Zašto je sovjetsko rukovodstvo potopilo stare ruske gradove i sela?

Svakog ljeta u drugu subotu u kolovozu trajekt isplovljava iz pristaništa u gradu Ribinsku (260 km sjeveroistočno od Moskve) u smjeru Ribinskog umjetnog jezera, i ponegdje se zaustavlja kako bi putnici spustili vijence na površinu vode. To je godišnji skup građana grada Mologe, potopljenog krajem 1930-ih za vrijeme izgradnje Ribinskog umjetnog jezera. Taj grad još uvijek pamte oni koji su se rodili u njemu prije "potopa".

Jednima sreća, drugima nesreća

Panorama južnog dijela Ribinskog akumulacijskog jezera.

Andrej Aleksandrovič H.

Izgradnja Ribinskog umjetnog jezera je bila opravdana kao neophodan dio sustava vodnih puteva koji spajaju Baltičko more i Kaspijsko jezero. Naravno, tada se iz Lenjigrada (Sankt-Peterburga) već moglo doploviti u Astrahanj, ali samo u brodovima s malim gazom. Državni odbor za planiranje je 1935. godine usvojio odluku o stvaranju umjetnog jezera koje je u tom trenutku bilo najveće na svijetu.

Panorama južnog dijela Ribinskog akumulacijskog jezera.

Andrej Aleksandrovič H.

U travnju 1941. godine su na Volgi i Šeksni podignute brane. Potopljeno je 5000 četvornih kilometara, 663 sela i grad Mologa, a djelomično su potopljeni i drugi gradovi. Preseljeno je oko 130 000 ljudi. Uništena su velika poljoprivredna dobra i šume. Brane su gradili uglavnom zatvorenici Volškog zatvora. U tom zatvoru su završili i oni koji su se odbili iseliti.

Grad Mologa noću.

Arhiva

"Kao da je kroz Mologu prošao strašni razorni tornado. Ljudi su mirno spavali ne shvaćajući da će se već narednog dana njihov život u potpunosti izmijeniti", priča Jurij Nestrov, bivši žitelj Mologe.

Za Mologu se zna od 12 stoljeća. Ona je u početku pripadala Rostovskoj kneževini, da bi u 14. stoljeću pripala Moskvi. Nekoliko godina kasnije ovaj grad je postao izvor riječne ribe za carsku trpezu. Mologa je 1777. godine dobila status okružnog centra. Grad je imao manastir i nekoliko crkava, a također i kulu koju je projektirao Andrej Dostojevski, mlađi brat čuvenog pisca. Krajem 1930-ih je u njemu živjelo oko 7000 ljudi.

Iskušenice Leušinskog ženskog manastira blizu Mologa.

Sergej Prokudin-Gorski

Stvaranje Ribinskog umjetnog jezera je donijelo velike patnje žiteljima potopljenog područja, ali je, s druge strane, bilo i spas za tisuće ljudi kada je izbio Drugi svjetski rat. Ovo jezero je bilo od velike koristi za transport kada su nacisti zašli duboko u teritorij Rusije i blokirali mnoge pruge i ceste. Tada je Volga služila kao najbrža prometnica za prijevoz tereta iz Urala i donjeg toka Volge u središnju regiju Rusije.

Ribinsko umjetno jezero je omogućilo prolazak velikih teretnih brodova i evakuaciju ljudi s okupiranih teritorija. Pored toga, Ribinska hidrocentrala je u vrijeme nacističke invazije često bila jedini izvor iz kojeg se Moskva opskrbljivala električnom energijom.

Informacija o potapanju Mologe je dugo držana u tajnosti, čak je bilo opasno i govoriti o potopljenom gradu, da se ljudske nesreće ne bi tumačile kao osuda sovjetskih vlasti i njezinih djelovanj. Tek tijekom 1980-ih je priča o sudbini ovog grada dospjela u medije, a sada se bivši stanovnici Mologe redovito okupljaju.

