Surfanje na Kamčatki i 20 000 km biciklom kroz Sibir: 4 ekstremna putovanja

Maksim Harčenko
Biste li se usudili sami u tundri provesti čitav mjesec? Ili na skijama prijeći poluotok Kamčatku? Možda biste se provozali biciklom od Sjevernog ledenog do Tihog oceana? Ovi ljudi su to učinili i jedva vam čekaju ispričati sve o svojim doživljajima.

Maksim Harčenko: 1000 km na dasci za surfanje

Jedan čovjek, jedna daska za surfanje i ocean. Maksim je veslao 70 dana od malog grada Posjeta u Habarovskom kraju do sela Samarga u Primorskoj oblasti.

Teško je zamisliti kako je izveo ovo putovanje na tako malom prijevoznom sredstvu.

"Psihološki sam se za plovidbu spremao oko godinu dana", izjavio je Maksim za stranicu dv.land.

Kada je vjetar bio prejak, veslao je sjedeći i napredovao samo 15-20 cm sa svakim zaveslajem.

"Kada je more bilo pretjerano nemirno, izgovarao sam molitvu koju sam naučio od majke. To mi je davalo snage da nastavim", prisjeća se Maksim.

Nailazeći na ribarske čamce i brodove razgovarao je s ljudima, raspitivao se kakvi ga vremenski uvjeti očekuju i gdje se točno nalazi. Svi su mu nudili pomoć, davali mu šećer i pecivo.

Jednom su ga valovi bacili na stijene i Maksim je ozlijedio ruku. Nakon što je utvrdio da prijeloma nema, nastavio je veslati, iako je iz ruke tekla krv.

S vremena na vrijeme je spuštao povrijeđenu ruku u slanu vodu da umiri bol.

Viktor Košelj: Pješke kroz tundru

Viktor nije bio u mogućnosti surfati. Ima samo svoje dvije noge i ruksak.

Kada je radio u rudnicima zlata na sjeveru Kamčatke, 70 km od sela Manul, jedino prijevozno sredstvo za njega i kolege bio je helikopter.

Čekajući jednom taj helikopter, Viktor se zamislio bi li bio u stanju pješke preći Kamčatski poluotok do grada Petropavloska Kamčatskog. Uvijek je želio znati kao žive krda sobova. Uzeo je sa sobom jednog psa i krenuo na jug.

"Jeo sam ono što sam nalazio: ribu, bobice, gljive, sjemenke češera borova. Put je bio dugačak i težak, i bilo je nemoguće ponijeti puno hrane. Pješačio sam tundrom sam samcat oko mjesec dana."

Ako mu je netko pravio društvo, bili su to medvjedi. Posebno kada je Viktor pokušavao pecati. Privlačio ih je miris, a pas je počinjao lajati kada bi osjetio medvjeda. Viktor je tada puhao u posebnu zviždaljku kako bi uplašio medvjede.

Putovanje je bilo opasno, ali to je pozitivna vrsta stresa, dodaje on.

"Nisam imao satelitski telefon, niti bilo kakvu vezu sa svijetom. Da mi se nešto dogodilo, nitko me ne bi našao. To me i tjeralo da budem jak i priseban."

Nikita Streljnikov: 20 000 kilometara na biciklu s bratom Filipom

Braća Streljnikovi odavno vole duge vožnje biciklom. Više puta su sudjelovali u utrkama na 80-100 km. A zatim su se odlučili za nešto neobično, i krenuli u vožnju s obale Barentsovog mora do Jakutije i Magadanske oblasti.

Ponijeli su čak bocu vode Sjevernog ledenog oceana i simbolično je izlili u Tihi ocean.

Tijekom putovanja koje je trajalo četiri i pol mjeseca prošli su kroz sva godišnja doba. Najveći izazov je bio u Jakutiji kada je temperatura za samo jedan sat pala sa +16 do -4 stupnja Celzija.

"Vozili smo uzbrdo, preznojavali se u majicama. Odjednom je krenula kiša, a na vrhu brda - snijeg! To nikako nismo očekivali. Bar ne 28. kolovoza", priča Nikita Streljnikov.

Događalo im se da naiđu na selo tek nakon što prevale 300-400 kilometara puta. Jeli su sušeno meso ili meso iz konzervi, kondenzirano mlijeko, kupovali hranu za 10 dana unaprijed. Jeli su od 6 do 10 tisuća kalorija dnevno, i svejedno smršavjeli po 15 kg.

Braća se najbolje sjećaju ljudi koji su im nudili pomoć: netko da ih preveze automobilom, a netko da im bar osvijetli put u snježnoj oluji.

Sergej Romanjenkov: Kamčatkom na skijama

Kao i obično, velika putovanja počinju od lude ideje. Sergej je vođa backpackerske grupe koja ima svoje pješačke rute, ali ovog puta su željeli nešto neobično.

U 33 dana su prešli 670 km (20 km na dan). Nekad su propadali u dubok snijeg ili prelazili zaleđene rijeke.

Nekad im mećava nije dozvoljavala da razapnu šatore pa su se smrzavali na -35. Strepeći da će ih pokriti lavina, nastavljali su put.

Nailazili su na medvjede koji su se tek bili probudili iz zimskog sna. S obzirom na to da nisu imali oružje, ljudi su glasno vikali i medvjedi bi odlazili.

Kamčatka nas je iznenadila! Toliko je različita: svakodnevno smo nalazili nove predjele i predivne krajolike. Počeli smo put od vulkana, prešli u tajgu, pa kroz planine, kanjone, pored jezera i tundre - svaki dan je donosio nešto novo. Uživali smo u toplim prirodnim izvorima. U njima smo se kupali, grijali i opuštali."

Pročitajte i: Ekstremni turizam: Od Moskve do Vladivostoka u vagonu bez kupea

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće