Sovjetski "Buran" i američki STS: Kako je SSSR napravio bolji svemirski shuttle od Amerikanaca

Vitalij Raskalov
Iako već godinama nisu u uporabi, svemirski shuttleovi su postali univerzalno poznate letjelice i jedna vrsta sinonima za svemirska istraživanja. Međutim, malo je poznat njihov tajni vojni aspekt, kao i to da je najbolji ikada napravljeni shuttle bio djelo ruskih inženjera, i to u posljednjim godinama Hladnog rata.

Sljedećeg mjeseca navršit će se trideset godina od prvog i nažalost posljednjeg leta sovjetskog svemirskog shuttlea "Buran". Iako ga je američka propaganda od tada do danas nastojala predstaviti kao jednostavnu kopiju svoga shuttlea, tehnički detalji ukazuju na to da se radilo o neusporedivo kvalitetnijoj letjelici, kojoj je jedina mana bilo to što se pojavila u lošem povijesnom trenutku.

Dana 15. studenog 1988., uz riku motora superteške rakete "Energija", prvi je sovjetski svemirski shuttle, odnosno "kosmoplan" nazvan "Buran", što u prijevodu s ruskog znači "snježna oluja", izveo svoj pionirski let u svemir. Nakon 206 minuta trajanja leta, sletio je s besprijekornom preciznošću vođen autopilotom. Bilo je to maestralno dostignuće sovjetskog svemirskog programa, ali umjesto da ga uvede u novu eru - pokazalo se kao njegov krajnji domet. "Katastrojka" koja je ubrzo uslijedila uništila je Sovjetski Savez, obogaljila Rusiju, a "Buranu" odsjekla krila. Tako se NASA sve do 2011. mogla šepuriti svojim "space shuttleovima" kao ultimativnim dostignućem kozmonautike i kao jedina svemirska agencija koja je posjedovala svemirske letjelice sposobne za uzastopna putovanja s posadom. Međutim, objektivna analiza s ove povijesne distance ukazuje na to da Rusi ne samo da su napravili bolji shuttle, koji je mogao predstavljati polaznu točku za izgradnju nove generacije lansirnih vozila, nego vjerojatno i jednu od najnaprednijih svemirskih letjelica koju je čovječanstvo do sada vidjelo.

Columbia, STS-1

Kada se nakon godina tajnog razvoja "Buran" konačno pojavio pred očima svjetske javnosti, njegova upadljiva vizualna sličnost s američkim analogom (poznatim i pod skraćenim nazivom STS) mnoge je navela na pogrešan zaključak da se radi o jednostavnoj kopiji američke letjelice. Međutim, bila je to varka. Ruski inženjeri su od Amerikanaca preuzeli samo provjereno pouzdanu aerodinamičnu strukturu letjelice, no sličnosti tu prestaju. Prije svega, Sovjeti su polazili od potpuno drugačije lansirno-pogonske logike pri izgradnji svog "kosmoplana" od njihovih američkih konkurenata. Dok se američki shuttle u orbitu podizao pomoću vlastita tri snažna motora i dvije jednostavne (ali, kako se ispostavilo prilikom katastrofe "Challengera", smrtonosno nepouzdane) pogonske rakete s krutim gorivom (što je inače bio rezultat političke težnje da se proizvođači balističkih raketa zadrže u američkom svemirskom programu), Sovjeti su za lansiranje svoje letjelice u svemir koristili supertešku raketu s četiri bustera i tekućim gorivom pod nazivom "Energija". "Buranu" zato nisu trebali vlastiti lansirni motori, pa je tako imao više prostora za koristan teret.

Američki shuttle je zapravo posjedovao tri različite vrste motora u svom zadnjem dijelu, i to: SSME kao glavne lansirne motore, OMS za orbitalno manevriranje i RCS za precizne manevre unutar radnog rajona. Najproblematičniji su SSME. Ne samo zato što bi nakon lansiranja postajali beskoristan teret, nego i zato što bi nakon svake misije morali biti demontirani i remontirani, što je trajalo mjesecima i stvaralo enormne troškove. S druge strane, "Buran" je posjedovao samo dvije vrste motora - glavne, turbomlazne slične onim s lovačkog zrakoplova Su-27 (kojih je bilo 4 i zahvaljujući kojim je mogao polijetati s bilo kojeg aerodroma kao običan zrakoplov) i manevarske, uslijed čega je zadnji dio "Burana" bio dosta lakši i jednostavniji za održavanje (glavni motori su imali rok upotrebljivosti od čak 66 misija). Sve ovo je značilo da je "Buran" mogao ponijeti preko 30 tona korisnog tereta u svemir, dok je maksimalni teret američkog shuttlea iznosio 25 tona. Valja istaknuti i da je sovjetska superteška raketa "Energija" imala nosivost od nevjerojatnih sto tona, što je značilo da u orbitu može ponijeti raznovrstan teret, od shuttleova i satelita, preko orbitalnih borbenih stanica, do lunarnih modula.

