Kako SSSR umalo nije poražen u ratu 1942. godine (FOTOGRAFIJE)

Putovanja
BORIS EGOROV
Njemačke trupe su se probile na Kavkaz i ugrozile najveća sovjetska nalazišta nafte. Gubitak "crnog zlata" mogao je potpuno paralizirati Crvenu armiju.

1. Krajem 1941. godine, u najkritičnijem razdoblju bitke za Moskvu, sovjetske trupe su napravile potez koje neprijatelj nikako nije očekivao – krenule su u veliku kontraofanzivu i odbacile snage Wermachta daleko od prijestolnice. Ujedno je Crvena armija uspjela povratiti veliki grad Rostov na Donu, a kod Lenjingrada je u Tihvinskoj ofanzivnoj operaciji zadala nekoliko bolnih udaraca grupi armija "Sjever".

Ohrabreno tim uspjesima, rukovodstvo SSSR-a je izvelo zaključak da je to pravi trenutak da se prijeđe u kontraofanzivu na svim frontovima i kako se izrazio Staljin, "da se Nijemcima ne da odmora, nego da se tjeraju na zapad bez zaustavljanja, da ih se natjera da potroše svoje zalihe još prije proljeća... i da se na taj način osigura potpuni slom Hitlerovih trupa u 1942. godini". Vrhovni zapovjednik je ignorirao argumente generala Georgija Žukova koji je smatrao da Crvena armija nije spremna za realizaciju tako ambicioznih planova.

2. Sovjetske trupe su krajem prosinca pokušale povratiti Krim koji je bio gotovo potpuno izgubljen (držao se samo Sevastopolj, glavna baza Crnomorske flote). Na području gradova Kerč i Feodosija 26. i 29. prosinca su se iskrcali desanti s mora. Ruske desantne jedinice su podnijele velike gubitke, ali su uspjele učvrstiti položaje u istočnom dijelu poluootoka.

"Čamac kao da udari u nešto i ukoči se", opisao je kasnije iskrcavanje mitraljezac Fjodor Kovaljčuk: "Noć, vjetar, mraz, val je odnio brodski mostić za iskrcavanje od dasaka, svuda lete rakete, a okolo tmina i prodorni svijetleći meci. Odjeknu zapovjedništvo: ’Naprijed, za Krim!’ Skočismo sa čamca, meni voda do ramena, a pod nogama zemlja, hladnoća kao da mi opeče cijelo tijelo, ali je nogama bilo još toplo jer su bile umotane. Nije se imalo kad razmišljati, žurili smo naprijed,i samo naprijed na obalu..."

3. U isto vrijeme je neuspješno okončana Ljubanska ofanzivna operacija koja je počela 7. siječnja s ciljem da se probije obruč oko Lenjingrada. Drugi po važnosti grad Sovjetskog Saveza doslovno je umirao od gladi. Ljudi su od iscrpljenosti gubili svijest na radnom mjestu, zabilježeni su i slučajevi kanibalizma, a također ubojstava s ciljem da se preotmu kartice za dobijanje namirnica i nitko se nije čudio što na ulicama leže stotine leševa.

Tek s dolaskom proljeća Lenjingrad je počeo se vraćati u život. Nekim čudom se velika partizanska komora 29. ožujka probila u grad s namirnicama, a ubrzo zatim su u neokupiranim prigradskim naseljima počele se praviti vrtovi za uzgajanje povrća. Crvena armija, međutim, te 1942. godine nije uspjela probiti obruč.

4. Nešto bolja je bila situacija južno od Lenjingrada, na području jezera Iljmenj i Seliger. Tamo su 20. veljače uspješnom ofanzivom sovjetskih trupa opkoljene značajne snage njemačkog 2. korpusa i motorizirane SS divizije "Mrtvačka glava" s ukupno 95 000 vojnika. Crvena armija je odmah pristupila uništenju takozvanog "Demjanskog džepa", ali svi njeni napori su se izjalovili.

