žitelji koji se voze u buggyjima. Prema ruskim pravilima cestovnog prometa, po gradu se može voziti buggy, samo ne možete izlaziti na magistralne ceste. A tamo one i ne postoje.
A u nomadskim naseljima goniča sobova, koji žive i rade u tundri, obično postoje dvoje-troje motornih sanjki. Pomoću njih odlaze do naselja u prodavaonicu (plaće, inače, dobivaju na obične bankovne kartice) ili dom zdravlja, a koriste ih i kako bi svoju kuću-jarangu prebacili na novo mjesto.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