Razlike tu ne prestaju. "Buran" je od početka građen tako da se njime može upravljati potpuno automatski, čak i u odsustvu posade (što je bio slučaj prilikom njegovog prvog i posljednjeg leta iz 1988.). Osim toga, ruski shuttle je bio i sigurniji, jer su pilot i kopilot imali izbaciva sjedala, što nije bio slučaj s američkim STS-om. I sama primjena lansirnih raketa s tekućim gorivom je sigurnija od onih s čvrstim, jer se rakete s krutim gorivom jednostavno ne mogu ugasiti po lansiranju, niti se njihov pogon može kontrolirati. Također, kokpit ruske letjelice bio je smješten u šok-izolacijsku kapsulu koja je smanjivala vibracije unutar kabine tijekom leta. Konačno, i toplinski štit "Burana" je sa svojom troslojnom strukturom bio pouzdaniji i napredniji od dvoslojnog koji je prvotno bio montiran na STS (Amerikanci su kasnije ovaj segment svoje letjelice unaprijedili).

Columbia, STS-1

Mnoge će iznenaditi da je i letno računalo "Burana" bilo daleko naprednijr od američkog. Iako su oba bila bazirana na istom principu (tzv. "Important Redundency" koji karakteriziraju rezervni mehanizmi za obradu podataka u slučajevima kvarova ili kritičnih pogrešaka), sovjetski model je radio na 4MHz, dok je "Amer" radio na 3MHz. Osim toga, računalo "Burana" se sastojao od četiri odvojene komponente, a ono na američkom shuttleu od pet. Glavna prednost ruske letjelice bila je u memoriji njezinog računala koja je iznosila 819,2 tisuća riječi od 32 bita, dok je na STS-u bila svega 106 496 riječi od 16 bita. "Buran" je, dakle, imao daleko veću računalnu snagu. Uz sve to, američki znanstvenici su pri kodiranju algoritama za STS koristili dobro poznati programski jezik FORTRAN, dok je "Buran" dobio svoj potpuno novi računalni jezik, što ga je činilo otpornijim na hakerske napade.

Sve navedeno ukazuje na to da je "Buran" bio daleko ozbiljnija svemirska letjelica od (mnogo poznatijeg) američkog STS-a. Za to je postojao dobar razlog. Naime, sovjetski svemirski stratezi su u američkom "space shuttleu" vidjeli prije svega letjelicu velikih vojnih mogućnosti. Na sav glas reklamirane znanstvene i komercijalne aspekte STS-a odbacili su kao dimnu zavjesu, a činjenica da je lansiranje i održavanje STS-a zapravo bilo skuplje od lansiranja i održavanja običnih raketa (iako je američka propaganda tvrdila suprotno) dodatno ih je učvrstila u uvjerenju da Amerikanci svoj shuttle prave prije svega kao sredstvo za montiranje svemirskog oružja u Zemljinu orbitu. Štoviše, STS je mogao izvesti više desetaka lansiranja godišnje, što je podrazumijevalo nošenje ogromnih količina korisnog tereta u orbitu, a nijedan od službenih planova NASA-e nije zahtijevao toliku frekventnost orbitalnih letova.

Amerikanci su i svoj novi lansirni kompleks za shuttleove sagradili u Vandenbergu (Kalifornija), čija je lokacija takva da bi se shuttle praktički odmah po lansiranju našao iznad glavnih populacijskih centara Sovjetskog Saveza. Teoretski, Amerikanci su uporabom STS-a mogli iz Zemljine orbite izvesti nuklearni prvi udar, brže od bilo čega što su Sovjeti posjedovali. Konačni je zaključak bio da se shuttle letjelicama svemir može militarizirati daleko brže nego letjelicama ranijih generacija.

Tako je "Buran" od starta dizajniran s izraženom vojno-svemirskom motivacijom, odnosno u namjeri da SSSR-u pruži orbitalnu dominaciju. Koncipirajući svoj shuttle na ovaj način, Rusi su ustvari pravili višenamjensku svemirsku letjelicu velike nosivosti koja je potencijalno mogla igrati ulogu sovjetske obrane od Reaganovog programa "Ratova zvijezda", pa možda čak i ruske kozmonaute odvesti na Mjesec ili Mars. Nažalost, "Buran" i "Energija" su na scenu stupili u posljednjem činu Hladnog rata, pa se njihove grandiozne mogućnosti nikada nisu materijalizirale. Ipak, blistavi primjer ovih letjelica i svijest o "diskretnoj pobijedi" u svemirsko-tehnološkoj utrci koja je njihovom pojavom ostvarena služe današnjim ruskim znanstvenicima kao dodatni izvor motivacije i odlučnosti da svemirski program svoje zemlje podignu na nove visine.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće