Ne događa se često da oružje relativno male vrijednosti može obesmisliti daljnji rad na projektu razvoja vojnog aviona vrijednom bilijun dolara. Upravo tako sustav S-400, čija je cijena 500 milijuna dolara, djeluje na novi američki stealth-lovac F-35.
U studenom 2014. godine Moskva i Peking su potpisali ugovor vrijedan 3 milijarde dolara za isporuku 6 divizija protuavionskih i proturaketnih kompleksa S-400, što će značajno uvećati sposobnost kineske vojske da se suprotstavi Americi i njenim saveznicima na zapadnom dijelu Tihog oceana.
Sustav S-400 može otkrivati ciljeve udaljene i do 600 km, domet mu je 400 km, pri čemu njegove rakete razvijaju maksimalnu brzinu od 17 000 km/h, što znači da su mnogo brže od svih postojećih aviona. To ga čini zastrašujućim oružjem za sve one koji lete dok su na njegovom nišanu. U Rusiji su divizije S-400 prvi put stupile na borbeno dežurstvo 2007. godine, a svaki od njih ima osam lansera, kontrolni centar, radar i 16 dodatnih raketa.
Za razliku od mnogo hvaljenih američkih raketa „Patriot“, koje su se vrlo loše pokazale tijekom ratnih akcija, S-400 je stvoren s kapacitetom da postane „kralj protuzračne obrane“. „S obzirom na izuzetno veliki domet i efektivne sposobnosti elektronike u uvjetima borbenih akcija, kompleks S-400 je oružje koje mijenja pravila ratovanja. Na operativnoj razini ratnog sukoba ono može ozbiljno staviti na probu aktualne vojne kapacitete protivnika“, rekao je za časopis Defense News Paul Giarra, predsjednik agencije „Globalne strategije i transformacija“. „S-400 stvara efekt pretvaranja defanzivnog sustava u ofanzivni i povećava zonu koju pokriva kineski ’protuzračni kišobran’ – sve do teritorija američkih saveznika i morske pučine daleko od obale.“
Možda nije loše da se podsjetimo nekih činjenica. Sustav S-400 je razvijen s namjerom da brani zračni prostor Rusije i pojas širok nekoliko stotina kilometara duž njenih granica od raketa i aviona svih tipova, uključujući i one napravljene po „stealth” tehnologiji. Pošto se radi o vrlo ubojitom i preciznom naoružanju, koje može promijeniti odnos snaga na svakoj bojišnica, Moskva je dugo oklevala da svojim ugroženim saveznicima Siriji i Iranu isporuči čak i njegovu prethodnu verziju S-300.
Raketa sustava S-300 ispaljena iz Damaska pogodit će avion iznad centra Tel Aviva za 107 sekundi, što izraelskim pilotima ne daje mnogo šanse da prežive. Upravo iz razloga što ove rakete mogu u potpunosti preokrenuti odnos snaga strana u sukobu, Izrael je na sve načine pokušavao spriječiti Rusiju da ih isporuči u bliskoistočno „bure baruta”. Čak je najavio da će svim raspoloživim snagama napasti divizije S-300 ukoliko budu predani na upotrebu Siriji.
Slučaj Kine uvelike je drugačiji, jer vjerojatnost da će se neka zemlja usuditi da je napadne gotovo da je ravna nuli, a ta činjenica, promatrana u širem kontekstu, uopće ne pogoduje projektu razvoja lovca F-35.
Vojne strategije Rusije i SAD-a vrlo se razlikuju. Amerika se tijekom Hladnog rata oslanjala na letjelice stacionirane na nosačima aviona radi ostvarivanja prevlasti na zapadnom dijelu Tihog oceana, i ta strategija vrijedi i danas. S druge strane, u SSSR-u se smatralo da su ploveći aerodromi lake mete za dalekometnu avijaciju i protubrodske krstareće rakete.
