Kina i Rusija – čiji je Kalašnjikov bolji?

Gdje god da odete, svi znaju što AK-47 ili jednostavno "Kalašnjikov" znači. Od indonežanskog seljaka do člana nekog meksičkog kartela, od pakistanskog policajca do portugalskog padobranca, svi znaju za ovu pušku, pa čak često imaju i neku osobnu anegdotu o njoj koju bi mogli ispričati.

Ovo oružje se našlo na zastavama, spomenicima, medaljama, a kroz povijest je predstavljalo i slobodu i užas, i otpor i represiju, i nema drugog oružja koje je inspiriralo toliko knjiga, pjesama, umjetnina i izložbi, ili izazvalo toliko kontroverzi.

Ono što ljudi, međutim, često ne znaju je da većina Kalašnjikova koji kruže svijetom nema nikakve veze s Rusijom ili Sovjetskim Savezom. Pravili su se u Kini, Rumunjskoj, Mađarskoj, Srbiji, Poljskoj, Etiopiji, ili nekoj od 20 ostalih zemalja koje proizvode različite varijante AK.

Da vam navedem primjer - u vrijeme dok sam radio u Iraku kao oružar, od 2000 Kalašnjikova koje sam pregledao manje od deset je bilo proizvedeno u Sovjetskom Savezu. Svega 0,5 posto. Sve ostalo je pristiglo iz raznih europskih zemalja, a neki su napravljeni i u Iraku, tijekom Saddamove vladavine.

Jedan od glavnih razloga zašto je Kalašnjikov toliko rasprostranjen je činjenica da se tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća proizvodio u Sjevernoj Koreji, Bugarskoj, Poljskoj, Mađarskoj i Istočnoj Njemačkoj.

Kako se kineski AK pojavio na svjetskoj pozornici

Ranih pedesetih, kada je SSSR pokrenuo masivni program tehnološkog transfera prema svom istočnom susjedu, nitko nije mogao pretpostaviti da će Kina uskoro postati najveći konkurent Sovjetskom Savezu na međunarodnom tržištu oružja.

Odnosi između Kine i Sovjeta su se kasnih pedesetih počeli pogoršavati, što je dovelo do sino-sovjetskog razdora početkom šezdesetih. Sva vojna i tehnološka pomoć je presječena, pa se od tog trenutka kineska industrija pješadijskog naoružanja samostalno razvijala, bez ikakvog utjecaja Sovjetskog Saveza.

Sukob između SSSR-a i komunističke Kine je došao do vrhunca 1968. tijekom sino-sovjetskog pograničnog sukoba, što je vjerojatno bio prvi, ali definitivno ne i posljednji put da su se vojnici sovjetske vojske suočili s protivnicima gotovo u potpunosti naoružanim puškama Kalašnjikov.

Kineski vojnici naoružani Kalašnjikovima fotografirani prilikom borbe sa sovjetskim pograničnim postrojbama tijekom sino-sovjetskog pograničnog sukoba.

Sputnik

Sovjetski Savez koji je gradio tvornice oružja i obučavao kineske inženjere sada se suočavao s gorkim plodovima svog truda, pa su posljedice nepromišljenog tehnološkog transfera progonile Sovjetski Savez godinama potom.

Bez ikakve kontrole ili nadzora originalnog proizvođača, Kina je stvorila enorman sustav proizvodnje pješadijskog naoružanja. Više od tuceta strogo povjerljivih tvornica za proizvodnju oružja je izgrađeno diljem zemlje.

Jako malo se zna o njima. Svaka tvornica bi obilježila puške samo banalnim simbolom - brojem tvornice. Najpoznatija je tvornica 386, ali tu je još mnogo njih: 26, 66, i tako dalje.

Kvantiteta pušaka koje su proizvedene u tim tvornicama ostaje nepoznata - ali procjenjuje se da je Kina zapravo proizvela više pušaka Kalašnjikov nego Sovjetski Savez, a moje osobno iskustvo s Bliskog istoka i iz Afrike definitivno to potvrđuje. U većini zemalja, ruski AK se čuva kao rijetka dragocjenost, pa je značajno skuplji od varijanti Kalašnjikova koje se proizvode u drugim zemljama.

A upravo je Kina bila ta koja je izvela transfer tehnologije ka Albaniji, Sudanu i Iranu. Iranci čak i danas proizvode identične kopije kineskih Kalašnjikova, pri čemu ih izbjegavaju obilježavati bilo kakvim originalnim oznakama, kako bi mogli porećisvoju umiješanost ukoliko se nađu u rukama pobunjenika.

Albanski AK.

Die Meter/Wikipedia

Kako razlikovati kineski AK

Relativno je lako identificirati kineski AK i njegove kopije. Ima prednji nišan u obliku punog kruga, nema kompenzator trzaja na ustima cijevi, a štitnik okidača je fiksiran s dva vijka, umjesto s četiri, koliko ima ruski AK.

Verzija s preklopnim kundakom - Tip-56 - ima dodatne vijke na stražnjem dijelu kućišta. Svojevremeno mi je taj detalj pomogao da razriješim misterij AKMSU - jedinstvene varijante Kalašnjikova koja zapravo nikada nije postojala.

Natalija Nosova

Postoje tri osnove varijante kineskih Kalašnjikova. Prva se zove Tip-56 i odlikuju je drveni kundak i, u većini slučajeva, preklopna iglasta bajuneta.

Druga varijanta je Tip-56-1. Ima standardni sovjetski preklopni kundak, no osim toga je identična Tipu 56.

Treća varijanta se zove Tip-56-2. Ima vrlo dobro dizajniran bočno preklopni kundak sa skrivenim odjeljkom za alat.

Kvaliteta kineskih Kalašnjikova

Odgovor na pitanje je kompliciraniji nego što bi ljudi mogli pretpostaviti. Američki vlasnici oružja, koji su mogli kupiti civilne verzije kineskih Kalašnjikova prije nego što su 1993. zabranjeni, kunu se u njih.

Paralelno tome, američki vojnici koji su se susretali s vojnim verzijama AK na zadacima preko oceana uglavnom nisu impresionirani njima i prijavljuju čitav niz problema poput zaglavljivanja, lomljenja dijelova i loše izrade.

Trebalo mi je par godina da razriješim ovaj misterij. Isprva je Tip-56 bio standardno oružje kineske vojske, s razinom kontrole kvalitete i pouzdanosti koju bi mogli očekivati od oružja jedne vojske.

Kina je 1995. godine, međutim, usvojila novu jurišnu pušku - QBZ-95 - koja je polako zamijenila sva prethodna pješačka oružja, uključujući i varijante AK. Jednom kada su vojska i američko tržište (koje također zahtijeva visoku kvalitetu) prestali tražiti kineski AK, kvaliteta, kao i cijena, počele su rapidno opadati.

Posljednjih godina možete nabaviti novi Tip-56-2 za svega sto dolara po komadu, dok bi druge varijante AK koštale bar 400 dolara.

Kvaliteta je odraz cijene - kromirani sloj unutar cijevi počinje otpadati nakon svega par stotina ispaljenih metaka, dijelovi nisu potpuno zamjenjivi između različitih pušaka iste vrste, a neki dijelovi se razlabavljuju.

Iz slobodnih izvora

Današnji Tip-56-2 je jedino oružje za koje znam da može pasti na testu elevacije i depresije kada pri djelovanju pomičete cijev gore-dolje. Uvijek sam mislio da je ovaj test besmislen i zastarjeo dok nisam shvatio da ga kineski AK ne prolazi.

Uglavnom kada naiđem na starije varijante Tipa 56, one su dobra, pouzdana i izdržljiva oružja. Možda izgledaju sirovo, ali većina tih pušaka može potrajati nekoliko generacija.

Istovremeno, novi kineski Kalašnjikovi ne ulijevaju tako mnogo sigurnosti, ali niska cijena ih čini jako popularnim u nekim napaćenim dijelovima svijeta.

A ne djeluje kao da Kina planira zatvoriti preostale tvornice... Prema tome, izgleda da će zahrđali kineski Kalašnjikovi ostati glavno oružje pobunjenika, slabo opremljenih vojski i policija i tijekom 21. stoljeća.