Pogledajte kako u zabačenom ruskom selu jedna umirovljenica živi sasvim sama

Olga Kuznjecova
Fotografkinja Olga Kuznjecova zabilježila je svakodnevicu jedne umirovljenice u unutrašnjosti Rusije.

Jednom tjedno vlak iz Moskve stiže do udaljene postaje u Pskovskoj oblasti (650 kilometara sjeveroistočno od Moskve). Odatle do sela Tolokovnikovo, gdje u potpunoj samoći živi 70-godišnja Ljudmila Vjačeslavovna, ili Ljuska, treba prijeći još 25 kilometara.



Ona ustaje u 4 ujutro, u kuću unosi vodu i drva, pali vatru u peći i odmah priprema hranu. U selu nema plina, struje ima s prekidima. Njena kćerka i unuk žive u gradu, posjećuju je naizmjenično nekoliko puta mjesečno. Ljuska im pomaže: ljeti od nje dobijaju svježe voće i povrće, zimi krumpir i zimnicu. Ova umirovljenica odlučno odbija napustiti rodno selo i kuću koja je stara preko stotinu godina.



Na proljeće dolaze susjedi vikendaši: Julja sa svojim mužem i Rita sa svojim sinom. Oni u selu žive do jeseni. Jednog ljeta kod Rite je u goste došla njena školska kolegica, fotograf Olga Kuznjecova. One su svakog dana posjećivale svoju neobičnu susjedu, pomagale joj da skupi sjeno i pripremi drva za zimu, a fotografkinja je, osim toga, svojom kamerom bilježila život ove specifične pustinjakinje.



Kada se vratila u Moskvu, Olga je shvatila da treba još jednom posjetiti Ljusku, ali ovog puta zimi. Tako su one zajedno dočekale Novu godinu i provele četiri dana: Ljuska u svom uobičajenom okruženju, a moskovska fotografkinja sa poljskim WC-om, bez tuša i tekuće vode.



"Ona je osoba nevjerojatno snažnog karaktera i vrlo energična, sa svim poslovima odlično izlazi na kraj”, kaže fotografkinja Olga.



Ljuska uvijek ima puno posla. Ljeti kosi travu, sječe drva, loži peć i "banju” (ruska sauna), čisti korov i popravlja ono što se pokvarilo. U vrtu uzgaja skoro sve za svoju ishranu. Ljeti u selo dolazi trgovina na kotačima, auto-tezga, a u susjednom selu mijenja sjeno za kozje mlijeko.



Ako joj zimi nešto zatreba, telefonira trgovini u susjednom selu i sve što joj je potrebno joj donesu, a isporuka košta 300 rublji (4 eura). U slobodno vrijeme Ljuska šije na šivaćoj mašini. Ona je pravi majstor za šivanje i ozbiljno se odnosi prema odjeći. Ne oblači bilo što, što joj padne pod ruku.



"To je život usamljene, ali ne napuštene umirovljneice. Život na selu je Ljuskin dobrovoljni izbor”, kaže Olga.

Kada se Ljudmila Vjačeslavovna loše osjeća, ona zna što činiti. Može sebi dati injekcije. 20 godina Ljuska je živela u Lenjingradu (danas Sankt-Peterburg) i radila kao medicinska sestra. Ali, kada joj se majka razboljela od raka, Ljuska je sve napustila i vratila se u rodno selo kako bi se brinula o njoj.



Majka joj je odavno umrla, ali Ljuska s njom i dalje ima snažnu vezu. Ljuskina majka je bila vrlo pobožna žena, željela je otići u manastir, ali su je roditelji na silu udali za udovca s malim djetetom. Ona je na sebe uzela brigu o djetetu, a kasnije je rodila sina. 1941. godine muž joj je otišao u rat i poginuo.



Poslije rata u selo je privremrno došao novi veterinar. Ljuskina majka je saznala da je trudna tek kada je mladić već napustio selo.



Ljuska je snažan karakter nasljedila od majke koja je sama podigla troje dece, vodila brigu o domaćinstvu, a jednom tjedno odlazila 13 kilometara ješice u crkvu čak i tokom strašnih godina progona protiv religije. Ljuska se moli i sve po kući radi onako kako ju je naučila majka. Pažljivo čuva tkalački stan svoje majke i mamine rukotvorine, a na velike crkvene praznike iz sanduka vadi zavjese koje je majka istkala od lana.


Kada je fotografkinja Olga odlazila, Ljuska joj je očitala molitvu za put i naučila je ovoj molitvi. Umirovljenici jako pomaže njena vjera. Bog je za nju nešto kao dobar susjed s kojim može se može savjetovati i razgovarati u samoći.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće