Iskustvo Černobila u svjetskoj nuklearnoj energetici

Leonide Aleksandroviču, jesu li vam se često tijekom dosadašnjeg rada Vašeg Instituta obraćale inozemne kolege s molbom da im pokažete kako treba djelovati u kriznim situacijama na nuklearnim stanicama, kako se treba pripremiti za teške nesreće?

- Institut će ove godine obilježiti 25-godišnjicu i možemo reći da smo od prvih godina postojanja razmjenjivali iskustvo s raznim organizacijama iz različitih država. U 1989. godini bila je organizirana prva plodonosna razmjena mišljenja o svim aspektima černobilske katastrofe. Već dugi niz godina surađujemo s francuskim Institutom za radijacijsku zaštitu i nuklearnu sigurnost, američkom Komisijom za nuklearno reguliranje, njemačkom Udrugom za reaktorsku sigurnost. Naprimjer, Becquerel, jedna od nacionalnih francuskih teorija devedesetih godina prošlog stoljeća unutar koje se pokušavala simulirati eksplozija na istraživačkom reaktoru nedaleko od Pariza, bio je napravljen po našem scenariju kojeg smo, koristeći svoje černobilsko iskustvo, razradili s francuskim kolegama. 

AUDIO-FOTOGALERIJA:
Sjećanje na Černobil

I treba reći da je to uranjanje sudionika igre u tu stvarnost, koja je bila u mnogome stvorena na temelju černobilskog iskustva, dovela do otkrića ozbiljnih problema u francuskom reakcijskom sustavu na radijacijske katastrofe. Za SAD usavršili smo veliku količinu specijalnih kompjuterskih kodova za teške katastrofe na nuklearnim stanicama. Jedan je od kodova, pod nazivom Melkor, naš institut naprosto iznova osmislio i napisao u suradnji s američkim institutom Sandia National Laboratories. S Ministarstvom energetike SAD-a, uredom za međunarodnu suradnju na području  razrade preventivnih mjera za katastrofe usavršavamo svjetski sustav zaštite od katastrofa. Kao primjer mogu navesti da se                naš ''Rječnik za pomoć u suradnji s javnošću i press-službama tijekom katastrofe'' pokazao kao jako koristan i potreban u SAD-u.    

Katastrofa na Černobilskoj nuklearnoj stanici, zatim u Japanu: je li vam znanje, koje ste stekli na temelju černobilskog iskustva, pomoglo na slučaju Fukushima?

- To je teško pitanje. Da bi se odgovorilo na njega, treba malo dublje pogledati u povijest. Stvar je u tome da je tijekom dugog niza godina kao osnovni zadatak u situacijama teških katastrofa postavljena zaštita radnika na nuklearnim stanicama te okolnog stanovništva. Iskustvo svih proteklih nesreća, uključujući i onu u Fukushimi, pokazalo da taj zadatak nije točno postavljen. Otkad postoji atomska energetika, ako uzmemo u obzir sve nama poznate teške katastrofe, medicinskih posljedica u pravilu ima manje nego u bilo kojoj drugoj energetici ili industriji. Pa ipak o tehnološkim i prirodnim katastrofama zaboravljamo jako brzo, a radijacijske katastrofe ostavljaju duboki ožiljak u povijesti države i čitavog čovječanstva. Razlog tomu uopće nisu medicinske posljedice nego kolosalni šok kojem se podvrgava čitavo društvo – društveni, ekonomski, psihološki, pa čak i politički.    

Dopustite da pogledamo situaciju u Japanu. Stanovništvo regije oko nuklearne elektrane Fukušima 1 nije nipošto nastradalo od katastrofe, radijacijska doza kod ljudi je na razini nule, to su priznale najkonzervativnije međunarodne organizacije, američka agencija za zaštitu okoline, koja je ''najzelenija'' od svih struktura pri američkoj vlasti. No spoznaja te činjenice da ono najstrašnije u katastrofi na nuklearnoj stanici nisu radijacijske posljedice nego nesumjerljiva za stvarnu opasnost panična reakcija društva i radiofobija, postepeno sve više dolazi na vidjelo.