Dok iza nas ostaju vrhunci Sajanskih planina u južnom Sibiru, šumske masive postepeno smjenjuju gola brda. Poslije 14 sati putovanja iz Krasnojarska moj autobus konačno pristiže u Kizil, prijestolnicu Tuve.
Ova republika na granici s Mongolijom jedan je od najteže pristupačnih krajeva Rusije. Pored toga što nije povezana sa željezničkom mrežom Rusije, sve do 2015. nije imala ni zračnu vezu s Moskvom.
Ako ćemo pošteno, Tuvu prati sumorna reputacija. Nalazi se na začelju rang-liste ruskih regija u socio-ekonomskom pogledu, s najgorim statistikama kada se radi o kriminalu, siromaštvu, životnom standardu i životnom vijeku i jedna je od najgorih po nezaposlenosti i alkoholizmu. S druge strane, po natalitetu je na prvom mjestu u Rusiji.
Zato sam, poslije višegodišnjeg sanjarenja o tome da upoznam ovu tajanstvenu zemlju, čuvenu po prelijepim pejzažima i specifičnoj kulturi, s izvjesnom zebnjom krenuo u istraživanje njezine prijestolnice, u kojoj živi nekih 120 tisuća duša.
Tuvu naseljavaju ljudi azijskog izgleda, pa moja europska pojava izaziva radoznalost. Zapravo, dok su 1959. godine etnički Rusi činili 40% stanovništva Tuve, 2010. njih je bilo samo 16% zbog migracija u druge regije i visokog nataliteta Tuvinaca.
Mnogi etnički Rusi govore o teškoćama života u ovoj regiji koja kao da je predodređena da ostane na kraju svijeta. Mnogi stanovnici regije ruski govore slabo ili nimalo, posebno među najmlađima, a nastava ruskog često se održava na tuvinskom, kao nastava stranih jezika.
Tuva ima burnu povijest. Nekada su u njoj pretežno živjeli mongolski nomadi pod kineskom carskom vlašću od 1758. do 1912. godine, a kasnije su integrirani u sastav Ruskog Carstva. Oblast je također okusila neovisnost pod nazivom Tanu Tuva (1921.-1944.), prije nego što je postala dio SSSR-a, a zatim i Ruske Federacije.
Ova burna prošlost objašnjava se geografskim položajem Tuve. Kizil se nalazi u geografskom centru azijskog kontinenta, što obilježava elegantni obelisk na obali moćne rijeke Jenisej, koja izvire nedaleko.
Na ulicama grada azijski simbolizam je sveprisutan. "Shou", grafički simbol dugovječnosti, ukrašava ograde, klupe i balkone u sjeni krovova, dok je utjecaj budizma, dominantne religije u Tuvi, očigledan.
Žitelji grada ponosni su na svoju kulturu, a to dokazuje Narodni muzej Tuve. U njemu su izložene relikvije predaka i suvremenija umetnička djela, još inspirirana duhom nomada, slobodom stepe i mudrošću bogova.
Tu su i neprocjenjiva blaga, koja se čuvaju s posebnim osjećajem ponosa: skitski artefakti pronađeni u Dolini careva, glavnom arheološkom nalazištu u Tuvi. Ovaj zlatan nakit star gotovo 3000 godina tako je fine izrade da još nisu razotkrivene tajne njegove izrade.
Tuva je također mjesto impresivnih pejzaža, za koje su karakteristični brdovit teren i beskrajna stepa. Samo 10 minuta od centra Kizila možete uživati u pogledu na more brežuljaka i planina koje izgledaju kao da se tope na jarkom suncu.
Poslije sparne vrućine na vrhuncu ljeta, uspon na sveti vrh Dogee pruža mi nevjerojatan doživljaj: Kizil ispod nas širi se kao oaza, dok se s druge strane planine vidi ispisana najveća budistička mantra na svijetu.
Kao i na drugim mjestima u Sibiru, budizam je ovdje pod snažnim utjecajem šamanizma. Na vrhu Dogee, stup je okićen stotinama molitvenih zastavica, dok staza krivuda između malih kamenih piramida posvećenih duhovima zemlje.
Statua Bude visoka 9 metara na postolju od 12 metara koja gleda na tuvinsku prijestolnicu podignuta je na vrhu Dogee u rujnu 2021. godine. Okružuje je brujanje neobičnih letećih insekata.
Ni drveta, ni sjene; okolina Kizila gola je i divlja. Ipak, ova jednostavnost nije lišena poetičnosti, prepuštajući pogled lutanju između horizonta i oblih linija reljefa preko kojeg su nomadi prelazili na tisuće puta.
Žedan, ali ispunjen spokojstvom, vraćam se u grad, gdje me čeka autobus za povratak kući. Posljednji put prelazim preko centralnog trga. Statua Lenjina iz sovjetskog doba uzdiže se po strani, dok se u centru nalaze budistički molitveni kotač i monumentalno kazalište, kao pristigli ravno s Tibeta.
Prije ulaska u autobus na obližnjem krovu primjećujem pticu grabljivicu koja gleda u mom pravcu. Je li to jedna od onih koje su me pratile dok sam otkrivao Kizil, koje su lebdjele u blizini terase mog hotela ili nad vrhovima tijekom moje šetnje po planinama?
I tako pod dobrodušnim pogledom ovog svetog čuvara napuštam Tuvu, na koju su me upozoravali kao na opasnost, no koja me je oduševila. Konačno, okupane čudesnim noćnim svjetlima kao s Rerihovih slika, njezine planine šalju mi oproštajni pozdrav.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
