Kako živi kajči, čuvar drevnih tradicija altajskih putujućih kazivača?

Anton Agarkov
Na Altaju postoji legenda. Ako kazivač-kajči napravi instrument tupšur od cedra kojeg je udario grom, taj će instrument dobiti vlastitu dušu. Pronaći takvo drvo u neprohodnoj tajgi može samo čovjek koji ima poseban odnos s duhovima.

Kajči, odnosno putujući kazivač Kariš Kergilov, sa svojim je učenikom krenuo u lov na Altaju. Duga lutanja po planinama nisu donijela ploda, te su odlučili postaviti kamp ispod starog cedra. Kada je nad vatrom već zavrio čađavi čajnik, Kariš je pogledao stablo - cedar je od vrha do korijena bio presječen udarom groma.

"Ja ga nisam tražio", smiješi se lukavo Altajac. "On je mene pronašao."

 

Put do pjesme

Čini se da su altajski duhovi Kariša Kelgimova pratili cijeli život. Rođen je u udaljenom altajskom selu i u djetinjstvu je pomagao roditeljima pasti stoku. Svo slobodno vrijeme posvećivao je čitanju.

"Najviše od svega volio sam altajske legende. Čitao sam, a zatim lutao planinama i zamišljao da sam junak priča, na konju, s lukom i mačem", priča Kariš.

Da se to zbivalo sto godina ranije, Kariš o velikim ratnicima i njihovim avanturama ne bi učio iz knjiga, već od putujućih kazivača- kajčija. U vrijeme kada nije bilo ni novina, ni radija, ni interneta, ti putnici su lutali planinama od jednog nomadskog logora do drugog i kazivali ljudima iz planina legende - kaj.

Svaku su se večer pastiri okupljali oko vatre i do dugo u noć slušali kajčija. Sutradan bi kajči nastavio put. Snažnim grlenim pjevanjem, uz zvuke dvožičanog topšura, postali su vodiči u svijet junaka i duhova Altaja.

Antón AgarkovIzvor: Anton Agarkov

No, 1920-ih godina došla je sovjetska vlast, a kazivači kajči su se zajedno sa šamanima našli u nemilosti. S vremenom su i oni sami postali legenda poput heroja o kojima su nekada pripovijedali. 

Ali Altaj ih nije zaboravio. Legende su kroz sjećanje ljudi zapisali u knjige. Knjige su dospijele u ruke malog Kariša. Dok se zamišljao junakom epa, nije niti sanjao da će uskoro on postati vodič u svijet legendi.

A onda su duhovi počeli voditi Kariša krivudavom cestom: isprva je naučio borilačke vještine i tradicionalnu altajsku borbu kureš, postao je majstor u deset različitih specijalnosti i zanata. Između ostalog u rezbarenju drva. Tako je Kariš počeo raditi altajske narodne gudačke instrumente - topšure. Jedan od prvih izradio je za svog prijatelja. Prijatelj se visoko ocijenio instrument i predložio Karišu da zasvira. Pokušao je i dobro mu je išlo. Onda je pokušao pjevati u tradicionalnom stilu za kaj. I to mu je išlo dobro.

"Znaš, kad sam prvi put zapjevao, prsa su mi se otvorila kao da su iz njih izrasla krila", pripovjeda Altajac.

Tako su duhovi stigli do Kariša. Talent je otkriven.

 

Kazivač našeg vremena

"Pogledaj kakav pogled", Kariš podiže zastor. Kroz prozor njegove kuće u turističkom Čemalu vide se prozirno-tirkizna rijeka Katunj i planine.

"Zaista!"

"Što si ti mislio. Ipak je umjetnik izabrao mjesto. Cijeli svoj život želio sam živjeti na Katunji. Gdje sam ja odrastao bile su planine. Jednom sam se popeo na jednu - i s nje sam mogao vidjeti Katunj. Kao da sam vidio Boga."

Antón AgarkovIzvor: Anton Agarkov

Kariš je sam izgradio svoju kuću i ukrasio je rezbarijama i vlastitim slikama. U dvorištu je postavio tradicionalnu šesterokutnu altajsku kućicu s ventilacijskim prozorom vlastitog dizajna. U dvorištu je i šipka, kako bi ostao u formi, i radni stol pun stolarske opreme za izradu topšura.

"Moji su instrumenti poznati i čekaju se i po godinu dana. Uglavnom ih uzimaju izvođači grleni pjevači iz Tuve i Hakassije. Nekoliko mojih topšura je u Japanu. Od toga se ne može puno zaraditi. Ja to radim više iz ljubavi prema umjetnosti."

Večeras Kariš ima koncert. Za par sati on će zaraditi više od u nekoliko dana rada na topšurima. Posebno za goste kazivač će se presvući u tradicionalnu altajsku nošnju i pjevati kaj. Nekoliko će puta, samo za zabavu, pjevati na ruskom, pa čak i engleskom jeziku, ali ep će pjevati isključivo na materinjem altajskom jeziku.

Ljudi ne razumiju ni riječi, ali tu je puno važnije što osjećaju nego što razumiju. Onima koji nešto znaju o magiji i energije Zlatnih planina, te će se planine otvoriti u svojoj punoj širini u promuklom grlenom pjevanju i svilenkasnim zvucima topšura. 

Kariš Kergilov završava koncert, fotografira se sa zadovoljnim turistima. Na kraju umorno skida svoju kožnu kacigu, briše znoj, sjeda kraj vatre i zuri u nju.

Unuk šamanke, vođa klana Kergil, majstor klesar, kovač, slikar, pjesnik, kazivač, lovac, meso i krv samog Altaja, Kariš u svojem kostimu izgleda kao da utjelovljuju sve kazivače čiji se glas nekad orio oko pastirske vatre. Vodiči u svijet duhova i dalje žive na Altaju.