Iljušin Il-20 (ne treba ga brkati s izviđačkim zrakoplovom istog naziva) je predstavljao seriju inovativnih koncepata, uključujući kokpit montiran na vrhu motora, odmah iza propelera (kako bi se povećala vidljivost pilota). Vjetrobran se zapravo protezao do središta propelera te je pilotu pružao vidno polje od 37° prema dolje, što je omogućavalo pilotu da pod prosječnim nagibom vidi ciljeve koji se nalaze ispod zrakoplova.
Il-20 je bio naoružan automatskim topovima postavljenim na krilima, koji su mogli prilagođavati razinu vatre na tlu (prije polijetanja) ili se nagnuti za 23 stupnja kako bi zrakoplov mogao pucati po ciljevima i pritom ostati u horizontalnom letu.
Mogao je nositi 1190 kg bombi, a u središnjem dijelu krila su se nalazila četiri odjeljka za male bombe. U krilnim nosačima su se mogle transportirati dvije bombe od 500 kg. Zrakoplov je bio opremljen i lansirnim tračnicama za četiri 132-milimetarske rakete RS-132.
Što se zaštite tiče, pilot je mogao biti miran, jer je zrakoplov bio zaštićen oklopom debljine između 6 i 15 mm, zajedno s oklopnim staklom debljine 100 mm na glavnom vjetrobranu. Bila je tu i strojnica na stražnjem dijelu letjelice.
Međutim, Il-20 je bio sporiji od Il-10, a motor M-47 se pokazao problematičnim u letnim testovima 1948.-1949. To je, uz interes koji je potaknula tehnologija mlaznih motora, na koncu uvjerilo sovjetsku vojsku da ne ulazi u proizvodnju ovog zrakoplova. Probni piloti koji su letjeli u njemu dali su ovom zrakoplovu nadimak "Gorbač" (Grbavac), zbog njegovog profila.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
