Monograd Vorkuta - najveći ugljenokop iznad Polarnog kruga

Georigij Krasnikov
RBTH nastavlja s publikacijom serije materijala o životu ruskih monogradova. Riječ je o gradovima u kojima ogromna većina stanovnika radi u jednom velikom poduzeću. Slučaj Vorkute, jednog od najvećih ugljenokopa u Rusiji, pokazuje kako je nestabilan život gradova čija je sudbina vezana za eksploataciju prirodnih bogatstava.

Georgij KrásnikovIzvor: Georgij Krasnikov

Među najvećim gradovima iznad Sjevernog polarnog kruga na trećem mjestu je Vorkuta. To je jedinstveni grad na sjeveroistoku ruske republike Komi i najvažniji rudnik ugljena u Rusiji.

Vorkuta je podignuta tijekom 1930-ih pored ogromnog nalazišta ugljena. U grad su se slile tisuće ljudi iz različitih dijelova zemlje. Jedni su dolazili ovamo po vlastitoj volji, a drugi protiv svoje volje. Naime, od 1930-ih do 1950-ih se ovdje nalazio jedan od najvećih logora GULAG-a.

 Izvor: Georgij KrasnikovIzvor: Georgij Krasnikov

U sovjetsko vrijeme bilo je razdoblja kada je Vorkuta imala i 100 tisuća stanovnika, a sada ih ima skoro dvostruko manje - oko 60 tisuća. To je rezultat svjetske krize u kojoj se našla rudarska industrija, bar kada je riječ o ugljenu. Veći dio stanovnika ovoga grada je na neki način povezan s radom u ovdašnjim rudarskim jamama.

 

GULAG doprinio razvoju ruskog sjevera

"Ovdje živim od rođenja, već skoro 50 godina", kaže Viktor Filipov, inženjer u najvećoj rudarskoj jami Vorkute. "I moj otac je rođen ovdje, a moj djed je rodom iz Bjelorusije. On je bio arhitekt. Dospio je u GULAG zbog lažne dojave, a kada je oslobođen ipak je ostao ovdje raditi, pomagao je da se Vorkuta izgradi. Tu je upoznao i moju baku. Ona je bila komsomolka".

Izvor: Georgij KrasnikovIzvor: Georgij Krasnikov

Ovakve priče nisu rijetkost u Vorkuti. Više od polovice žitelja ovoga grada su potomci ljudi koji su ovamo dospjeli zbog nedostataka u sustavu kazneno-popravnih logora, a njih je u Staljinovo doba bilo i u ovim krajevima. S druge strane, ta nevesela stranica u povijesti Rusije ipak je blagotvorno djelovala na razvoj sjevera.

"Ovdje su bili okupljeni najpametniji ljudi naše države - znanstvenici, inženjeri i arhitekti. Moj djed je poslije oslobođenja odlučio ostati u Vorkuti. Gradu je bio veoma potreban njegov talent. Djed je ovdje postao vrlo ugledna ličnost", priča Viktor. "Zbog toga i ja jako volim Vorkutu, jer je građena rukama članova moje obitelji".

Izvor: Georgij KrasnikovIzvor: Georgij Krasnikov

Prošlost Vorkute ne svjedoči samo o pobjedi ljudskog duha nad surovom sjevernom prirodom, nego i o tome kako je nestabilan život gradova u kojima se eksploatiraju prirodna bogatstva. "U mom djetinjstvu ugljen je bio krajnje potreban Rusiji. Postojalo je čak i zasebno Ministarstvo za eksploataciju ugljena", podsjeća on. "A zatim je odozgo stiglo naređenje: ugljen nije rentabilan i štetan je za prirodu. Tada su svi počeli reducirati eksploataciju i zatvarati rudnike. Mi smo tijekom 1990-ih zatvarali po nekoliko rudarskih jama istovremeno. Ljudi su ostali bez radnih mjesta i dobrih plaća. I odmah su se selili u druge regije".

 

"Grad još uvijek nije 'na samrti'"

Prije nekoliko mjeseci čitavu Rusiju je potresao slučaj nesreće u rudniku "Sjeverni" blizu Vorkute, kada je nekoliko desetina rudara poginulo u ruševinama jame. "Uvijek je rizično raditi pod zemljom. U posljednjoj nesreći je poginuo moj poznanik, a i ranije sam pokapao prijatelje poginule u rudarskim nesrećama", kaže Viktor.

Izvor: Georgij KrasnikovIzvor: Georgij Krasnikov

Njegova sestra Valentina priča: "Moj muž je rudar i svakim danom mi je sve teže ispraćati ga na posao. Jame su zastarjele i u njima je sve opasnije raditi. Na televiziji spominju samo velike nesreće, a manje se stalno događaju. Naši muževi su prisiljeni raditi pod zemljom, jer u gradu praktički nema drugog posla".

Pa ipak je Vorkuta i dalje privlačna rudarima. Na sjeveru oni dobivaju dvostruko veću plaću zbog surovih klimatskih uvjeta. Tijekom proteklih godina u Vorkutu se preselilo mnogo žitelja istočne Ukrajine koji su se na taj način pokušali skloniti od ratnih događanja. Donbas je također regija koja se bavi eksploatacijom ugljena i među njegovim stanovnicima ima mnogo kvalificiranih rudara. "Meni je jako drago što ljudi iz Donbasa dolaze u Vorkutu. Zahvaljujući njima grad je živnuo i to mu je ulilo nadu u preporod", ističe Viktor. "Ja ne bih želio da ljudi napuštaju Vorkutu, jer ovaj grad još uvijek nije 'na samrti'".

Georgij Krasnikov
Georgij Krasnikov
Georgij Krasnikov
Georgij Krasnikov
 
1/4
 

S Viktorom se slaže Anton Možejko, njegov prijatelj i susjed koji je pet godina živio u Barentsburgu i prije godinu i pol se preselio u Vorkutu. "U Spitsbergenu sam zavolio Sjever svim srcem, a kada sam se vratio u Donbas nisam našao ništa osim eksplozija i razaranja. Zbog toga smo, kada mi je ponuđeno da se preselim u Vorkutu, moja obitelj i ja o tome razmišljali samo jedan dan. Ovdje ima dovoljno posla, plaće su visoke, a što je najvažnije, ljudi se na sjeveru ponašaju sasvim drukčije. Ovdje ima daleko manje konflikata i svi su spremni pomoći jedni drugima. Zbog toga mislim da ću ja s obitelji još dugo ostati u Vorkuti".

Više