"Neprijatelj je blokirao sve puteve i prilaze koji su nam koliko-toliko mogli poslužiti za napredovanje", napisao je kasnije general-poručnik Pavel Kuročkin: "Tiha, snijegom pokrivena polja ispred ulaska u selo mogla su se za tren oka pretvoriti u pravi pakao, samo ako krenemo naprijed. Svaki metar je bio brisani prostor koji su pokrivali mnogobrojni mitraljezi i topnička oruđa skrivena u selima". Njemačko zrakoplovstvo je učinkovito opskrbljivalo opkoljene Nijemce provijantom i streljivom, sve dok 22. travnja 1942. godine obruč nisu probile trupe pod zapovjedništvom general-poručnika Waltera von Zeidlitz-Kurtzbacha.

5. U težnji da istovremeno odnese pobjedu na svim dijelovima fronta sovjetsko zapovjedništvo je postiglo ograničeni uspjeh. Crvena armija je na glavnom pravcu odbacila njemačke trupe i oslobodila veliki teritorij, ali nije mogla slomiti grupu armija "Centar". Podnoseći velike gubitke sovjetske trupe su krajem ožujka bile prinuđene da obustave ofanzivu.

Štoviše, Nijemci su zadržali i učvrstili položaje na području Rževa, 200 km od glavnog grada SSSR-a. Rževsko-Vjazemski istureni položaji su bili kost u grlu sovjetskog rukovodstva, jer je neprijatelj odatle mogao u svakom trenutku krenuti u marš na Moskvu. Krvavi i neuspješni pokušaji likvidacije tih položaja poduzimani su tokom cijele 1942. godine.

6. I Crvena armija je imala svoje isturene položaje. Dospjela je na njih tokom zimske ofanzive u Ukrajini. Barvenkovski istureni položaji su ugrožavali krila i pozadinu njemačkih trupa na području Harkova. Odatle su sovjetske trupe 12. ožujka krenule u ofanzivu u pravcu tog velikog industrijskog centra i kasnije se ispostavilo da je taj potez bio fatalan.

Odbivši napade Crvene armije, Wermacht je napao najopasniju dionicu sovjetske obrane, tj. najuže mjesto isturenog teritorija. Grupa "Klajst", koja se kretala s juga, na deset kilometara od grada Balakleje spojila se 22. svibnja s dvjema tenkovskim divizijama 6. armije Friedricha Paulusa koje su se probijale sa sjevera i "odsjekavši" istureni teritorij zatvorile obruč oko sovjetskih trupa. U "mišolovci" se našlo preko 200 000 sovjetskih vojnika, od toga je samo 22 000 uspjelo se probiti na slobodni teritorij.

"Svuda jedna ista slika: neprijatelj koji je već pritisnut ipak čini pokušaje da se probije, sad ovdje, sad ondje, ali je on već neposredno pred krahom... Gomile zarobljenika se odvode u pozadinu, odmah tu u napad kreću naši tenkovi i jedinice Prve brdske divizije – fantastična slika!", napisao je general-feldmaršal Von Bok, zapovjednik grupe armija "Jug".

7. Harkovska katastrofa i istovremeni slom sovjetskih trupa u istočnom dijelu Krima omogućili su Wermachtu da pristupi realizaciji operacije Plavo (njem. Fall Blau), kasnije preimenovane u operaciju Braunschwai, tj. pohodu na kavkasku naftu. U to vrijeme nalazišta u Sibiru još nisu bila otkrivena, tako da su Baku, Grozni i Majkop proizvodili preko 70 % sovjetske nafte. Da je neprijatelj njih zauzeo ili uništio, to bi moglo onesposobiti Crvenu armiju i poljuljati ekonomiju SSSR-a i njegovu sposobnost za daljnji otpor.

Sovjetsko zapovjedništvo je očekivala napad na Moskvu i nije odmah reagirala na njemačko napredovanje prema jugu. Četvrta tenkovska armija Hermana Hota je 28. lipnja probila front između Kurska i Harkova i krenula prema Donu. Nijemci su 3. srpnja prodrli u Voronjež, a 4. srpnja je pao Sevastopolj, koji se držao 250 dana. Zatim su 23. srpnja ponovno zauzeli Rostov na Donu, prvi veliki grad koji je Crvena armija oslobodila i to još u studenom 1941. godine. Poslije ponovnog gubitka grada europskom dijelu SSSR-a je ostala samo jedna linija komunikacije s Kavkazom – preko Staljingrada. I tu posljednju nit trebalo je da presječe grupa armija "B" pod zapovjedništvom general-pukovnika Maximiliana von Weichsa. Njoj je pripadala i Paulusova 6. armija koja će ubrzo zatim postati poznata u cijelom svijetu.

8. Njemački "blitzkrieg" je ovoga puta uspješno izveden i to na jugu Sovjetskog Saveza, čije rukovodstvo je bilo u šoku. Narodni komesar za obranu SSSR-a Josif Staljin potpisao je 28. srpnja 1942. godine naredba br. 227 "O mjerama jačanja discipline i poretka u Crvenoj armiji i zabrani samovoljnog povlačenja s borbenih položaja", koji je dobro poznat pod nazivom "Ni korak nazad!" Prema toj naredbi, u sovjetskim trupama su formirani kaznene bojne i propisano je da se u njih premeste vojnici "koji krše disciplinu zbog kukavičluka ili nepostojanosti, i da se pošalju na teže dijelove fronta kako bi im se pružila mogućnost da krvlju iskupe svoje zločine protiv domovine".

Svaka armija je imala zadatak da formira 3-5 baražnih odreda (najviše 200 ljudi u svakom), s tim da se oni postave "neposredno iza nepostojanih divizija uz obavezu da u slučaju panike i neorganiziranog povlačenja dijelova tih divizija na licu mjesta strijeljaju paničare i kukavice, te da tako pomognu časnim borcima u divizijama da ispune svoj dug pred domovinom".

9. Trupe grupe armija "A" general-feldmaršala Wilhelma Lista imale su inicijativu i brojnu nadmoć i vrlo brzo su se probijale na jug. Zaposjele su bogata poljoprivredna područja na Donu, Kubanju i Tamanskom poluotoku i izbile su na padine Glavnog kavkaskog grebena. Njemačke zastave su 21. kolovoza pobodene na oba vrha Elbrusa. U rujnu, međutim, njemačka ofanziva je počela primjetno da jenjava.

"U upornim obrambenim borbama sovjetske trupe su neprijatelju nanijele velike gubitke, zaustavile su ga na cijelom kavkaskom frontu", napisao je kasnije zapovjednik 47. armije (budući ministar obrane SSSR-a) general-bojnik Andrej Grečko: "Herojska obrana naših trupa osujetila je Hitlerov plan prodora na Južni Kavkaz i omogućila sovjetskom vrhovnom zapovjedništvu da dobije na vremenu, skupi rezerve i pomoću njih pojača Zakavkaski front. Iscrpljene njemačke trupe već više nisu mogle napredovati na širokom frontu. Nije moglo biti ni govora o tome da se rezerve iz trupa kod Staljingrada prebace u grupu armija "A". 6. i 4. tenkovska armija su se ’zaglibile’ na obali Volge, njima samima je trebalo pojačanje..."

10. Sve do jeseni rukovodstvo Trećeg Reicha je smatralo da kavkaski pravac ima prioritet, a onda je svu pažnju usmjerilo na Staljingrad, gdje je bilo potrebno sve više ljudstva. Nijemci su žurili da što prije zauzmu grad, da potisnu Crvenu armiju preko Volge i oslobode svoje trupe za nastavak "pohoda na naftu" i napad na Moskvu s juga.

