Počevši od 50-ih godina Sovjetski Savez nije štedio resurse za razvoj svemirskog programa. Sovjetski inženjeri su lansirali prvi umjetni satelit, uspješno poslali čovjeka u svemir i realizirali prvu šetnju čovjeka u otvorenom svemiru.
Svaka naredna misija bila je zahtjevnija od prethodne. Novi su ciljevi zahtijevali nova kreativna rješenja. To se posebno odnosilo na sektor kontrole leta.
Balistički proračuni su pokazali da svemirski brod koji kruži oko Zemlje po njezinoj orbiti šest od šesnaest dnevnih kruženja izvede iznad Atlantskog oceana. U to bi vrijeme komunikacija s kontrolom leta stacioniranom u SSSR-u uvijek značajno gubila na kvaliteti.
Znanstvenici su zato osmislili pametno rješenje: Zašto ne bi napravili ploveću kontrolu leta koja može nadgledati letove sa svake točke na Zemlji?
1971. godine brod "Kozmonaut Jurij Gagarin" porinut je u vodu.
Neobičan izgled ovog jedinstvenog broda bilo je ono što je prvo upadalo u oči. On je, naime, nosio čitav kompleks radio-tehničkih i mjernih instrumenata pod nazivom "Foton" za praćenje misija u svemiru.
Oprema je omogućavala da se istovremeno radi s dvije svemirske letjelice, realizirajući slanje koordinata, promjenu trajektorije i održavanje kontakta s kozmonautima, koristeći telefon i telegraf. Brod je također održavao stalnu komunikaciju s Kontrolnim centrom u Koroljovu.
Brod je imao ukupno 75 zemaljskih i satelitskih antena različite veličine i namjene. Ali pogled su uvijek privlačile četiri najveće. Dvije koje su se nalazile na prednjem dijelu imale su 12 metara u promjeru i bile su teške po 180 tona. Druge dvije su bile još veće i moćnije s promjerom od 25 metara i težinom od zapanjujućih 240 tona po komadu.
Veliki broj antena i njihov specifičan raspored stvarali su brodu izvjesne teškoće prilikom plovidbe. Najveći je problem bilo osigurati stabilnost broda i njegov kapacitet da podnese djelovanje vanjskih faktora i vrati se u stabilnost kada djelovanje vanjskih faktora prestane.
Divovske satelitske antene s pratećom opremom zbog svog su položaja remetile težinski centar broda, a svojom su veličinom otežavale plovidbu.
Zadaci centra za kontrolu svemirskih letova zahtijevali su da brod posjeduje veliki stupanj autonomije, jer se gotovo neprekidno nalazio na moru, daleko od najbližih luka gdje bi mogao dopuniti rezerve goriva i namirnica. Rezerve goriva direktno su utjecale na to koliko je brod mogao provesti u neprekidnoj plovidbi.
Bazen na istraživačkom brodu Akademije znanosti SSSR-a "Kozmonaut Jurij Gagarin".
Maj Načinkin/Sputnik"Gagarin" je mogao prijeći čak 20 000 nautičkih milja s punim rezervoarom. Radi usporedbe, teški nosač aviona "Admiral Kuznjecov" s punim rezervoarom može prijeći samo 13 546 kilometara (8417 milja).
"Gagarin" je bio ključni dio sovjetskih svemirskih misija "Luna 20", "Venera 8", "Sojuz" i "Salut-7".
Unatoč svojim jedinstvenim karakteristikama, slavni brod je imao tužnu sudbinu. Nakon raspada Sovjetskog Saveza brod, koji je bio registriran u Odesi, pripao je nezavisnoj Ukrajini i njezinom Ministarstvu obrane.
Novi vlasnici broda nisu gajili svemirske ambicije i nisu imali svoj kozmodrom. Zato je "Gagarin" godinama bio besposlen. Ukrajina je 1996. godine brod prodala austrijskoj kompaniji Zuid Merkur za 170 dolara po toni.
1. kolovoza 1996. godine brod je poslan u Alang u Indiji na reciklažu.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
