Krajem ratne 1942. godine opća situacija na Lenjingradskom ratištu bila je izuzetno teška. Jedinice Lenjingradskog fronta i Baltičke flote bile su odsječene od svijeta. Kopnena veza s ostatkom slobodnog teritorija nije postojala. Stanovništvo Lenjingrada se nalazilo na rubu fizičke egzistencije. U gradu je vladala totalna nestašica gotovo svih esencijalnih životnih namirnica. O gorivu i streljivu da i ne govorimo. Tijekom 1942. godine Crvena armija je pokušala sa svim raspoloživim snagama koje je mogla prikupiti u tom trenutku dva puta deblokirati grad. Međutim, obje operacije s ciljem deblokade Lenjingrada ("Lubanjska" i "Sinjavinska") završene su neuspješno. Područje između južnih obala Ladoškog jezera i naseljenog punkta Mga (ovo područje se još zove i šliselburško-sinjavinski plato) je predstavljalo najuži njemački klin koji je fizički razdvajao opkoljene jedinice Lenjingradskog fronta od jedinica Volhovskog fronta koje su se nalazile s vanjske strane obruča. Širina ovog klina je iznosila 12-16 km zračne linije, i njega su, poput nekog kordona, gusto posjele i utvrdile borbeno vrlo iskusne jedinice 18. njemačke armije.
Djelovanja tenkovske brigade Lenjingradskog fronta opremljene oklopnim vozilima BA-10, siječanj 1943. godina
Wikipedia18. studenog 1942. godine je zapovjedništvo Lenjingradskog fronta Vrhovnom štabu Crvene armije predstavio svoj plan o pripremi nove napadne operacije za deblokadu ovog grada, i snaga koje su se nalazile u obruču. "Šliselburška operacija" je planirana za kraj prosinca 1942. godine, a, pored jedinica Lenjingradskog fronta, u njoj su trebale sudjelovati i jedinice Volhovskog fronta. Glavni cilj ove operacije je bio iz 2 strateška pravca izvesti silovit napad na njemački obrambeni bedem koji se nalazio na šliselburško-sinjavinskom platou, u cilju njegove likvidacije, što bi dovelo do deblokade Lenjingrada. Osnovni zadatak ove operacije je bio osigurati uvjete za pravljenje željezničke pruge duž Ladoškog jezera u cilju opskrbe opkoljenog grada heroja koji je umirao. Istovremeno, ovaj plan je obuhvaćao i napadna djelovanja Lenjingradskog fronta na zapadnom pravcu, u cilju spajanja s opkoljenom enklavom oko grada Oranienbaum (sada g. Lomonosov), i povezivanja kako Lenjingradske, tako i Oranienbaumske obrambene zone sa slobodnim teritorijem. Ovu enklavu su branile jedinice Baltičke flote, koje su, zahvaljujući energičnim prodorima njemačkih oklopno-mehaniziranih jedinica, izmanevrirane i bačene na samu morsku obalu.
Maršali Crvene armije Georgij Žukov i Kliment Vorošilov odobrili su plan "Iskra".
Slobodan Đukić/WikipediaNakon detaljnog proučavanja predloženog ratnog plana, Vrhovno zapovjedništvo Crvene armije je odobrilo početak priprema za izvođenje "Šliselburške operacije", dok se u tom času odustalo od deblokade opkoljene grupe Baltičke flote oko grada Oranienbauma. Plan je službeno odobren direktivom Vrhovnog zapovjedništva br. 170696 2. prosinca 1942. godine. Krajem 1942.godine J. V. Staljin je ovoj operaciji dao i kodno ime "Iskra". Sve pripreme za njezino izvođenje su trebale biti završene do kraja 1942. godine. Njezin početak je zakazan za 1. siječnja 1943. godine.
Generalnim planom je predviđeno da jedinice Lenjingradskog i Volhovskog fronta unište neprijateljski raspored koji je oslonjen na naseljene punktove Lipka, Gajtlovo, Moskovska Dubrovka, Šliselburg, i na taj način izvrše deblokadu Lenjingrada. Završetak aktivne faze napadne operacije "Iskra" je određen izbijanjem sovjetskih jedinica na liniju: rijeka Mojka-Mihajlovskij-Tortolovo. Pored toga, razmatrana je i aktivacija "Mgijske" operacije ("Iskra-2") koja bi bila koncentrirana na usko područje oko naseljenog punkta Mgu i koja bi zahvatila dobar dio Kirovske željezničke pruge koje je presječena njemačkim klinom. Ova operacija bi uslijedila kao prirodni nastavak "operacije Iskra", točnije, njezina druga faza, a njezin početak je planiran za veljaču 1943. godine. Njezin osnovni cilj je bila daljnja eksploatacija postignutog uspjeha, koju je trebala ostvariti "Iskra-1", uz značajno proširenje koridora i deblokade pruge koja je povezivala Lenjingrad sa slobodnim teritorijem SSSR-a. Njezin završetak je planiran izbijanjem napadnih snaga Crvene armije na liniju Vornovo-Siglovo-Vojtolovo-Voskresenski.
Za pripremu operacije određen je vremenski period od gotovo mjesec dana. Posebna pažnja je usmjerena ka organizaciji sinergije između udarnih grupa dva fronta. U tom su smislu njihovi stožeri usuglasili planove, odredili točne granice svojih napadnih zona, s posebnim naglaskom na dijelove operacije koje su podrazumijevali međusobnu suradnju u cilju spajanja na točno određenim lokacijama u dubini neprijateljskog fronta. Dogovoreno je da, ukoliko neka od udarnih grupa uspije prva stići do zadane točke, odmah i bez zaustavljanja produži dalje, ususret napadnoj skupini koja je dolazila sa suprotne strane.
Kako sovjetske trupe nisu imale dovoljno iskustva u borbi protiv duboko ešalonirane obrane neprijatelja, koja je na močvarnom zemljištu gusto posjednuta i utvrđena, organizirani su posebni taktički poligoni koji su imali zadatak koliko-toliko pripremiti sovjetskog vojnika za izvođenje ovako kompleksnog zadatka. Zapovjednik Lenjingradskog fronta, general-pukovnik Govorov, vršio je čestu rotaciju svojih snaga na frontu, kako bi praktički sve operativne postrojbe prošle metodiku obuke na ovim poligonima. Jedinice 67. armije su u gradskim uvjetima uvježbavala nasilno forsiranje rijeke Neve koja je bila zaleđena, uz osiguravanje prijelaza za siguran prolaz teške artiljerije i tenkova.
Zapovjednik Lenjingradskog fronta, general-pukovnik Leonid Govorov. i zapovjednik Volhovskog fronta, general Kiril Mereckov.
Slobodan Đukić/WikipediaPredstojeća operacija je ocijenjena kao vrlo teška i složena. Jedinice Lenjingradskog fronta su morale savladati široku vodenu prepreku da bi uopće došle na jurišnu udaljenost od prvih vatrenih točaka neprijatelja. Potom su morale voditi vrlo tešku i iscrpljujuću bitku u cilju slamanja pozicijske obrane neprijatelja, koja je uređivana gotovo 16 mjeseci. Zahvaljujući teškom zemljištu i uskim koridorima napada, nije bilo nikakvog prostora za manevar. Lenjingradski i Volgogradskom front praktički su morali frontalnim udarom slomiti obrambene pozicije neprijatelja. Zato je od izuzetnog značaja bila što kvalitetnija priprema napada, posebno u fazi forsiranja vodene prepreke i prelaska u juriš.
Pored organizacije udarnih borbenih sastava, zapovjednik Lenjingradskog fronta razvio je metode i principe učinkovite uporabe topništva u predstojećoj operaciji. U tom smislu su formirane artiljerijske grupe naoružane oruđima velikog dometa, zatim artiljerijske grupe posebne namjene, kao i artiljerijske grupe za protutopničku paljbu. U mješovite artiljerijske grupe posebne namjene pridodane su gardijske minobacačke baterije.
Do početka operacije, zahvaljujući obavještajnim naporima, sovjetsko zapovjedništvo je imalo prilično detaljan uvid u organizaciju i strukturu neprijateljske obrane, a, zahvaljujući vrlo visokoj sigurnosnoj kulturi svog časničkog kadra i dobro organiziranim protuobavještajnim mjerama, u potpunosti je zatvorilo svaki oblik "curenja" informacija o predstojećoj operaciji i njezinim najvažnijim segmentima.
Krajem prosinca, uslijed odmrzavanja, led na Nevi nije bio dovoljno jak za siguran prijelaz pješaštva i lakše borbene tehnike, a močvarno zemljište je postalo praktički neprohodno. Ovo je uvelike zakompliciralo cijelu situaciju, tako da se, suglasno prijedlogu zapovjednika Lenjingradskog fronta, početak operacije odgodio za 12. siječnja 1943. godine.
Crvena armija
Lenjingradski front je u svom sastavu imao 3 armije (67.A, 55.A i 13. zrakoplovnu armiju). Zapovjednik svih ovih snaga je bio general-pukovnik Govorov. Volhovski front je u svom sastavu imao 4 armije (2. udarnu armiju, 54.A, 8.A i 14. zrakoplovnu armiju). Glavni zapovjednik ovim snagama bio je general armije Mercekov. Koordinaciju u napadu Lenjingradskog i Volgogradskog fronta neposredno je pratilo Vrhovno zapovjedništvo na čelu s maršalom Žukovom i Vorošilovom.