Da je izbio rat, dalekometni bombarderi kao što je Tu-95M uzlijeteli bi s dobro branjenih zračnih luka smještenih u središnjim dijelovima SSSR-a, došli do sigurnih pozicija i lansirali razorne krstareće rakete na američke brodove. Sovjetski piloti bi se potom vratili u bazu i na televiziji gledali rezultate svoje akcije.
Sovjetska logika bila je vrlo jednostavna. Čak i tada, prosječna cijena nosača aviona na nuklearni pogon iznosila je oko milijardu dolara, dok protubrodska raketa košta milijun dolara, možda i manje. Za novac koji bi morali utrošiti na izgradnju broda mogli su proizvesti tisuću krstarećih raketa. Dovoljno je da samo manji broj tih raketa pogodi cilj, pa da svi američki nosači budu potopljeni.
U SSSR-u su bili toliko sigurni u preciznost svog oružja da su njihovi bombarderi nosili samo jednu raketu „Raduga“ H-22 (kodni naziv NATO-a je AS-4 Kitchen) opremljenu nuklearnom bojevom glavom. Prema riječima stručnjaka za naoružanje Bill Sweetmana i Billa Gunstona, ove rakete „su se mogle programirati tako da pogode odabrani prozor na Pentagonu.“
Kina je odabrala da slijedi sličan put. Usvojila je sovjetsku hladnoratovsku strategiju koja predviđa napade na nosače aviona bombarderima naoružanim krstarećim raketama – kopijama ruskih modela. Ali nije potrebno potopiti nosač aviona – dovoljno je oštetiti ga, što u slučaju ovako velikih plovila često znači da će popravka trajati i po nekoliko mjeseci. Današnji ratovi ne traju toliko dugo, pa bi izbacivanje njihovog broda iz stroja prisililo Amerikance da vrlo brzo odustanu od daljnjeg ratovanja.
U pogledu zaštite svojih nosača aviona od napada krstarećim raketama Amerikanci se uzdaju u avione F-35. Do sada je u problematični projekt razvoja ovog lovca uloženo više od bilijun dolara. Čak i da se dogodi čudo, pa F-35 savlada sve svoje nedostatke, sustav S-400 uvijek može pomrsiti konce kreatorima opisane strategije.
Infografika: Što je ruska vojska dobila u 2015. godini? Povećati sliku.
Korporacija „Lockheed Martin“ nas uvjerava da F-35 ima toliko naprednu elektroniku da može ometati svaki sustav koji mu je u dometu. Ipak, za sustav S-400 to ne predstavlja veliku poteškoću. „On ima ugrađene elemente posebno razvijene da eliminira utjecaj obrambenih mjera i stealth tehnologije. To su, na primjer, mnogo bolji radari, otporniji na elektronsko ometanje. Pored toga, tu je i komplet od tri rakete s različitim putanjama što pomaže da se probiju različite razine obrane“, izjavio je za časopis The Diplomat Ivan Erlich, neovisni vojni analitičar.
Postoji još jedan način na koji sustav S-400 može napraviti probleme lovcu F-35. Trupovi aviona četvrte generacije, poput Su-30 ili Mig-29, izrađeni su od aluminija, dok oni sa stealth tehnologijom imaju trup od kompozitnih materijala na koji se nanosi sloj koji apsorbira radarske valove, pri čemu samo nanošenje traje nekoliko sati. Za svaki sat leta aviona F-35 potrebno je utrošiti ukupno od 9 do 12 radnih sati za poslove održavanja.
Navedeni podaci vrijede kada zrakoplov leti u normalnom režimu. Habanje površinskog premaza bit će mnogo više izraženo ako pilot želi izbjeći radarski snop kompleksa S-400, pošto će tada morati izvoditi oštrije manevre – naravno, ako uopće ima vremena reagirati dok raketa brzo leti ka njemu. Da bi se u tom slučaju obnovio zaštitni sloj, moraju se primijeniti specijalne reparacijske tehnike, a ako su oštećenja veća avion se popravlja u dvoranama kompanije.
Ratna mornarica SAD-a gubi povjerenje u F-35
Promoteri projekta razvoja lovca F-35 tvrde da on može emitirati valove čija frekvencija „zbunjuje“ raketu S-400 i onemogućava njeno djelovanje. Ipak, činjenica da je Ratna mornarica SAD-a nabavila 22 aviona „Growler” namijenjena elektronskom ometanju svjedoči da sposobnosti F-35 u ovoj oblasti nisu onakve kakvim ih predstavljaju. Sudeći po tekstu objavljenom na stranicama digitalnog magazina Air Force Technology, postoje ljudi u američkoj mornarici i industriji naoružanja koji smatraju da mogućnosti najnovijeg lovca u pogledu smanjene uočljivosti i elektronskog ometanja nisu na potrebnoj razini.
„Dužnosnici Pentagona nalaze se u neugodnoj poziciji. Ukoliko odluče da dodatno investiraju u elektronsku opremu novog aviona, sličnu onoj na „Growleru“, to će biti jasan signal da F-35 ne može dovoljno dobro izvršiti zadatke elektronskog ometanja. Ali, ako to ipak ne urade, bit će ugrožena sigurnost pilota u slučaju da zemlje poput Kine povećaju brojnost i moć svog protuzračnog naoružanja“.
Na stranicama organizacije Air Power Australia objavljeno je sljedeće: „Raketni sustavi zemlja-zrak S-300P i S-400 su bez svake sumnje najučinkovitije protuzračno oružje stacionirano u azijsko-tihooceanskoj regiji.“
„Često se sustavi S-300P i S-400 nazivaju ’ruskim Patriotom’, iako su oni po mnogo čemu bolji od ovog američkog oružja i u svojim novijim verzijama imaju mnogo bolje performanse u pogledu mobilnosti, što znači da imaju veće šanse od ’Patriota’ da izbjegnu neprijateljski protunapad“.
Jačanje suradnje između dvije sile
Isporuka raketnih sustva Kini je potvrda da su Moskva i Peking u dobrim odnosima. Prodaja sustava S-400 je u duhu prošlogodišnje odluke Rusije da Kini proda višenamjenske lovce Su-35, iako su ti pregovori zastali jer je ruska strana željela zaštiti svoje intelektualno vlasništvo. Nastavljeni su tek godinu dana kasnije, kada je Zapad uveo sankcije Ruskoj Federaciji.
Predstavnici Rusije su bili zabrinuti da će Kinezi kupiti samo nekoliko komada, odnosno „uzoraka“, koje bi potom rasklopili i utvrdili jesu li u stanju ovladati primjenjenim tehnologijama. Ukoliko zaključe da mogu, vjerojatno bi otkazali ostatak narudžbe i nastavili s proizvodnjom kopija koje bi kasnije jeftino prodavali. Poznato je da Kinezi tradicionalno koriste reverzni inženjering poslije nabavke ruskog naoružanja. Na primjer, njihov lovac J-15 predstavlja kopiju aviona Su-33.
Međutim, složenost sustava S-300 i ruskih avionskih motora pokazala se kao nepremostiva prepreka za kinesku industriju sklonu kopiranju, što je ohrabrilo Moskvu da nastavi s prodajom modernog oružja svojem susjedu. Osim toga, 2008. i 2012. godine dvije zemlje su potpisale sporazume kojima se bolje reguliraju pitanja zaštite intelektualnog vlasništva.
U prvoj fazi Pekingu će se isporučiti samo četiri raketna sustava, ali će i to biti dovoljno da kinesko nebo bude mnogo zaštićenije nego dosada.
Ako ste pilot aviona F-35 savjetujemo vam da ne ulazite u domet sustava S-400!
Rakeš Krišnan Simha je poznati indijski novinar i politički analitičar, autor Russia & India Report, redovni autor bloga na indijskoj stranici projekta RBTH.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
