Kako se ruski kozmonauti vraćaju na Zemlju

Trening i završne pripreme

Svemirske letjelice "Sojuz" slijeću u Kazahstan. Zemaljske ekipe na pripremi uspješnog slijetanja rade mjesec dana unaprijed. Taj postupak uključuje pronalaženje optimalnog mjesta za slijetanje, koje mora biti ravno i bez prepreka, kako bi se moglo postići glatko slijetanje. Potom stručnjaci izračunavaju optimalnu putanju ponovnog ulaska i šalju te podatke posadi na Međunarodnoj svemirskoj postaji.

Završne probe se provode pet do sedam dana uoči povratka na Zemlju, uz pomoć instruktora na tlu. Traju tri do četiri sata, pri čemu kozmonauti i zemaljske ekipe prolaze kroz sve moguće scenarije, uključujući i hitne slučajeve.

Roskosmos

Svemirska ekipa zatim testira letjelicu i tovari teret koji će ponijeti na Zemlju.

Posada "Sojuza" se na dan povratka oprašta od svojih kolega na Međunarodnoj svemirskoj postaji, zatvara otvor koji odvaja smještajni dio od stanice (koji prolazi vlastite provjere), oblači odijela i spušta se u poseban odjeljak, u kojem ostaje tijekom cijelog leta kući.

Odvajanje od Međunarodne svemirske postaje i ponovni ulazak u Zemljinu atmosferu

Kad je u letjelici sve spremno, zemaljska kontrola daje dozvolu za odvajanje od Međunarodne svemirske postaje. Zatim zapovjednik leta daje zapovijed za odvajanje kuka kojima je "Sojuz" pričvršćen za postaju, što traje 3-4 minute.

Nakon što je odvajanje dovršeno, zemaljska kontrola unosi potrebne koordinate u računalo i omogućava letjelici da se na Zemlju vrati autopilotom. Posada posljednji put provjerava koordinate, a zatim se odvaja od Međunarodne svemirske postaje. Kada se postigne odgovarajuća udaljenost od postaje, posada "Sojuza" uključuje kočne motore na kruto gorivo.

Roskosmos

Roskosmos potvrđuje da uspješan povratak na Zemlju ovisi o glatkoj provedbi te operacije. Zahvaljujući kočnim motorima, letjelica može prilagoditi svoju putanju, smanjiti brzinu spuštanja i ponovno ući u Zemljinu atmosferu. Sama atmosfera djeluje kao "prirodna kočnica" i dodatno smanjuje brzinu "Sojuza" sve dok se padobran ne otvori, osiguravajući na taj način meko slijetanje. Od trenutka aktiviranja motora do ponovnog ulaska u atmosferu letjelicom se upravlja ručno, a kozmonauti sami moraju unositi potrebne korekcije.

Otprilike 30 minuta uoči slijetanja, prije nego što letjelica uđe u gornje slojeve Zemljine atmosfere, "Sojuz" se razdvaja na tri dijela: smještajni dio, kapsulu za slijetanje i kontrolni odjeljak. Zatim se kapsula za slijetanje spušta na Zemlju, dok ostala dva dijela izgaraju u atmosferi.

Neki kozmonauti postupak ponovnog ulaska smatraju jednom od najzahtjevnijih faza leta.

Aleksandar Samokutjajev

Ramil Sitdikov/Sputnik

"To je poput proslave Nove godine - sve puca i tutnji", prisjeća sekozmonaut Aleksandar Samokutjajev. "To se događa pri odvajanju smještajnog i kontrolnog odjeljka. Gravitacijska sila raste, postaje teško disati ili govoriti. Trenje u kapsuli podiže temperaturu." Samokutjajev iza sebe ima dva uspješna svemirska leta - 2011. i 2014.

Slijetanje padobranom

Nakon ponovnog ulaska, dva padobrana kapsule automatski se otvaraju - jedan izduženi, a zatim i glavni padobran. Oni smanjuju brzinu "Sojuza" na 20 km/h da bi se osiguralo glatko slijetanje. Na visini od oko 5,5 km svemirska letjelica aktivira zaštitni zaslon koji služi za zaštitu broda od izgaranja u atmosferi. Nakon toga slijedi odvajanje spremnika goriva i kisika kako bi se smanjio rizik od eksplozije pri slijetanju.

Na visini od 450 metara kozmonauti ne smiju govoriti kako slučajno ne bi pregrizli vlastiti jezik ili slomili čeljust prilikom slijetanja.

Roskosmos

U ovom je trenutku tlo već na vidiku, a helikopteri već nadziru slijetanje kapsule do njezinog kontakta s tlom. Na visini od samo 70 cm od tla motori "Sojuza" izgaraju, smanjujući brzinu na 5-6 km/h.

Nakon slijetanja zapovjednik posade odvaja padobran od kapsule kako ga ne bi zahvatio jaki vjetar, koji bi "Sojuz" mogao vući poput marionete.

Roskosmos

Helikopteri su dotad već stigli do mjesta slijetanja sa spasilačkim posadama koje pomažu kozmonautima da izađu iz kapsule. Liječnici odmah počinju pregledavati članove posade te im mjere puls i krvni tlak.

Aleksandar Lazutkin, koji je 1997. proveo 184 dana na svemirskoj postaji "Mir", kaže da mu je najneugodniji trenutak bio udar o tlo pri slijetanju.

Aleksandar Lazutkin nakon slijetanja 1997. godine

Sergej Metelica/TASS

"Naš mehanizam za glatko slijetanje nije funkcionirao i stvarno smo jako udarili o tlo. Nakon slijetanja sam imao vestibularnih problema - mučninu sam osjećao čak i pri laganom pomicanju glave. No to brzo prođe - za dan ili dva", prisjeća se.

Lazutkin dodaje da je za kozmonauta najbolje da za to vrijeme ne pravi nagle pokrete.

"Ne biste smjeli vezati vezice za cipele, jednostavno ćete se srušiti. U svemiru vaše kosti gube kalcij, postaju slabe i krhke. Imali smo slučaj kada je jedan član posade slomio prst nakon što se slučajno udario o stol."

Prvi san na Zemlji

U danima koji slijede liječnici obavljaju potrebne preglede i prikupljaju podatke za buduće letove, tako da su loša prehrana i konzumiranje alkohola strogo zabranjeni, kaže Sergej Krikaljov, koji je u okviru  šest misija na Međunarodnoj svemirskoj postaji u svemiru proveo ukupno 80 dana.

Prema riječima kozmonauta, uobičajene "svemirske navike" poput međusobnog dobacivanja stvari pri nultoj gravitaciji brzo se zaboravljaju i zamjenjuju uobičajenim "zemaljskim" ponašanjem. Međutim, prva noć na Zemlji prilično je neobična.

"Prvu noć, ili čak dvije, osjećaj je prilično neobičan, kad morate micati ruke i noge po krevetu... Toga nema u bestežinskom stanju. No ipak se zaspe brže nego u svemiru."

Roskosmos

Krikaljov dodaje da čak ni dulje misije na Međunarodnoj svemirskoj postaju, gdje je kozmonaut dio vrlo male skupine, ne dovode do problema u odnosima nakon povratka na Zemlju. Prijateljstva stvorena u svemiru traju čitav život.