Preživljavanje na Sjevernom polu: Kako to rade Rusi?

Što se događa kada tragično propadne još jedan u nizu pokušaja da se učini nešto gotovo neizvedivo? Rusi imaju samo jedno rješenje: pokušaju ponovo.

36-godišnji hidrograf već drugu zimu zaredom provodi na Arktiku, na škuni, samo zato što je ekspedicija loše organizirana. U međuvremenu se razbolio od skorbuta. No u jednom trenutku gubi strpljenje i odluči napustiti brod i krenuti na Sjeverni pol. Dvojici mornara naređuje da pripreme pseće zaprege, poslije čega oni odlaze i polako nestaju na bijelom horizontu. Tjedan dana kasnije on već ne može stajati i naređuje da ga vežu za saonice kako bi mogao nastaviti pohod. Nekoliko dana kasnije umire. Do Sjevernog pola mu je ostalo 900 kilometara. Kraj ekspedicije.

To je bila 1914. godina, hidrograf se zvao Georgij Sedov. On je bio prvi Rus koji je pokušao osvojiti Sjeverni pol. No nije bio prvi čovjek na svijetu koji je radi toga stradao i umro.

Tko je otkrio Sjeverni pol?

Šest godina prije Sedova na Sjeverni pol je na psećim zapregama pokušao stići Amerikanac Frederick Cook. On je kasnije rekao da je stigao, ali nije pružio nikakve uvjerljive dokaze. Mnogi nisu povjerovali Cooku, zbog čega je on, po vlastitim riječima, pao u "mentalnu depresiju". Naredne godine je američki inženjer Robert Peary izjavio da je otkrio Sjeverni pol. Sve do 1988. godine u američkim se izdanjima upravo on i tretirao kao čovjek koji je prvi stigao do Sjevernog pola. Ali ponovno proučavanje njegovih bilježaka po narudžbi Nacionalnog geografskog društva navelo je na zaključak da ni Pearyjevi dokazi nisu uvjerljivi.

U Sovjetskom Savezu nitko nikada nije vjerovao ni Cooku ni Pearyju. Staljin je 1937. odobrio slanje sovjetske ekspedicije na Sjeverni pol. Prema planu, na santi leda su trebala ostati četiri člana ekipe i tamo organizirati autonomnu stanicu "Sjeverni pol 1".

Odlučeno je da se na odredište transportiraju pomoću eskadrile zrakoplova koji polijeću sa zrakoplovne baze na Rudolfovom otoku, 900 kilometara od Sjevernog pola (upravo tamo gdje je svojevremeno umro Sedov). "Osigurajte nam hranu za dvije godine", rekao je tada Ivan Papanjin, vođa ekspedicije. Za potrebe ekspedicije pripremljeno je 5 tona rezervi.

Istraživači su krenuli na Sjeverni pol u zoru 21. svibnja, no procurio je hladnjak na jednom motoru pa su na -20 stupnjeva Celzija po jakom vjetru morali isjeći oplatu krila, skupiti tekućinu koja je iscurila i vratiti je pomoću crpke u hladnjak. Na odredište su stigli u 10:50, a u 11:12 je iznenada prekinuta veza s njima, tako da četiri dana nitko nije znao što se događa. Kada je veza ponovno uspostavljena, cijeli Sovjetski Savez je bio na nogama - Rusi su na Sjevernom polu!

Bila je to prva ekspedicija čiji dolazak na Sjeverni pol nitko ne dovodi u pitanje.

Što se nalazi na Sjevernom polu?

Sjeverni pol je uvjetni toponim. Njegova površina su plutajuće ledene sante pod kojima je ocean dubok 4261 metar. Tu nema kopna kao na Antarktiku. Ne može se zabosti zastava i fiksirati na točku "90°00′00′′ sjeverne geografske širine ". Samo po navigatoru se može shvatiti da je to položaj Sjevernog pola. Tamo ne može biti postavljena stalna baza, a privremene baze nisu uvijek baš na Sjevernom polu ili u njegovoj neposrednoj blizini. Sve ovisi o kretanju plutajućeg leda na kojem stoji baza.

Rusi svake godine, počevši od 2000., prave privremenu bazu "Barneo", i to na mjesec ili mjesec i pol dana - od travnja, kada su vremenski uvjeti najpogodniji. Na bazi se pravi privremeni aerodrom s privremenim stambenim modulima, kabinama, tehničkim prostorijama, blagovaonicom, toaletom i stupom s označenom uvjetnom udaljenošću od svjetskih prijestolnica.

Kako ljudi sada stižu na Sjeverni pol?

"Ja nikada nisam osjetio toliku glad", sjećao se svjetski putnik Fjodor Konjuhov, koji je pet puta sam obišao oko svijeta. On je to rekao za boravak na Sjevernom polu 1987. godine, kada je u sklopu ekspedicije "Arktik" odlučio stići do ove čuvene koordinate na "starinski" način, tj. kao što se to radilo prije 80 godina - bez potpore iz zraka, kada su ljudi sami nosili svu svoju opremu (namirnice za 50 dana, radiostanicu, šator i sve ostalo). Da bi koliko-toliko smanjili teret, štedjeli su na namirnicama.

Fjodor je tada iskopavao iz leda alge, jeo iskorištene ostatke od procijeđenog čaja i snijeg. Jedan član eskpedicije je umro od gladi.

Sada na Sjeverni pol više nitko ne odlazi tako, izuzev pristalica ekstremnog avanturizma. Danas je sve mnogo jednostavnije. Da bi stigao na Sjeverni pol čovjek više ne mora biti ni znanstvenik ni njegov prijatelj. Svake godine se organiziraju turističke ture na ovu destinaciju. Najniža cijena je 21 500 dolara po osobi. Stiže se na dva načina: ili na najmoćnijem ledolomcu na svijetu koji se zove "50 godina Pobjede" (polazi iz Murmanska, ima sve što je potrebno, od teretane do saune), ili helikopterom. Druga varijanta podrazumijeva da se zrakoplovom najprije stigne do stanice "Barneo", a odatle helikopteri lete do Sjevernog pola. Svake godine na "Barneo" dođe 200-250 turista.

Sjeverni pol, kao i ocean oko njega, ne pripada nijednoj državi, ali je teritorij Arktika podijeljen na pet država ove regije: Rusiju, Norvešku, Kanadu, Dansku i SAD. Prema tome, ako želite stići na Sjeverni pol kao turist, morate imati vizu zemlje iz koje "polazite" na put.

Ne postoji opća statistika o tome koliko često zemlje organiziraju ekspedicije na Sjeverni pol. Jednom, 2007. godine, te je podatke pokušao prikupiti list Rossijska gazeta. Ispostavilo se da je do tada na Sjevernom polu boravilo 66 ledolomaca i specijalnih brodova za plovidbu po ledu, od čega su 54 broda plovila pod sovjetskom i ruskom zastavom.