Susret s „pravom” Rusijom

leksandar Krjažev / RIA Novosti
Putovanje prigradskom željeznicom, odnosno vlakovima koje Rusi popularno zovu „električka“, jedan je od najboljih načina kojim možete upoznati Rusiju i njene stanovnike.

U Moskvi postoji šala da došljaci postaju „domaći“ tek kada redovno počnu koristiti električne prigradske vlakove, popularne „električke“. Gradski metro se lako koristi, svuda postoje mape, pa se čak i stranci mogu lako snaći. Ali, putovanje „električkom“ se doživljava kao prava avantura, iako je čisto, udobno i sigurno. To je jedan od najboljih načina da upoznate beskrajna prostranstva Rusije.

Prigradska željeznica povezuje Moskvu s brojnim mjestima u okolini. Moskovljani željni odmora tijekom ljeta je često koriste za odlazak do svojih vikendica. Međutim, čak i u novijim vlakovima koji prometuju u okolini Moskve gotovo da ne postoji praksa da se putnicima najavljuje naredna stanica putem zvučnika, pa ako ne poznajete rutu, lako vam se može dogoditi da ne siđete tamo gdje ste željeli.

Prošlog rujna odlučio sam prijatelje koji žive u predgrađima Moskve obići koristeći isključivo „električku“ te tako steći status „pravog Moskovljanina”. Ispostavilo se da je ovo dobar način da upoznam ljude koje inače nikada ne bih sreo.

Na putu ka starom gradu Možajsku, čuvenom po Borodinskoj bici, upoznao sam sudionika rata u Afganistanu koji mi je pričao o osamdesetim godinama i događajima u toj ratom razorenoj azijskoj zemlji. Drugom prilikom, tijekom nešto duže vožnje, s jednim suputnikom započeo sam površni razgovor poslije čega nam se pridružilo nekoliko nepoznatih ljudi u raspravi o vrlo ozbiljnim temama: od geopolitike do misterija svemira! Ovako nešto vam se nikada ne bi dogodilo u samoj Moskvi, u moskovskom metrou ili drugom gradskom prijevozu. Međutim, kada uđu u prigradsku „električku”, Moskovljani kao da više nikamo ne žure – potpuno se opuste.

U prigradskim vlakovima često nastupaju talentirani izvođači i glazbenici, pa možete uživati u njihovim predstavama, a zauzvrat se očekuje da ih nagradite malom svotom novca.

 

Izvan Moskve

„Električke“ predstavljaju bolji dio sovjetskog nasljeđa, jer su pomoću njih mnoga mala sela povezana s gradovima. Imao sam sreće da ovim vlakovima i ja obiđem neka od zabačenih mjesta Rusije.

U Moskvi se karte kupuju na elektronskim aparatima i imaju bar-kod koji se skenira. Danas je tako, ali ova moderna tehnologija se još nije koristila u manjim mjestima tijekom proteklih deset godina, kada sam s prijateljima putovao po Sibiru i ruskom Dalekom istoku.

Na brojnim putovanjima do Vladivostoka moji tadašnji prijatelji s fakulteta inzistirali su da putujemo bez karte. Izgleda da u to vrijeme zaista nitko nije kupovao karte za odlazak do lijepih i čuvenih mjesta, poput zaljeva Šamora i drugih lokalnih odmarališta.

Budući da sam bio „lijepo odgojen mladić iz Bombaja”, nije mi se sviđala ideja da putujem bez karte i bio sam uvjeren da će bar jednom naići kontrola. Prijatelji su mi se smijali i govorili da bi kompanija „Ruske željeznice“ konačno zaradila nešto novca, ako bi počela kažnjavati svakog putnika bez karte.

Jednog dana, baš dok je netko ponovno pričao ovu šalu, u naš vagon uđe čovjek u uniformi. Eto, naposljetku ćemo i mi biti uhvaćeni „na djelu” – pomislih ja, a vjerojatno i ostali. Čovjek nije nikoga drugog ni pogledao, već je krenuo pravo ka meni. Ja već krenuh da dohvatim novac iz džepa i platim kaznu, kad me on na dosta dobrom engleskom jeziku zamoli za cigaretu! Svi prasnusmo u smijeh.

Poslije toga sam već inzistirao da još istog dana kupimo kartu za Vladivostok, ali na naše iznenađenje na šalteru za prodaju karata nije bilo nikoga.

Tijekom vožnji „električkom“ za Vladivostok, sreo sam razne ljude, od nervoznih kineskih imigranata koji se raspravljaju s policijom do glazbenika koji idu na rave koncert. Ipak, izdvojio bih jedan događaj. U trenutku kada je vlak polazio iz gradske stanice, čuli smo u našem vagonu malog dječaka kako pjeva. Imao je sluha, ali nitko od nas nije znao na kojem jeziku izvodi pjesmu. Ispostavilo se da je Ciganin. Naravno, znao sam da u Rusiji žive Cigani, ali nisam znao da ih ima i na obali Tihog oceana.

Dječak je imao možda sedam ili osam godina. Dok se provlačio između putnika prikupljajući novac, ugledao me je i iznenadio se, baš kao i ja. Imao je izrazite indijske crte lica i poslije mnogo mjeseci bio je prva osoba koja me je podsjetila na Indusa. Netremice me je promatrao i vjerojatno se pitao odakle sam. Dali smo mu voće i čokoladu, što je bila nagrada za pjevački trud, a onda, budući da smo bili vrlo radoznali, na ruskom jeziku smo ga pitali odakle je. Nije nas razumio. Svojevremeno sam pročitao da neka ciganska plemena govore jezikom sličnim hindu jeziku, pa mu se tako obratih, ali dječak ni to nije razumio. I danas se pitam što se s njim u međuvremenu dogodilo. Mora da je sada već veliki momak.

Svatko tko putuje u Rusiju trebao bi se bar jednom provozati „električkom“, jer je putovanje ruskom prigradskom željeznicom jamstvo da će kući ponijeti zanimljive uspomene.

Više