U drugoj polovici 1920-ih Crvena armija je imala potrebu za novim vojnim pištoljem jer zastarjeli revolver "Nagan" za one prilike više nije bio dovoljno učinkovit.
Prve primjerke novog pištolja napravio je tokom 1930-ih ruski samouki oružar, Fjodor Tokarev. Njegovo oružje dobilo je oznaku TT. Bio je to pištolj kalibra 7,62 mm s okvirom za 8 metaka.
Pištolj TT
Igor Jegorov (CC BY-SA 2.5)
Tokarev je napravio moćno i pouzdano oružje čija proizvodnja i održavanje ne košta puno. U dizajnu je, međutim, bilo dosta pozajmljenih rješenja.
Njegova automatika je zasnovana na energiji kratkog trzanja cijevi. Bravljenje se postiže nagibom u vertikalnoj ravnini pomoću oscilirajuće "naušnice" kao kod Browninga i uzdužnog okidača.
Tokarev se oslanjao na rješenja Johna Browninga. I inače, većina suvremenih pištolja u nekom smislu kopira "Browning".
"Kada se konstruira oružje nije cilj da se obavezno izmisli nešto novo. Glavni zadatak konstruktora je da uzme provjerene sheme i da ih sklopi na najbolji mogući način", rekao je za portal Russia Beyond, Vadim Kozjuljin, profesor Akademije vojnih znanosti.
Pa ipak, TT je imao svoje prednosti i svoje nedostatke. Npr., bio je to prvi pištolj na svijetu na kojem se cijeli mehanizam za okidanje može lako skinuti u jednom dijelu.
Druga odlika pištolja TT je činjenica da se nije mogao zakočiti. To je bio veliki nedostatak jer je pištolj zbog toga često mogao otkazati ili slučajno opaliti. Mogao je, npr., pasti na zemlju i sam opaliti jer nije imao kočnicu okidača. To je bio glavni razlog zbog kojeg je TT u vojsci zamijenjen pištoljem Makarova.
I uza sve nedostatke, ovaj pištolj je postao popularan u vojnim krugovima pa je čak postao i glavno oružje ruske mafije poslije raspada Sovjetskog Saveza tokom 1990-ih.
Poluautomatska puška SVT-40
The Swedish Army Museum (CC BY 4.0)
Tokarev je ovu pušku napravio još prije Rusko-finskog rata 1939. - 1940. Bila je to puška s plinskim klipnim sustavom kratkog hoda iznad cijevi i preklopnim zatvaračem.
Sovjetsko streljačko oružje je obično imalo jednostavnu i pouzdanu konstrukciju kojom mogu rukovati i loše obučeni, a ponekad i loše opremljeni vojnici. Suprotno tome, puška SVT-38 je konstruirana tako da bude što lakša i to se odnosi kako na drveni kundak tako i na sanduk s rukohvatom. Funkcionirala je na plin preko posude plinskog cilindra koja nije bila dovoljno pristupačna. Puška je bila komplicirana po sovjetskim standardima i nije bila pogodna za rukovanje s korodiranim streljivom ukoliko se često ne čisti.
Kasnije, tokom Drugog svjetskog rata, takva konstrukcija je izazvala pravu katastrofu jer loše obučeni vojnici (većinom nekadašnji seljaci i radnici koji su mobilizirani kada je počeo najveći ratni sukob u povijesti) nisu znali dobro baratati oružjem. Većina nije ni znala da pušku treba održavati.
Postojala je i varijanta automatske puške koja se pojavila 1942. godine, ali zbog ranijeg negativnog iskustva s prethodnom verzijom SVT-38, ni ova nova verzija, koja je nosila oznaku SVT-40, nije stekla naklonost vojnika. Njihovo omiljeno oružje postala je brzometna puška repetirka Mosin Nagant, jer je bila laka i za korištenje i za održavanje.
I unatoč svemu, smatra se da je SVT-40 tehnički savršena puška svoga doba. Ona je koristila moćno streljivo 7,62x54 mm i mogla je otvarati vatru u automatskom režimu prije nego što se pojavio AK-47, a bila je prilično učinkovita i protiv ciljeva na udaljenosti od 500 metara.
Danas se SVT-40 može u Rusiji pronaći još samo kod lovaca ili kolekcionara oružja.