Je li tehnički moguće da SAD "iskopira" ruski sustav PZO S-400 "Trijumf"?

Sergej Pivovarov

Sputnik
Američka medijska kuća Bloomberg je objavila tekst u kojem je objavljena ekskluzivna informacija, prema kojoj bi Turska trebala isporučiti svoje najnovije raketne sustave S-400 američkim specijalistima, te ih dati na proučavanje. Koliko je to vjerojatno i je li s ovakvim "kontroverznim" novinskim tekstovima Washington može nešto kapitalizirati?

Ovakav razvoj događaja je teško ostvariv, navodi internet portal Bog-rata. Turska je jednostavno uložila ogroman napor u realizaciju ugovora oko nabavke PZO sustava S-400. Bilo kakva mogućnost proslijeđivanja ovog kompleksa trećim osobama tj. američkim stručnjacima bi devastirajuće djelovala na međunarodni ugled Ankare. Takva klauzula je prisutna i u ugovoru, koju mora ispoštovati država koja je kupac. Svakako, da će američki vojnici imati ograničen dostup ovom sustavu, jer konačno Turska je članica NATO. Međutim, oni ni u kojem slučaju neće moći ugroziti integritet tehnologije koja funkcionira pomoću vrlo složene algoritamske sheme za koju je potrebno određeno vrijeme kako bi se povezala i razumjela. Do tada, ruski stručnjaci će otići daleko naprijed u usvajanju nove tehnologije.

Nakon kupnje ovog sustava od strane Ankare, SAD je na više načina pokušao prodati Turskoj svoj raketni PZO sustav "Patriot". Do tog trenutka Amerikanci su stalno usporavali njegovu realizaciju.

Ugovor oko nabavke raketnih sustava S-400 potpisan u srpnju 2017.godine za iznos od 2,5 milijarde američkih dolara. Tada je dogovoreno da cijeli proces oko isporuke ovih sustava bude realiziran do ožujka 2020. godine, da bi se u međuvremenu postigla suglasnost da se cijeli ovaj posao ubrza, i skrati za 6-9 mjeseci u odnosu na već ugovoreni termin.

Na osnovu svega ovoga možemo zaključiti da je publikacija koju je objavio internet portal "Bloomberg" najobičnija provokacija s kojom se na očajnički način pokušava minirati sporazum između Ankare i Moskve. Proces je pokrenut i više ga nitko ne može vratiti nazad. Dmitrij Peskov glasnogovornik predsjednika Ruske Federacije, reagirao je na pisanje američkog medija napomenuvši "kako je cijeli projekt oko isporuke sustava S-400 u stadiju realizacije, te da će sve aktivnosti na tom planu biti nastavljene".

Mala povijest potrage za S-300 i S-400

U cilju očuvanja apsolutne dominacije na planetarnoj razini kada je u pitanju zračna moć, SAD odavno pokušava dosegnuti do ruskih sustava S-300 i posebno S-400. Iskoristili su pad SSSR-a i uspjeli od zemalja koje su nastale raspadom SSSR-a, nabaviti osnovnu verzija sustava S-300 početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Konkretno, radi se o varijanti sustava S-300P (NATO kodifikacija "Bukva"). sustav je proizveden 1978. godine. Usprkos tome što je u tom trenutku ovaj sustav bio star već 15 godina, on je po svojim tehničko-taktičkim mogućnostima bio bolji od svih najmodernijih PZO sustava američke vojske iz tog vremena. Američki specijalisti nisu mogli vjerovati kako jedna, po njihovom mišljenju, "primitivna" elementarna baza može dati takve rezultate. Oni su ne žaleći svoje vrijeme, a ni resurse krenuli dalje, pa su tako uspjeli od tadašnje Rusije nabaviti naprednu verziju sustava S-300V, koji je po svojim tehničkim karakteristikama bio daleko ispred sustava S-300P. Međutim, umjesto punokrvne verzije dobili su izvoznu modifikaciju koja se u velikoj mjeri razlikuje od one koju isključivo koristi ruska vojska, a priča se da ni sve komponente tom prilikom nisu bile na broju. Na osnovu njih se nije mogla steći realna slika o svim tehničkim i taktičkim specifičnostima ovog oruđa. Dakle, novac i trud su bačeni u vjetar.

