Na krovovima Sankt Peterburga – kao na „sedmom nebu”

Russia Beyond ne podržava aktivnosti opisane u ovom članku i ni na koji način ih ne potiče. Boravak na krovovima može biti vrlo opasan. Svatko tko to čini, čini to na vlastitu odgovornost.

Kuća s unutarnjim dvorištem u Gorohovoj ulici. „Roofer” (pripadnik supkulture ljubitelja krovova) po imenu Sergej vadi svežanj ključeva, bez greške iz njega izvlači odgovarajući magnetni ključ i prislanja ga na bravu domofona. Vrata zapište i ulazimo u prostrani oronuli ulaz zgrade iz doba prije revolucije. Ovdje nema lifta, zato su stepenice niske i uspinjanje na vrh nije suviše naporno. 

Vrata na tavan su zapečaćena, ali zaštitne trake su odlijepljene i stoje samo radi privida. Ulazimo u tavanski mrak. Ekranom mobilnog telefona osvjetljavamo grede na plafonu, stare cijevi i krpe. Kroz jedan prozorčić izlazimo napolje.

– Evo, ovo je Krov svijeta! – svečano objavljuje Sergej. Pred nama se pruža zasljepljujući pogled na Isakijevsku crkvu i Admiralitet. Vidi se Dvorski trg s Aleksandrijskim stubom, a u daljini dizalice brodogradilišta. Sav centar grada je kao na dlanu.

Sergej ima 40 godina, a njegov prijatelj Konstantin 27. Oni su u dogovoru s ovdašnjim stanarima napravili ključeve i postavili daske da im lim na krovu ne bi zvečao pod nogama. Koračamo po drvenim stazama, držeći se za ogradu, a zatim se željeznima stepenicama penjemo na vidikovac, koji je isto u potpunosti renoviran.

Krov Svijeta vlastitim rukama

Za vijeme opsade grada u Drugom svjetskom ratu ovakve kule su se koristile za promatranje neprijateljske avijacije. Odatle su učenici i mlade djevojke pratili gdje padaju zapaljive bombe, a zatim preko telefona postavljenih na kulama prenosili uputstva brigadama koje su gasile požare. U Sankt-Peterburgu ima oko stotinu ovakvih kula. Sve one su uglavnom u lošem stanju. Prozori su im izbijeni, zidovi oljušteni, a metalne ograde polomljene.

Sergej i Konstantin su okrečili zidove kule, zamijenili prozore i vrata, popravili podove i drveni ležaj, na kojem se može i sjedeti i udobno spavati, okačili su zavjese i uveli struju. Čak su postavili cvijeće u saksijama. Ispala je udobna kućica od 4 kvadratna metra. Pravo mjesto za uživanje uz šalicu čaja ili nargile.

Tijekom dana se čuju zvona, a u podne pucanj iz topa s Petropavlovske tvrđave. Ovamo dolaze ekskurzije za mlade i za fotografe, a može se tu organizirati i romantična večera s voćem i šampanjcem. Na tavanu se nalazi čak i toalet.

Polulegalna zabava

Naravno, sve ovo nije sasvim legalno. Ali stanari se ne bune. Osim toga, teško je utvrditi koja je institucija nadležna za ove kule koje propadaju.

Prema riječima dvojice entuzijasta, oni su se obraćali i komunalnim službama, i Ministarstvu za izvanredne situacije, i gradskoj vlasti. Pokušali su utvrditi tko je nadležan za kule i mogu li oni legalizirati svoj boravak na krovu, na primjer, tako što bi uzeli ovu ili druge kule u zakup i pretvorili ih u kafić, mikrohotel ili u vidikovce. Ali nisu dobili nikakav odgovor.   

Odnos vlasti prema šetnji po krovovima je ambivalentan. One se jedan tren aktivno bore protiv „prekršitelja”, drugi tren i same planiraju krovove otvoriti za javnost.

U gradu postoje legalni kafići na krovovima i popularni vidikovci, kao što su zidovi Petropavlovske tvrđave ili kolonade Isakijevske crkve. Ali sve to nije dovoljno da bi moglo zadovoljiti zanimanje za ljepotu grada koje postoji u turističkoj sezoni. Krovovi su najpopularniji u ljetnjoj sezoni. Zimi i tijekom kišnih razdoblja tamo je suviše hladno i klizavo.

– Trudimo se ne praviti buku i ponašati se kulturno. Jednom sam vodio grupnu ekskurziju. Ljudi su već silazili niz stepenice, kad odjednom iz jednog stana izlazi čovjek sa čekićem i psuje. Pomislio je da su to neki huligani ušli u zgradu. Snažno ga zgrabim za rame i kažem mu: „Što to radiš, čovječe?! Turisti su došli pogledati ljepotu grada. A ti na njih sa čekićem mašeš?!” Bilo ga je sramota – kaže Sergej.

Silazim držeći se za ogradu od lijevanog željeza, sličnu onima koje krase gradske mostove. Prilazim ivici i nalazim se iznad Isakijevskog trga okupanog svjetlosti. Ispunjava me dvojako osjećanje oduševljenja i uznemirenosti, kao da radim nešto zabranjeno.

– Sve je u redu! – kaže Sergej. – Ovdje se možete opustiti. Gradska vreva je ostala tamo dole. A ovdje na visini vlada mir.