Cijela 6. armija generala Friedricha Paulusa s 300 000 vojnika postepeno je uvučena u žestoke i krvave ulične borbe. U studenom su sovjetske trupe bile pritisnute uz Volgu i zauzimale su samo mala uporišta na obali, na području nekoliko tvornica. "Bili smo gladni i puni ušiju, ali u određenom trenutku nas je obuzela ostrvljenost i ja već više nisam nimalo žalio ni sebe, ni Nijemce..." Napisao je kasnije vojnik Milja Rozenberg: "S krajnjom brutalnošću smo se tukli za svaki komad zida, a noću smo i mi i Nijemci puzeći izlazili iz zaklona i pokušavali prodrijeti kroz tvorničke komunikacije i tunele. Mi smo to radili da bismo se dokopali hrane i streljiva, a Nijemci da bi potisnuli nas u Volgu".

11. Nijemci su već smatrali da su na pragu pobjede kada je 19. studenog počela sovjetska operacija "Uran". Crvena armija je iznenadila neprijatelja moćnim napadima na krila 6. armije, koja su činile uglavnom slabe rumujnske jedinice. Nakon četiri dana zatvoren je obruč oko velike Paulusove grupe.

Bilo je zamišljeno da se i operacija "Mars", koja je počela 25. studenog na području Rževsko-Vjazemskih isturenih položaja, odvija po istom scenariju kao i "Uran". Međutim, sovjetskim trupama nije pošlo za rukom da priklješte 9. armiju general-pukovnika Waltera Modela kao što su učinile sa 6. armijom. U Modelovim trupama nije bilo slabih rumunjskih jedinica na krilima tako da je dobro pripremljena neprijateljska obrana odbijala sovjetske napade. I pored neuspjeha, "Mars" je zadržao njemačke divizije koje bi u protivnom bile poslane na Staljingrad.

12. Hitler je naredio Paulusu da se drži na svojim položajima. On je računao da će njemačko zrakoplovstvo uspješno opskrbljivati opkoljene trupe putem "zračnog mosta", kao što je bilo kod Demjanska početkom iste godine. Osim toga, trupe grupe armija "Don" general-feldmaršala Ericha von Mansteina krenule su 12. prosinca u prodor obruča, u okviru operacije "Zimska oluja". One su napale tamo gdje sovjetsko zapovjedništvo uopće nije očekivalo i taj čimbenik iznenađenja je osigurao Nijemcima uspjeh.

"Jedinice su žudjele za ohrabrujućim vijestima", napisao je kasnije časnik obavještajnog odjela 6. armije Joachim Wieder: "Istureni položaj se držao posljednjim snagama nadajući se da će sada, uoči Božića, Hitler ispuniti svoje obećanje i poslati pojačanje. Još uvijek su svi ponavljali frazu: ’Manstein dolazi’!" Te nade se nisu ostvarile jer je upornim otporom sovjetskih trupa i pristiglim pojačanjem u vidu svježe 2. gardijske armije general-poručnika Rodiona Malinovskog neprijatelj zaustavljen 48 kilometara od grada. Paulus se nije odvažio na proboj do Mansteinovih trupa.

U isto vrijeme su sjeverozapadno od Staljingrada na području oštrog zavoja Dona u okviru operacije "Mali Saturn" sovjetske trupe potukle 10 talijanskih i rumunjskih divizija i probivši neprijateljski front zašle 340 kilometara duboko u neprijateljsku pozadinu. Kada se opasnost nadvila već i nad pozadinom grupe armija "Don" Manstein se počeo povlačiti.

13. Kada je jedna od najboljih armija Wermachta doživela fijasko, Adolf Hitler je bio prisiljen narediti povlačenje svojih trupa s Kavkaza i oprostiti se od sna o bogatim naftnim nalazištima.

Zapovjedništvo Crvene armije je planiralo novu 1943. godinu početi od niza sveobuhvatnih ofanzivnih operacija duž cijelog sovjetsko-njemačkog fronta. Sovjetski Savez je polako, ali sigurno, preuzimao stratešku inicijativu u ratu.