Povijest
Nažalost, jezero Karačaj nije baš idealno mjesto za odmor i sunčanje. Tokom 1990-ih je bilo dovoljno provesti na njegovoj obali samo jedan sat da bi čovjek primio smrtonosnu dozu rendgenskog zračenja.
Jezero se nalazi u Čeljabinskoj oblasti na Južnom Uralu i poznato je od 18. stoljeća. Pojavljivalo se i nestajalo u ovisno od razine vode.
Od 1951. godine obližnje industrijsko postrojenje "Majak", jedan od najvećih nuklearnih objekata u SSSR-u, skladištilo je u Karačajevu radioaktivni otpad, a jezero je dobilo naziv "rezervoar za vodu V-9".
Opasnost
Tokom mnogih godina radioaktivni otpad je dospijevao u jezersku vodu. Jezero ima površinu oko dva kvadratna kilometra. Pretpostavlja se da se talog na dnu sastoji od radioaktivnog otpada sa vrlo visokom radijacijom i da je taj sloj debeo oko 3 metra.
Donat Sorokin / TASS
Tokom 1960-ih su pojedini dijelovi jezera presušili tako da su cezij-137 i stroncij-90 ( izuzetno opasni radioaktivni izotopi ) bili izloženi suncu. Zatim je 1967. godine na ovom području puhao snažni vjetar koji je podigao opasnu prašinu i proširio je na teritorij od oko 2.700 kvadratnih kilometara, izloživši opasnosti tisuće ljudskih života.
Tada su vlasti bile prinuđene da nešto poduzmu i na kraju je donijeta odluka da se Karačaj zapečati "sarkofagom", tj. velikim betonskim blokovima.
Taj proces je trajao preko 40 godina i konačno je završen 26. studenog 2015.
Opasnije od Černobila
Tokom mnogo godina u jezeru se skupilo toliko opasnog taloga da je njegova voda imala razinu zagađenja 120 milijuna kirija, što je dvostruko više od radijacije oslobođene prilikom nesreće Černobilske nuklearne elektrane 1986. godine.
Je li jezero sada sigurno?
Jezero će stotinama, a možda i tisućama godina biti skladište nuklearnog otpada. Znanstvenici kažu da je sigurnije ostaviti taj otpad u Karačaju nego ga prebaciti na drugo mjesto.
Za radiologe tu svakako ima puno posla. Po riječima Jurija Mokrova, savjetnika generalnog direktora tvrtke "Majak", Rusija ima dovoljno iskustva kada je riječ o održavanju tako opasnog teritorija poput rezervoara vode V-9. Zbog toga će se Karačaj godinama konstantno i detaljno kontrolirati.
Donat Sorokin / TASS
Tradicionalne metode podrazumijevaju praćenje doze gama-zračenja, njegovog intenziteta u zraku i gustoće radio-nukleida blizu jezera.
Osim toga, velika pažnja se posvećuje geodetskom praćenju promjena terena u različitm sezonama.
U jezero će biti dodani novi tvrdi slojevi šljunka i zemlje. Kasnije će ta teritorij biti pokriven travom i grmljem. Drveće nije dopušteno jer njegovo korijenje može oštetiti betonske blokove.
I uz to što će se praćenje vršiti godinama, stručnjaci smatraju kako je ovo mjesto sigurno i kažu da ga čak ni tornado ne može oštetiti.