Rusija pak koristi turboelisne Tu-95 jer su ekonomični i idealni za dugo patroliranje.
Borbena avijacija Zračno-svemirskih snaga i Ratne mornarice Rusije bilježi najveći intenzitet letova iznad Tihog oceana od završetka Hladnog rata. U zoni djelovanja američkih radara PZO postavljenih na Aljasci redovno se pojavljuju strateški bombarderi Tu-95, protupodmornički avioni Tu-142 i druge letjelice.
S obzirom na to da je zona identifikacije PZO međunarodni zračni prostor, ruski avioni se tu nalaze potpuno legalno, međutim Ratno zrakoplovstvo Sjedinjenih Država nije u stanju ignorirati njihovo prisustvo u blizini američkih granica, naročito Tu-95, koji mogu nositi krstareće rakete s nuklearnim bojevim glavama.
U zrak se moraju podići najnapredniji lovci F-22 Raptor. U najsjevernijoj zrakoplovnoj bazi Sjedinjenih Država Elmendorf–Richardson razmještene su dvije eskadrile, što čini jednu sedminu svih serijski proizvedenih primeraka letjelica. Pritom je borbena spremnost lovaca na Aljasci najviša u ovoj zemlji, preko 50 posto, a njeno održavanje na tom nivou zahtijeva velike napore. Ruski avioni, pak, kao što je recimo Tu-95, imaju niske operativne rashode i savršeno su pogodni za duge letove. Oni se satima motaju u zoni naših radara, požalio se rukovoditelj Sjevernog zapovjedništva američke PZO general Glen VanHerck, čije reči citira MilitaryWatch.
Ruski avioni pokazuju vojnu moć, isprobaju raketne udare i prikupljaju obavještajne podatke. U blizini Aljaske Amerikanci ne mogu računati na pomoć svojih NATO partnera, nego moraju sami snositi odgovornost. Američko Ratno zrakoplovstvo prošle je godine u bazi Elmendorf–Richardson razmjestilo lovce F-35, međutim njihova borbena spremnost nije dovoljno dobra. Glavni posao praćenja ruskih aviona pada na F-22, čiji sat leta košta 44 tisuće dolara, a i servisiranje je najskuplje u suvremenoj avijaciji.