Operaciju "Iskra" je podržavala artiljerija Baltičke flote i Ladoške flotile.
Njemačke jedinice
Grupa armija "Sjever", u čijem sastavu se nalazila 18. armija, neposredno je bila odgovorna za ovaj sektor, kao i 1. zrakoplovna flota za zračnu podršku. Ove jedinice su bile potčinjene fedmaršalu Georgu von Küchleru.
Jedinice Lenjingradskog fronta uoči početka operacije "Iskra".
Alamy Stock PhotoZa neposredno izvođenje operacije formirane su udarne grupe od jedinica Lenjingradskog i Volhovskog fronta, koje su značajno ojačane artiljerijskim, tenkovskim i inženjerijskim sastavima, kao i rezervom koja je bila pod izravnim patronatom Vrhovnog zapovjedništva. Lenjingradskom frontu je pridodana 1pd, 4 pbr i јedan art.div. Volhovski front je ojačan sa 5pd, 3 pbr i 1 skijaškom brigadom, kao i jednom inženjerijskom brigadom.
Ukupne snage oba fronta su procijenjene na 302 800 vojnika i časnika, koje je podržavalo 4900 artiljerijskih oruđa različitih kalibara, više od 600 tenkova i 809 zrakoplova.
Pravilnom koncentracijom svojih snaga, Sovjeti su uspjeli stvoriti osjetnu brojčanu prednost u odnosu na neprijatelja, koja je bila u odnosu 4,5:1. Također, uspostavljene su i stabilne linije logistike za opskrbu prednjih krajeva fronta: streljivom, gorivom, vodom, hranom i ostalim potrepštinama.
Osnovna udarna grupa Lenjingradskog fronta je formirana na bazi 67. armije, i činila su je 2 ešalona. Prvi ešelon se sastojao od 45.gpd, 268., 136. i 86.pd, 61.tbr, 86. i 118. samostalnog tenkovskog bataljuna. Drugi ešelon se sastojao od 13. i 123.pd, zatim 102.,123. i 142.pbr, dok je armijska rezerva raspolagala sa 152. i 220. tbr, 46.pd, 11., 55., i 138. pbr, 34. i 35 . skijaškom brigadom. Vatrenu potporu udarnoj grupi Lenjingradskog fronta trebali su osigurati artiljerijski divizioni u sklopu armija, fronta, kao i oruđa Baltičke flote. Ove snage su raspolagale s više od 1800 artiljerijskih cijevi, dok je 13. zrakoplovna armija raspolagala sa 414 zrakoplova.
Glavni zadatak udarne grupe 67.A bio je forsirati 12 km dugačku deltu rijeke Neve, i pod borbom formirati mostobrane na liniji Šliserburg-Arbuzov. Po prelasku rijeke, ova udarna grupa je trebala energično izaći na jurišnu udaljenost i uz pomoć tenkova i zrakoplovstva probiti front neprijatelja, s koncentracijom glavnog udara ka naseljenom punktu Sinjavino i Radničkom naselju br. 05, koji su određeni kao glavne točke spajanja s udarnom grupom Volhovskog fronta koja je nadirala s istoka.
Ova napadna grupa je formirana od jedinica 2. udarne armije i dijelova 8. armije. U okviru 2. udarne armije u prvom ešalonu su se nalazile 128.,372., 256.,327., 314., i 376.pd, 122.tbr, 32. gardijska tenkovska pukovnija i 4 samostalna tenkovska bataljuna. Drugi ešalon je u svom sastavu imao 18., 191.,71., 11., i 239.pd, kao i 16., 98. i 185. tbr. U armijskoj rezervi su bile 22. i 147.pd, i 11., 12. i 13. skijaška brigada. Na lijevom krilu napada nastupala je 8.A koja se sastojala od 80. i 364.pd, 73. brigade mornaričke pješadije, 25. samostalne tenkovske pukovnije, i 2 samostalna tenkovska bataljuna. Vatrenu podršku je davala frontovska i armijska artiljerija, s 2885 artiljerijskih cijevi, kao i 14. zrakoplovna armija s 395 zrakoplova.
Glavni zadatak 2. udarne armije je bio na frontu širine 12 km izršiti proboj neprijateljske obrane na odsjeku Lipka-Gajtolovo, ovladati ovim naseljenim mjestima i energično nastaviti prodor ka Sinjavinu i Radničkom naselju br. 05. Nakon spajanja s prednjim dijelovima Lenjingradskog fronta, ova udarna grupa je imala zadatak svoje nastupanje razviti i na lijevom krilu svog napada, u cilju zauzimanja Radničkog naselja br. 02 i br. 06. Jedinice 8. armije, koje su se nalazile na lijevom krilu napada, imale su zadatak probiti neprijateljsku obranu na odsjeku Gajtolovo-Miškino i nastaviti s napadnim djelovanjima u cilju izbijanja na liniju Tortolovo-Mihajlovski.
Njemački grenadiri i tenk Pz.Kpfw.IV Ausf.F2 na prilazima Lenjingradu.
Alamy Stock PhotoNjemački klin su branile jedinice 26. armijskog korpusa i dijelovi 54. armijskog korpusa koji se nalaze u sastavu 18. njemačke armije.
Bez obzira na značajnu prednost sovjetske vojske u živoj sili i tehnici, njemačko zapovjedništvo je procijenilo da će moći održati svoje položaje, prije svega zahvaljujući čvrstini svog obrambenog bedema, ali i borbenoj vrijednosti angažiranih jedinica koje su predstavljale elitu Wehrmachta. Sva naseljena mjesta na ovom području su bila dodatno utvrđena i pretvorena u uporišne točke. Prednji dijelovi fronta, kao i njegova dubina, masovno su zapriječeni minskim poljima, žičanim preprekama i osigurani bunkerima. Braniteljima je osjetnu prednost davalo i teško prohodno zemljište sastavljeno od tresetišta, koje je praktički paraliziralo širu upotrebu oklopne borbene tehnike.
Ka rijeci Nevi, tj. jedinicama 67.A Lenjingradskog fronta, nalazile su se ukopane 227. i 170. pd, i dijelovi 5. brdske divizije. Ove jedinice su organizirale obranu u 2 pojasa s osloncem na objekte koji su dominirali bojištem, uz sva naseljena mjesta koja su se nalazila u sustavu obrane. Na pravcu napada 2.udA i 8.A nalazila se 1.pd i glavnina 227.pd, kao i dijelovi 207. i 223.pd. Ove jedinice su organizirale obranu s osloncem na naseljeni punkt Lipka, Radničko naselje br. 08, sela Gajtlovo i Tortolovo i pošumljeni kompleks Kruglaja.
Ukupna jačina 26. armijskog korpusa iznosila je oko 60 000 vojnika i časnika raspoređenih u 4 pješadijske divizije (svaka po 15 000 ljudi). U rezervi se nalazila glavnina 5. brdske divizije i kompletna 96.pd. Pored ovih jedinica, tu se nalazio i elitni 502. teški tenkovski bataljun "Mamuti", u čijem sastavu je služio i čuveni njemački tenkovski as Otto Carius, koji je zapovijedao tč. "Schwere Panzer-Abteilung 502" je u svom sastavu imao ukupno 27 tenkova PzKpfw III. Međutim, krajem 1942. godine 502.ttb postaje prva njemačka oklopna formacija koja dobiva četu teških tenkova Pz.Kpfw.VI "Tigar" (9 komada), koji su tada po prvi put borbeno upotrijebljeni.
Njemački teški tenk Pz.Kpfw.VI "Tigar"
WikipediaDakle, ukupna koncentracija njemačkih snaga na šliselburško-sinjavinskom pravcu procijenjena je na 6pd (oko 90 000 ljudi) koju je podržavalo oko 700 artiljerijskih oruđa i 27 tenkova.
Zrakoplovnu potporu 18.a te cjelokupnoj Grupi armija "Sjever" organizirala je 1. zrakoplovna flota koja je u svom sastavu imala oko 200 zrakoplova. Prema podacima drugih autora, u operacijama koja je izvodila Grupa armija "Sjever" 1.zflot je angažirala između 400-450 aviona.
Djelovanja 67.A Lenjingradskog fronta
U ranim jutarnjim satima 12. siječnja sovjetski bombarderi iz sastava 13. i 14. V.A izveli su masovno bombardiranje neprijateljskih obrambenih linija s posebnim fokusom na točke na kojima se očekivao proboj. Na meti napada su bili i njemački aerodromi, kao i željezničke postaje u dubini neprijateljskog fronta.
Točno u 9.30 sati započela je višesatna artiljerijska priprema na oba kraja neprijateljske obrane. Negdje oko 11.50, pod snažnom artiljerijskom kanonadom, prva u napad kreće 4.pd/67.A koja započinje nasilno forsiranje rijeke Neve. Svaka divizija je ojačana s 4-5 artiljerijskih i minobacačkih pukovnija, protutenkovskom pukovnijom, i s 1-2 inženjerijska bataljuna za rušenje prepreka i za formiranje prijelaza za težu tehniku. Napad je neposredno podržavala 61.tbr koja je u svom sastavu imala 147 lakih tenkova T-60 i oklopnih automobila BA-10, koji su mogli prijeći preko zaleđene ploče koja je okovala r. Nevu.
Prvog dana operacije "Iskra" najveći uspjeh je postignut na središnjem dijelu prijelaza, zahvaljujući iznimno snažnoj i preciznoj artiljerijskog vatri 38. gardijske minobacačke pukovnije. Uvođenjem u borbu 268.pd i 86. samostalnog tb, kao i 136.pd, koja je ojačana tenkovskim bataljunom 61.tbr, formirani su manji mostobrani u rajonu naseljenog punkta Marino. Do kraja dana, sovjetske jedinice su uspjele slomiti otpor njemačke 170.pd i formirati kompaktan mostobran površine 15-18 km2. Istvoremeno, inženjerijske jedinice su započele s izradom prijelaza za srednju i tešku oklopnu tehniku u rajonu naseljenog mjesta Marino.
Sovjetski vojnici prilikom zauzimanja njemačkog rova, operacija "Iskra", siječanj 1943. godine.
WikipediaZa razliku od središnjeg pravca, bokovi 67.A nisu imali toliki uspjeh. Na desnom krilu se nalazila 45. gpd i 118. samostalni tb.opremljen tenkovima T-26 i BT-5. Jedna pukovnija 45.gpd je uspjela prijeći rijeku sjeverno od naseljenog punkta Abrazovo, gdje je u žestokoj borbi uspjela napredovati svega 500-600 metara u dubinu neprijateljskog fronta, gdje je uslijed osjetnih gubitaka i snažne neprijateljske vatre zaustavljena. Borci 45.gpd su uspjeli nekako zauzeti prvu liniju njemačkih rovova, ali nikako nisu mogli dalje. Preostale dvije pukovnije ove divizije su pokušale forsirati Nevu nešto sjevernije u rajonu naseljenog punkta Kirov, ali bezuspješno. Tom je prilikom vatrom iz neprijateljskih bunkera i pozicija gdje su se nalazili ukopani njemački at-topovi i tenkovi uništen praktički cijeli 118.tb, a obe pješačke pukovnije 45.gpd su također pretrpjele teške gubitke.
Na lijevom krilu 67.A u rajonu grada Šliselburga napadala je 86.pd koja je u samom začetku prelaska preko r. Neve zaustavljena žestokom vatrom neprijatelja s njezine suprotne obale. Uvidjevši efekte neprijateljske vatre, kao i organizaciju njegove obrane na ovom pravcu, zapovjedništvo 67.A je odlučilo zatvoriti ovaj pravac i diviziju preusmjeriti na odjel 136.pd koja je uspješno razvijala svoja djelovanja u rajonu sela Marino. Ova divizija je imala zadatak da sa središnjeg dijela fronta, duž istočne obale r. Neve, napreduje na sjever, i s te strane ugrozi grad Šliselburg.
Djelovanja 2.udA i 8.A Volhovskog fronta
U 11.15 je svoje nastupanje otpočela i 2. udarna armija, a 15 minuta kasnije i jedinice 8.A. Unatoč snažnoj artiljerijskoj kanonadi, obrambeni front neprijatelja je i dalje bio živ i vrlo aktivan. Posebno otežavajuću okolnost je predstavljao i teško prohodan teren koji se sastojao od ogromnih polja močvarnih tresetišta.
Na desnom armijskom krilu razvile su se 3PD (128.,372. i 256.) koje su uspjele probiti prednji kraj obrane njemačke 227.pd, i uklinuti se 2-3 km u dubinu njenog obrambenog rasporeda. Unatoč velikog želji boraca ove tri divizije da ovladaju naseljenim mjestima Lipka i Radničkim naseljem br. 08, otpor njemačkih postrojbi je bio izuzetno žilav.
Na lijevom krilu armijskog rasporeda najveći uspjeh je napravila 327.pd koja je uz podršku teških tenkova KV-1 uspjela zauzeti najveći dio pošumljenog kompleksa Kruglaja, i s južne strane podići Radničkom naselju br. 08, čija se posada našla u opasnosti od opkoljavanja. Ostale jedinice 2.udA i 8.A na krajnjem lijevom krilu unatoč velikom zalaganju boraca nisu uspjele slomiti obranu iskusne njemačke 1.pd koja je, zahvaljujući velikom broju ubitačnih antitenkovskih oruđa Flugzeugabwehrkanone Flak-18 u kal.88 mm, vrlo umješno branila utvrđeni odjel Gajtanovska Lipka-Gajtanovo-Torolovo.
Već prvog dana operacije "Iskra" zapovjedništvo njemačkog 26.aK je odlučilo ojačati najkritičnije dijelove fronta uvođenjem u borbu svojih rezervi. Na front su interventno upućene jedinice 96.pd i 5. brdske divizije, kao i borbena skupina "Hohner" jačine dvije pješačke pukovnije 61.pd.
U ovom vremenskom razdoblju bitka ulazi u fazu svoje kulminacije. Borbe se vode neobično velikom žestinom i traju danonoćno. Neprijatelj se na svim sektorima fronta vrlo organizirano i uporno brani, masovno koristeći dobro uređen sustav ešalonirane obrane. Sovjetsko zapovjedništvo odlučuje u borbu uvesti i drugi napadni ešelon, u cilju konačnog slamanja obrane neprijatelja.
Na pravcu napada 67.A najveći uspjeh ima 136.pd koja lomi njemačku obranu u pravcu Radničkog naselja br. 05. Ovoj diviziji asistira glavnina 61.tbr. Za osiguranje njezinog lijevog boka u borbu se uvodi 123.pbr koja napada u pravcu Radničkog naselja br. 03, a nešto kasnije se na njezinom desnom boku uvodi kompletna 123.pd i 152. tbr opremljena tenkovima T-34, koji vrše pritisak na neprijatelja koji je raspoređen na odsjeku Radničko naselje br. 06-Sinjavino. Poslije nekoliko dana izuzetno teških i iscrpljujućih borbi, 123.pbr uspijeva zauzeti Radničko naselje br. 03 i izbiti u rajon Radničkog naselja br. 01 i 02, koji se nalaze na samim obalama Ladoškog jezera. Ovim udarom njemačke snage jačine jedne pješ. pukovnije, koje brane grad Šlisenburg, dolaze u vrlo tešku situaciju uslijed ugrožavanja odstupnice. Za to vrijeme 136.pd i 61.tb izbijaju na puškomet od Radničkog naselja br. 05, ali ga uslijed aktivne obrane neprijatelja ne uspijevaju zauzeti.
Istvoremeno, 86.pd i tenkovski bataljun iz 61.tbr napreduju duž istočne obale Neve, i s juga podilaze Šlisenburgu. Ovo nastupanje podržava i 34. skijaška brigada, kao i dijelovi 55.pd koji nastupaju preko zaleđenog Ladoškog jezera. Do 15. siječnja ove postrojbe uspijevaju slomiti vanjsku obranu Šlisenburga i s jurišnim jedinicama upasti u njegova predgrađa. Iako napadnut sa svih strana, njemački garnizon ne napušta Šisenburg, odlučan u tome da se bori praktički do posljednjeg čovjeka.
14. siječnja se, prilikom izvođenja protuudara po napadnoj grupi 61.tbr kod Radničkog naselja br. 05, pojavljuje do tada nepoznata oklopna tehnika. Naime, u cilju sprječavanja zauzimanja ovog naselja koje se nalazi praktički u centru njemačke obrane, iz pričuve je angažiran njemački 502. teški tenkovski bataljun po prvi put opremljen teškim tenkovima Pz. kpfw. VI "Tigar". Nakon uvodnog šoka, sovjetskim vojnicima je uspjelo jedan od ovih tenkova onesposobiti, a drugi da zarobiti. Ova dva "Tigra" (serijski broj "100" i "121") su poslana na tenkovski poligon Kubinka, gdje su ruski stručnjaci pregledali njegove konstrukcijske i tehničke elemente i identificirali najveće slabosti, koje su bile od krucijalne važnosti za kasniju borbu protiv ovih veoma sposobnih oklopnih sredstava.
Najviši sovjetski časnici na čelu s maršalom Žukovom obilaze zaplijenjeni teški njemački tenk "Tigar".
Iz slobodnih izvoraNa desnom krilu armijskog rasporeda napad je nastavila 45.gpd koja u početku operacije nije imala nikakve konkretne uspjehe. Uslijed nedostatka bilo kakvog napretka, zapovjedništvo 67.A na ovaj pravac uvodi 13.pd. U teškoj situaciji se našla i njoj susjedna 268.pd, koja nekako uspijeva sa sjeverne strane zaobići ekstremno utvrđen rajon neprijateljske obrane oko naselja Kirov i lokalne elektrostanice. Naime, unatoč koncentriranom djelovanju topništva, nikako se nisu mogle ušutkati vatrene točke neprijatelja raspoređene na ovom sektoru koje su kontrolirale dobar dio fronta. 45.gpd i 268.pd jednostavno nisu mogle razviti ni koraka naprijed. Pored toga, na ovo područje je pristiglo i interventno pojačanje sastavljeno od dijelova 5. brdske i 96.pd, odakle su se zajedno s 502.ttbat inicirale žestok protuudar u bok sovjetskim jedinicama koje su nastupale ka Radničnom naselju br. 05. Nekoliko dana se sovjetska 268.pd nalazila u fazi odsudne obrambene bitke, u cilju zaštite desnog boka glavnog udara 136.pd i 61.tbr koje su napredovale ka središnjem čvorištu njemačkog obrambenog rasporeda. Uvođenjem pojačanja iz drugog ešalona i armijske rezerve (123., 102. i 142.pd), ovaj protuudar je slomljen, a njemačke jedinice koje su branile Kirov i elektrostanicu stavljene u jednu vrstu poluokruženja.
Na pravcima napada 2.udA neprijatelj je produžio s ogorčenom obranom linije Lipka-Radničko naselje br. 08-Radničko naselje br. 07. Unatoč uvođenju u borbu 18.pd i 98. tbr, kao i kompletne 71.pd na središnjem sektoru fronta, napredak je bio beznačajan. Narednog dana zapovjednitšvo 2.udA se odlučuje svim raspoloživim snagama izvesti napad preko pošumljenog pojasa Kruglaja i tresetišta sjeverno od Gajtlova, uvodeći iz drugog ešalona i rezerve 11., 191., 239.pd, 122. tbr i 13. skijašku brigadu. Unatoč velikoj brojčanoj nadmoćnosti, ovaj napad nema razmjeran uspjeh. Osjetniji uspjeh jedino pravi 256.pd koja uspijeva 14. siječnja poslije teških borbi s bliske udaljenosti zauzeti željezničku stanicu Podgornu, Radničko naselje br. 07 i prišuljati se Sinjavinu.
15. siječnja rajon Lipke napada 128.pd ojačana 12. skijaškom brigadom koja prelazi preko zaleđenog Ladoškog jezera, s ciljem obuhvata np. Lipka s njegove sjeverne strane. Na središnjem sektoru fronta neprijateljska obrana konačno popušta i oslobađaju se Radničko naselje br. 08 i br. 04. Do 17. siječnja 372.pd dolazi nadomak Radničkog naselja br. 01, a 18.pd i 98.tbrig vode žestoku borbu za oslobađanje Radničkog naselja br. 05, kojeg istvoremeno sa zapadne strane napadaju jedinice 67.A (136.pd i 61. tbrig).
U rano jutro 18. siječnja jedinice Lenjingradskog i Volhovskog fronta je razdvajalo svega nekoliko kilometara zračne linije. Njemačko zapovjedništvo, koje je uviđalo svu ozbiljnost situacije, odlučilo je odustati od daljnje obrane Šliselburga i Lipke, i ove snage upotrijebiti u zatvaranju kritičnih zona obrane u rajonu Sinjavina. Borbena grupa "Hohner" je imala zadatak dodatno ojačati obranu naseljenih mjesta Radničko naselje br. 01 i br. 05, s ciljem odsudne obrane ove linije.
Tog 18. siječnja Crvena armija je nastavila svoju ofenzivu. Negdje oko 9.30 sati dijelovi 123.pd/67.A se spajaju s izviđačkom četom 372.pd/2.udA u centru Radničkog naselja br. 01, čime dolazi do prvog kontakta između jedinica dva fronta i proboja opsade Lenjingrada! Veliki broj njemačkih postrojbi, koje su uporno branile odjel fronta sjeverno od Radničkog naselja br. 05, upadaju u taktičko okruženje. U cilju deblokade ovih snaga, Nijemci izvode protuudar iz Radničkog naselja br. 05 po dijelovima 136.pd u cilju formiranja koridora za izvlačenje opkoljenih snaga. Energičnim djelovanjem 136.pd ovaj napad je odbijen, a u gonjenju neprijatelja divizija ulazi u Radničko naselje br. 05, gdje se spaja s dijelovima 424.pd/2.udA. Nešto kasnije jedinice 86.pd u suradnji sa 61.tbr oslobađaju grad Šliselbrug, a do kraja dana jedinice 34. skijaške brigade uspostavljaju vezu s prethodnicama 128.pd i 12. skijaške brigade/2.udA koji su prije toga oslobodili Lipku.
Jurišne jedinice Volhovskog fronta u napadu na neprijatelja, siječanj 1943.godine.
WikipediaOvakvim razvojem borbene situacije moglo se sa sigurnosti reći da je opsada Lenjingrada definitivno razbijena!
Međutim, tek probijeni koridor još uvijek nije bio osiguran, jer se u okruženju našla grupacija od oko 8000 njemačkih vojnika koja se povlačila ka Sinjavinu i Radničkom naselju br. 06, i koja nije ni pomišljala na eventualnu predaju. Da bi izbjegle totalno uništenje, opkoljene njemačke jedinice su izvršile dekoncentraciju svojih snaga, napustile i onesposobile svo teže naoružanje, formirale manje taktičke borbene skupine za proboj, i krenule u smjeru juga. Za prihvat ovih snaga na ovaj je prostor pristigla 4.SS motorizirana policijska divizija, koja je, zajedno s jedinicama 5.bdiv i 1.pd, formirala novi front koji se protezao na liniji: Kirov na r. Nevi- Moskovska Dubrovka-Radničko naselje br. 06-Sinjavino-Gajtolovo. Ovaj front je potom ojačan 28. lovačkom divizijom, kao i sa 11., 21., i 212.pd./18.a.
SSSR
Ukupni gubici Crvene armije tijekom izvođenja prve faze operacije "Iskra" (osvrnut ćemo se na razdoblje od 12.01-20.01.1943.) iznosili su oko 95 000 ljudi izbačenih iz stroja, od čega je poginulo 23 000 vojnika i časnika. Lenjingradski front je imao 35 000 ljudi izbačenih iz stroja, dok je Volhovski front imao oko 60 000 vojnika izbačenih iz stroja. Što se tiče oklopne tehnike, Crvena armija je u ovom razdoblju izgubila oko 40 tenkova, preko 380 različitih artiljerijskih oruđa i 41 zrakoplov. Prema drugim izvorima, kako sovjetskim tako i njemačkim, gubici Crvene armije u oklopnoj tehnici bili su daleko veći. Samo Lenjingradski front je prilikom proboja izgubio preko 200 tenkova, dok su i gubici avijacije bili značajni (najmanje 180 aviona).
Njemačka
Prema sovjetskim izvorima, njemački gubici za cijeli siječanj 1943. godine iznosili su oko 19 000 vojnika izbačenih iz stroja, dok ih je 1275 zarobljeno. Neprijatelj je izgubio 272 artiljerijska oruđa, 1200 mitraljeza i više od 300 minobacača. Oboreno je i oko 100 zrakoplova.
Njemački izvještaji o gubicima 18. armije za razdoblje 12.01.-30.01.1943. govore da su njezine jedinice izgubile ukupno 22 619 ljudi. U prvoj polovici siječnja 18.armija je imala 6406 vojnika izbačenih iz stroja, dok je u drugoj polovici mjeseca postotak gubitaka značajno uvećan. Naime, u tom razdoblju, kada je operacija "Iskra" ušla u svoju kulminaciju, 18. armija je izgubila 16 213 vojnika od čega je 4569 poginulo. Po divizijama je 18. armija imala sljedeće gubitke:
Ozbiljne gubitke je pretrpio i elitni njemački 502.ttb koji je krajem siječnja spao na svega 2 tenka Pz.Kpfw.VI "Tigar" i nekoliko komada PzKpfw III. Tijekom operacije Iskra ova njemačka oklopna jedinica je izgubila ukupno 20 tenkova, od čega su 6 bili novi "Tigrovi".
Jedinice Lenjingradskog i Volhovskog fronta su 18. siječnja 1943. godine probile opsadu Lenjingrada. Sam vojni uspjeh u teritorijalnom smislu nije bio toliko spektakularan. Širina koridora je iznosila svega 8-11 kilometara. Međutim, u političkom, psihološkom, i, ako hoćete, simboličkom smislu, uspjeh je bio gigantskih razmjera! Za svega nekoliko tjedana je napravljena željeznička pruga i asfaltni put, i pored toga što je za svo vrijeme izgradnje i kasnije eksploatacije bila pod uraganskom vatrom nekoliko tisuća njemačkih topova i zrakoplova. Iz vatre i pepela podignuti su i mostovi preko Neve. Grad je jednostavno morao živjeti i preživjeti. Već početkom veljače u Lenjingrad su počele pristizati prve željezničke kompozicije s neophodnim teretom, koje su značajno popravile situaciju kod iscrpljenog stanovništva, ali i branitelja grada.
Operacija "Iskra" je bila prijelomni trenutak u bitci za Lenjingrad. Ona je i u teorijskom smislu srušila sve nade njemačke vojske o zauzimanju ovog grada. Na krajnjem sjeverozapadu fronta Crvena armija je iz faze grčevite obrane prešla u fazu strateške inicijative, koja je trajala sve do 1944. godine kada je neprijatelj i konačno slomljen i istjeran s ovog prostora.
Kratice: pbr-pješačka brigada; pd-pješačka divizija; gpd-gardijska pješačka divizija; tbr-tenkovska brigada; tb-tenkovski bataljun; ttb-teški tenkovski bataljun; tč-tenkovska četa; ak-armijski korpus; za-zrakoplovna armija.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
