Kako u Rusiji automobilom prijeći zaleđenu rijeku?

Stanovnici Saleharda i Labitnangija stalno putuju između dva grada: Salehard ima zračnu luku, kino i noćni klub, dok Labitnangi ima željeznički kolodvor i jeftiniju hranu. Oba su grada smještena na Jamalskom poluotoku, na suprotnim obalama rijeke Ob, naizgled vrlo blizu jedan drugom. Ipak, za mještane je prelazak rijeke prava avantura, jer ovdje nema mosta.

Ljeti između dviju obala prometuju trajekti, no zimi lokalci rijeku moraju prelaziti preko "ledenog prijelaza". Prijelazi poput ovog se mogu naći gotovo svuda u sjevernom dijelu Rusije, od Arhangelska do Jakutije.

Kako se prave ledeni prijelazi?

Ledeni prijelaz ili zimnik (hrv. "zimska cesta") nije samo put po zaleđenoj vodi. To je sustav odvojenih traka s vlastitim prometnim pravilima: ograničenje brzine na ledu iznosi 40 km/h. Izgradnja ledenog prijelaza obično traje dva do tri tjedna od trenutka kad je rijeka prekrivena dovoljno debelim slojem ledene kore.

Duž cijele se dužine buduće prometnice postavljaju daske koje se prelijevaju vodom koja se oko njih zaleđuje i tako ih ojačava. To se naziva "ledenom armaturom". Na nekoliko se mjesta buše rupe kroz koje se pumpa voda kako bi poplavila led i daske. Zatim se voda izravnava traktorom ili ručno da bi se ravnomjerno zaledila. Tek se nakon toga postavljaju prometni znakovi i rasvjeta (gdje je to moguće, jer su za to potrebni električni kabeli).

Kada led dostigne debljinu od 20 centimetara, prijelaz je siguran za pješake; kada dostigne 38 centimetara, pogodan je i za automobile. Kada dostigne debljinu od 50 centimetara, prijelazom mogu prometovati i teretna vozila. Najveća dopuštena težina vozila za prijelaz poput ovog iznosi 30 tona!

Salehardski prijelaz ima tri trake, a svaka je široka 30 i dugačka 1700 metara. Iz smjera Saleharda vodi jedna traka za sva vozila, dok iz smjera Labitnangija vode dvije trake, jedna za automobile, a druga za teretna vozila koja prevoze robu koja dolazi željeznicom.

"Prelazak traje samo 15 minuta", kaže lokalna stanovnica Tatjana Mohnova. "Zimi uopće nije tako strašno; cesta je u potpunosti opremljena prometnim znakovima, punktovima prometne policije i kamerama, a stanje na cestama sada možete provjeriti i na internetu."

Cestovni radnici stalno prate debljinu leda i dodatno ga iznova zamrzavaju ukoliko je to potrebno, sve dok ne počne otapanje.

Najgore je međusezonsko razdoblje

Nakon otapanja ili dok led još nije dovoljno čvrst, ledeni prijelaz postaje mnogo manje siguran. Tatjana se sjeća kako je jednom prilikom koristila ledeni prijelaz dan prije planiranog zatvaranja, doživjevši tom prilikom puno više uzbuđenja no što je htjela. "Trebala sam pokupiti kontejner s robom iz Labitnangija, jer se prijelaz zatvarao i u suprotnom bih dugo trebala čekati na njega. Pronašla sam jedan kamion KAMAZ koji me pristao povesti. Vozili smo se, a cesta se već topila, voda se dizala do našeg prozora, doslovno smo plutali. Bilo je to zastrašujuće, no vozač mi je rekao: 'Čega se bojite? Niste ni prva ni zadnja.' Za KAMAZ prelazak nije predstavljao nikakav problem."

Obično se u međusezonskom razdoblju za prijevoz ljudi preko rijeke koriste lebdjelice. U tom slučaju sa sobom ne možete ponijeti puno prtljage, u najboljem slučaju jedan mali kovčeg. Upravo se zato lokalni stanovnici raduju otvaranju ledenih prijelaza.

"Dok led ne postane dovoljno debeo, sve se prodavaonice u Salehardu pokušavaju opskrbiti hranom s dugim rokom trajanja. Mliječni proizvodi nestaju, a na policama ostaju samo tjestenina i konzervirano meso. Kada se mliječni proizvodi ponovo pojave, znamo da je ledena cesta operativna", kaže Tatjana.

Uzmimo za primjer mali prijelaz preko Sjeverne Dvine. Led se već počeo pomicati i prijelaz je zatvoren za automobile, nema niti čamaca, no ljudi moraju nekako doći do druge obale, pa rijeku moraju prijeći pješice.

Međutim, vozači često ignoriraju upozorenja cestovnih službi i rijeku prelaze na vlastiti rizik. Može se dogoditi da njihova vozila završe na dnu rijeke.

"U međusezonskom je razdoblju prijevoz bilo kakve robe iz Jakutska nemoguć. On se prikuplja na desnoj obali, kraj željezničke stanice Nižnji Bestjah", kaže mještanin Nikita Tananajev. "Nikada nisam prešao rijeku nakon zatvaranja prijelaza, no neki krše pravila pa zna doći do problema. Vozači često sami skrive potonuće kamiona, a zatim mole građane da im pomognu. Na dnu rijeke leži puno kontejnera."

Zašto ne izgraditi most?

Krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina 20. stoljeća postojao je plan izgradnje nekoliko mostova na Jamalu i u Jakutiji. Sovjetske su vlasti željele realizirati projekt Transpolarne magistrale od Saleharda do Igarke (oko 1300 km duž Arktičkog kruga, na močvarnoj zemlji). Na koncu je sagrađeno nekoliko dionica željeznice koje su trebale biti povezane mostovima preko rijeka. Plan je, međutim, propao - ispostavilo se da je izgradnja tih mostova preskupa i preteška.

U čemu je bio problem? Rijeka Ob ne djeluje tako široko. Ispostavlja se da su sjeverne rijeke vrlo nepredvidive: kao prvo, često mijenjaju svoj tok, a most za nekoliko godina može završiti na potpuno krivom mjestu. Kao drugo, rijeke imaju podmukla, "nestabilna" korita, i prijeko je potrebno odabrati pravo mjesto za most kako led, kada se krene kretati, ne bi oštetio potporne stupove mosta. Kao treće, govorimo o permafrostu, pa bi ljeti most mogao jednostavno otplutati!

Ljudi u Jakutsku bi voljeli imati most, iako je situacija kod njih još gora - rijeka Lena je široka oko 3 kilometra, a most bi zajedno s pristupnim cestama trebao biti širok oko 10 kilometara. To je teško i skupo. "Osim toga, često imamo i ledene blokade, kada se razina vode u proljeće podiže, led puca i akumulira se u zavojima, blokirajući vodu, što često rezultira poplavama", kaže Nikita Tananajev.

Ipak, postoje novi planovi za izgradnju mostova u Salehardu, Jakutsku i nekoliko drugih velikih sjevernih gradova u narednih pet godina: nacrti za ove buduće mostove već su odobreni.