Ponekad razina vode dosta opadne, kao što je bilo 1992.-1993. Tada se bivši grad može lijepo vidjeti. Kada se to dogodi, nekadašnjim žiteljima Mologe se pruža prilika da još jednom kroče na svoju rodnu zemlju, da se prošetaju poznatim ulicama, posjede na temeljima svojih zgrada i posjete grobove svojih predaka. Tamo gdje je nekada stajao Crkva Kristova uskrsnuća sada stoji improvizirani spomenik s natpisom "Oprosti nam, Mologo".

Kula u Mologi koju je projektirao Aleksandar Mihajlovič Dostojevski.

Arhiva

"Mi smo sve stariji i sve više mislimo o našem potomstvu", kaže Nikolaj Novoteljnov, nekadašnji žitelj Mologe. "Žalosno je što nas je sve manje i što Mologu ne možemo vratiti".

Svaki nadolazak vode, svako proljeće i otapanje leda daju svoj "doprinos" uništavanju grada, odnoseći posljednje njegove ostatke.

Kada je riječ o sudbini Mologe, treba spomenuti i izvještaj koji je, navodno, 1941. godine napisao poručnik Skljarov bojniku Žurinu (obojica su bili časnici NKVD-a). Tamo je opisano kako su 294 žitelja Mologe odbila napustiti grad i kako su se, tobože, podavili kada je grad potopljen. Međutim, Mologa je potapana postupno. Tek 1946. je bila potpuno pod vodom, što je jasan dokaz da je spomenuti dokument falsifikat.

U pojedinim publikacijama se može vidjeti skenirana snimka kopije tog dokumenta. Vidi se da je format previše jednostavan i da nije tipičan za sovjetske dokumente tog razdoblja. Povjesničari su u arhivima tražili njegov original, ali nisu naišli čak ni na tragove. Uostalom, čudno zvuči da NKVD nije u stanju evakuirati tvrdoglave žitelje Mologe. Svakako je bilo moguće prisiliti ih na preseljenje.

Zvonik koji služi i kao svjetionik

Stari grad Kaljazin.

Javna domena

Pored Mologe su pod vodu otišla i mnoga naselja. Sovjeti su vjerovali u svemoć industrije i smatrali su da čovjek treba pokoravati prirodu.

"Mi ne trebamo čekati darove od prirode, naš zadatak je da ih sami uzimamo", rekao je sovjetski znanstvenik Ivan Mičurin, i te riječi u potpunosti odgovaraju sovjetskom shvaćanju prirode. Kasnije, tijekom 1960-ih, pokrenuta je čak i nesuvisla inicijativa da se preokrene tok sibirskih rijeka radi navodnjavanja južnih područja SSSR-a.

Sovjetska vlast se tijekom 1930-ih trudila izgraditi nacionalni energetski sustav kako bi stimulirala rast industrije. Mnogi gradovi su djelomično ili potpuno potopljeni prilikom realizacije ambicioznih projekata izgradnje hidrocentrala: Vesjegonsk i Korčeva blizu Ribinskog umjetnog jezera, Pučež blizu Gorkovskog umjetnog jezera (Nižnjenovgorodska oblast), Bolgar blizu Kujbiševskog jezera (Kazanjska oblast)... Najprepoznatljiviji simbol ruske Atlantide je djelomično potopljeni zvonik u Kaljazinu.

Zvonik u Kaljazinu noću.

Legion Media

Kaljazin je osnovan u 12. stoljeću. To je bio napredan trgovački i industrijski grad na Volgi, 190 km sjeverno od Moskve. Prilikom izgradnje Ugličke hidrocentrale i Ugličkog umjetnog jezera potopljen je stari dio grada gdje se nalaze povijesna zdanja i spomenici. Ostao je samo impozantni zvonik srušene Nikoljske crkve.

Djeluje kao da zvonik izranja iz vode, ali on u stvari stoji na otočiću koji je ostao netaknut kako bi zvonik mogao služiti i kao svjetionik. Na ovom mjestu Volga pravi nagli zaokret tako da je svjetionik neophodan. Temelj zvonika je ojačan tijekom 1980-ih, a 2016. godine su postavljena nova zvona. Sada je zvonik neslužbeni simbol Kaljazina i glavna turistička znamenitost do koje se može stići čamcem.

Mjesto za turiste.

Stanislav Krasiljnikov/TASS

Pročitajte i: Tko je kriv što je Rusija prodala Aljasku?