Trenutno se u Ukrajini nalaze brojni američki i izraelski specijalisti koji pokušavaju proniknuti u srž funkcioniranja ovih složenih borbenih sustava. Naime, ukrajinska vojska u svom naoružanju ima mahom starije modele ovih sustava s ograničenim sposobnostima koji se tehnološki ne mogu usporediti s novim ruskih modelima, koji su po ovom pitanju daleko zasićeniji. Poznato je da su na tlu Ukrajine, zajedno s američkim specijalistima sudjelovali i izraelski piloti na borbenim aparatima F-15. Prema različitim podacima koji su cirkulirali u medijima, osnovni cilj američko-izraelskog posjeta ukrajinskim raketnim PZO sastavima je detaljno upoznavanje sa sustavima S-300 na licu mjesta. Naime, poznato je da ruske objekte u Siriji čuvaju raketni sustavi S-400 "Trijumf", te da su nedavno sirijskoj vojsci upućena tri raketna diviziona izuzetno naprednog modela S-300 PMU-2 koji glasi za najsavršeniju izvoznu verziju sustava S-300. Ova posljednja akvizicija sirijske vojske je u potpunosti smanjila, pa čak i ukinula manevarski prostor izraelskog lovačko-bombarderskog zrakoplovstva koja je gotovo svakodnevno napadala kopnene ciljeve u Siriji. Poslije isporuke raketnih sustava S-300 PMU-2 ovi napadi su gotovo u potpunosti prestali, što najbolje govori da su sustavi koji se nalaze u Ukrajini, ali i Grčkoj (i za ovu zemlju se govorilo da u njoj vježbaju izraelske posade) u velikoj mjeri zastarjeli, praktički neuporedivi s duboko moderniziranim "300-kama".

Danas u svijetu vlada "lov" za najnovijim vojnim dostignućima. Zapadne, ali i istočne obavještajne službe pokušavaju saznati što više o vojnom arsenalu svog uvjetno rečeno, neprijatelja, koji već sutra može biti međusobno suprotstavljen. Ne treba gajiti iluzije da bi i ruska obavještajna infrastruktura kada bi joj se ukazala prilika vrlo rado "skenirala" tehničke i taktičke karakteristike najnovijih krstarećih raketa zapadnog porijekla, oklopne tehnike, ali i mnogih drugih projekata koji su skoro ušli u operativnu upotrebu, ili se još nalaze u razvoju.

Naprimjer, za vrijeme rata u Afganistanu zaplijenjeni laki prijenosni raketni sustavi "Stinger" su značajno doprinijeli poboljšanju sovjetskih sustava iste namjene. Tokom rata u Libanonu izraelski tenkovi su upotrijebili oklop s dinamičkom zaštitom (inače radi se o ideji koja je pala na pamet sovjetskom inženjeru Sergeju Smolenskom), koja je kasnije u SSSR-u /Rusiji tako usavršena da trenutno nema konkurenciju u svijetu (modeli "Kontakt-5", "Relikt" i "Afganit").

Ali kada su u pitanju raketni sustavi S-300 i S-400 cijela priča je daleko kompliciranija. Naime ruski protuzrakopovni sustavi su koncepcijski fundamentalno različiti od analognih sustava koje proizvodi vojno-industrijski kompleks SAD-a. Njih SAD ne može iskopirati. Da bi ste znali pravu vrijednost ovih sustava vi njih morate napraviti praktički od nule, a za tako nešto vam trebaju desetljeća i desetljeća napornog rada i stjrcanja iskustva. Na osnovu svega ovoga se izvlači zaključak da je bilo kakva "potjera" za raketnim sustavima S-400, u cilju tehničkog raskrinkavanja njegovih sposobnosti puko gubljenje vremena.

Originalni potpis seriji S-300/400 može dati samo njegov izvor, odnosno proizvođač. Sve ostalo su "blijede" kopije.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće