Sanjke koje pokreće avionski propeler su kao stvorene za beskrajne ruske snježne predjele, pa ni ne čudi što su se pojavile upravo u najhladnijoj zemlji svijeta.
A pojavile su se sasvim slučajno: avio-motor je prilikom jednog testiranja 1903. godine postavljen na sanjke, a inženjeru Sergeju Neždanovskom se jako svidjela ova kombinacija. On je i patentirao prve "aerosanjke".
Osnovna namjena sanjki je bio prijevoz robe, pošte i sudjelovanje u vojnim operacijama.
Aerosanjke su svakako bile brže od automobila i jeftinije od aviona.
Vojne aerosanjke su najčešće bili dvosjedi s lakim oklopom, lakim automatskim puškama ili topovima. Koristile su se na površini zaleđenih rijeka i jezera poput Ladoge ili Iljmena, u priobalnim područjima ili smrznutim vodama Finskog zaljeva.
Unatoč prividnoj lakoći i sporosti (prosječna brzina rijetko je prelazila 25-30 km/h), sanjke su se pokazale kao vrijedan alat u uvjetima surove ruske zime i odigrale su važnu ulogu u borbi protiv Hitlerovih trupa.
Maršal Rokosovski je ovako opisao ulogu sanjki NKL-26 u odbijanju njemačke protuofenzive 1942. na grad Suhiniči (Kaluška oblast): "Neprijatelji su zarobljeni i prestravljeni. Mislili su da su sanjke zapravo tenkovi i bili su iznenađeni, jer se činilo da tenkovi lete nad dubokim snijegom."
Nakon Drugog svjetskog rata od karoserije automobila GAZ-M20 "Pobjeda" i avio-motora Al-14 sklopljene su, činilo se, perspektivne aerosanjke Sjever-2. Ali prijevozno sredstvo nije položilo ispitivanja i od projekta se odustalo.
Šezdesetih godina pojavile su se moćnije sanjke KA-30 za osam putnika koje su razvijale brzinu od 100 km na sat. Agenti KGB-a su koristili KA-30 s nešto više konjskih snaga i sjedala.
Aerosanjkama A-3 su tražili kozmonaute nakon slijetanja, Leonid Brežnjev je na njima išao u lov, a poslužile su i Sergeju Bondarčuku u snimanju filmske epopeje "Rat i mir" (1967.).
Danas aerosanjke proizvode i u drugim sjevernim zemljama poput Kanade i Norveške.
Ali Rusija ostaje glavni proizvođač aerosanjki, pokrivajući oko 90 posto tržišta.