"Kad bi se ljudi kažnjavali očajem neizvjesnosti i usamljenosti, onda bi čovjeka koji je čitav život proveo u gradu i zaslužio takvu kaznu trebalo ostaviti na obali Eljgigitgina", napisao je o ovom jezeru ruski geolog Vasilij Beli.
Andrej Kupolov (CC BY 3.0)
Jezero s kompliciranim nazivom Eljgigitgin nalazi se iza polarnice, u samom središtu poluotoka Čukotka, i to je zaista jedno od najteže pristupačnih mjesta u regiji, idealno za boravak u samoći. Jer od jezera do najbližeg grada Peveka ima 200 kilometara.
Andrej Kupolov (CC BY 3.0)
Najjednostavniji način da stignete na Eljgigitgin je da uplatite turu obilaska i tamo odete helikopterom iz Anadira, jer do jezera ne vodi nijedna cesta. Druge varijante su prijevoz terenskim vozilom od Peveka ili u okviru splavarenja niz rijeke Enmivam i Anadir.
Ovo je najdublje jezero na Čukotki. Dok mu je promjer 12 kilometara, dubina mu je 175 metara. Ako se pogleda odozgo iz helikoptera, po obliku je praktički idealan krug i podsjeća na modro-crno oko. Ali ne izgleda uvijek tako.
NASA
U prijevodu s čukotskog Eljgigitgin znači "bijelo jezero" ili "jezero neotopljivog leda". Veći dio godine površina je pokrivena ledom, a nekih godina led se ne topi čak ni ljeti.
NASA/Getty Images
Obale jezera čine vječni led i niske planine. Zima na Čukotki traje 10 mjeseci i u tom se razdoblju temperatura kreće od -15 do -39 °C. Ljeti zrak može dostići i +34 °C, ali čak je i tada na površini jezera formira ledena korica. Temperatura vode u Eljgigitginu nikad ne prelazi +3 °C.
Neki su ljudi oduševljeni ovim jezerom usred puste tundre. "Ne znam s čim bih ga usporedio. Možda ako bismo bočicu gustog mastila prolili na čisti bijeli list papira – to bi bilo nešto slično", zapisao je geolog Oleg Kuvajev.
Ali mnogima ono ulijeva strah. Stanovnici okolnih predjela opisuju ga kao "neobično, jezivo mjesto", obavijeno legendama. Prema jednoj od njih, u dubini jezera živi drevno čudovište Kalilgu, nalik na divovskog reptila s velikom čeljusti. Nešto kao škotska Nessie iz jezera Loch Ness. Ponekad Kalilgu izlazi iz dubine na površinu uz veliku buku i valove, i odmah se vraća na dno.
Andrej Kupolov (CC BY 3.0)
U Eljgigitginu zaista dolazi do uzburkanih valova. Vjerojatno ih mještani tumače kao izranjanje Kalilge. Prema drugom objašnjenju, zapravo se radi o oslobađanju metana iz Zemljine kore.
Bilo kako bilo, ovo duboko jezero ima sve što je potrebno da postane dio mitova i legendi. Staro je preko tri i pol milijuna godina. A njegovo porijeklo je, osim toga, vrlo specifično.
Dugo se smatralo da je jezero Eljgigitgin najvjerojatnije nastalo u krateru vulkana. To su potvrdile analize stijena koje su ukazivale na njihovo vulkansko porijeklo. Međutim, 2009. godine međunarodni tim znanstvenika napravio je bušotinu, prodrijevši u sedimente na dnu jezera čak do dubine od 225 metara. Tamo su pronašli stijenu koja nastaje samo u kraterima prilikom sudara Zemlje s metoritom. To je riješilo sporove o porijeklu jezera: ono je nastalo uslijed pada meteorita.
Kao drugo, smatra se da Eljgigitgin uopće nikada nije bio potpuno zaleđen. Dok su prije više milijuna godina Europa i Amerika bile pokrivene ledom, na teritoriju suvremene Čukotke nije bilo ledenjaka. Zato je u jezeru sačuvan jedinstven ekosustav, a njegovo je dno izvor podataka o životu Čukotke tijekom posljednjih tri i pol milijuna godina. Po značaju za istraživače Eljgigitgin se može usporediti s Bajkalskim jezerom i ledenjacima Grenlanda.
Voda jezera doslovno vrvi od riba. Zato ono privlači ljubitelje ekstremnih putovanja i specifičnog ribolova. Tu se, između ostalog, sreću endemske vrste, predstavnici flore i faune koji se sreću samo u Eljgigitginu i nigdje drugdje na svijetu.
To je, između ostalog, neobična riba pod nazivom dugopera palija. Ove su ribe prilagođene životu u vrlo hladnoj i mračnoj vodi i naseljavaju jezero još od vremena mamuta. Drevna palija živi gotovo na samom dnu jezera. U njenoj su krvi pronađeni tragovi veoma drevnih fizioloških adaptacija. Ona je, naime, u stanju vrlo se dugo lišiti kisika. Po mišljenju znanstvenika, ova se sposobnost kod nje pojavila još u ledeno doba. Vrsta je preživjela pod ledom praktički bez kisika desetke tisuća godina.
U okolici jezera žive lisice, vukovi i medvjedi. Zato putnici koji ovamo dolaze obično sa sobom nose vatreno oružje za slučaj neočekivanog susreta sa zvijerima.
Osim toga, priča se da se na putovanje do Eljgigitgina trebaju odvažiti samo oni koji su ne samo snažni duhom (nazivaju ga "mjesto snage" ili "oko Zemlje"), nego i dobrog zdravlja. Na tom području, naime, vladaju nestabilni meteorološki uvjeti: ljeti se temperatura i atmosferski tlak tijekom jednog dana mogu promijeniti više puta.