Dok ima škole, ima i djece: stanovnici zabačenog mjesta sami su podigli školu za svoju djecu

Stanovnici Babrovke, na sjeveroistoku Omske oblasti, sve svoje nade u bolju budućnost polažu u svoju malu seosku školu. Od glavnog grada Tare do Babrovke stiže se s pravom mukom.

„Ovih dana naši stručnjaci uputili su se tamo džipovima; krenuli su u 11 sati ujutro, a došli tek oko 11 navečer“, prepričava načelnik Sergej Zujkov. „Ceste do udaljenih zabačenih sela su neprohodne. Zbog tog nismo zatvorili ni jednu malu seosku školu na ovom području.  Na kraju ćemo zbog tih 'nepredviđenih troškova' dobiti svoje od mjesne uprave. No smatram da djeca moraju učiti u normalnim uvjetima, a ne gubiti pola dana u autobusu.“

Međutim, uprava uopće nije znala što će biti sa školom u Babrovki. Seoska zgrada ima više od pola stoljeća. Bez obzira na peć, temperatura se zimi nije dizala iznad deset stupnjeva. Djeca su sjedila za klupom u kožucima i pletenim rukavicama. Od generalnog popravka morali su odustati nakon što su im srezali proračun. A trebalo je apsolutno sve promijeniti, od temelja do krova. Tad su predložili roditeljima da se organizira prijevoz učenika nižih razreda u susjedno selo Martjuševo. No na seoskoj skupštini mjesni stanovnici jednoglasno su odlučili da će vlastitim rukama podići novu školu.

“Pa selo je živo samo dok u njemu rade učitelji“, govori mjesna stanovnica Olga Vakengut.  “Dok ima škole, ima i djece. A ako se škola zatvori, mlade obitelji počet će razmišljati o selidbi.“

Svi zajedno gradili su novu školu dvije godine. Mjesni poduzetnik Sergej Benka dovezao je zajedno s osobljem posječenu borovinu iz tajgi, Vladimir Rodin postavio je vrata na verandi... Žene su krečile, kitale, bojale. Lijepo im je sjela novčana stipendija iz Latvije. Babrovka je jedno od onih ruski sela, gdje žive Letonci koji se trude sačuvati nacionalne i kulturne tradicije svojeg naroda. Pomogla je i uprava: poklonili su hladnjak i električni štednjak. Zahvaljujući zajedničkoj ušteđevini kupili su nove školske klupe. A novcem koji su dobili nakon što su ove jeseni prodali krumpir iz seoskih vrtova, kupili su sportski inventar.

Sad prostorna i topla kućica od borovine ima sve što je potrebno za kvalitetno učenje. Čak i „nabrijan“ kompjutor s internetom i interaktivnom opremom. Jedino što se u novim razredima nije dugo oglasilo školsko zvono. Ovog proljeća osnovna škola u Babrovki oprostila se s trima učenicima viših razreda, „čevrtašima“ i tako ostala bez svojih učenika. U selu ima djece, stopa nataliteta raste. Samo što oni imaju još puno do školskog uzrasta.

Seljaci su se razočarali. Njihova škola, u koju je bilo uloženo toliko rada i ljubavi, ponovno se našla pred opasnošću od mogućeg zatvaranja. No rješenje su pronašli.

„Odlučili smo da ne „zamrznemo“ školu, nego da otvorimo predškolsku grupu“, govori zamjenica načelnika Irina Kolpaščikova. „Ionako nema dječjeg vrtića u Babrovki, a klinaca je puno. Na taj način spasit ćemo zgradu i sačuvati radna mjesta. I pozitivna stvar je još ta što će cijelo vrijeme netko paziti buduće učenike.“

U novim razredima didaktičke igračke zamijenile su školsku opremu, školski čuvar napravio je u dvorištu drveni gradić s pješčanikom za klince. Za sve to roditelji nisu ništa platili. A Natalija Nezdulikina, ona ista školska učiteljica, radi sad kao odgajateljica.