Ukoliko bi došlo do ratnog sukoba između vojski SAD-a i Rusije na tlu Europe, taj bi se sukob vjerojatno brzo proširio i na razmjenu udara nuklearnim bojevim glavama. Ali i prilikom takvog zlosutnog scenarija, koji bi značio početak Trećeg svjetskog rata, postoji realna mogućnost da bi uvodni sudari na bojnom polju ipak prošli bez upotrebe oružja za masovno uništenje. Uzmimo, npr., činjenicu da do tog sukoba dođe u drugom desetljeću ovog stoljeća, negdje sredinom 2020-ih godina. Epicentar tog sukoba vjerojatno bi bio ruski "džep" koji se nalazi u okolici Kalinjingrada, gdje bi zasigurno jedne naspram drugih stajale najelitnije tenkovske jedinice kojima raspolažu obje vojske.
Sredinom idućeg desetljeća američke tenkovske jedinice bi uglavnom bile opremljene osnovnim borbenim tenkovima "Abrams", i to njegovim najnaprednijim modifikacijama M1A2 SEP v.4. Ako se ovaj verzija tenka usporedi s današnjom SEP v.2 i narednom SEP v.3, koja se uskoro očekuje u operativnoj funkciji, posljednja modifikacija će se odlikovati daleko naprednijom senzorikom, sustavima digitalne komunikacije i, konačno, daleko boljom oklopnom zaštitom. U svakom slučaju, ovaj tenk se u svojoj suštini neće vizualno razlikovati od tenkova kakve danas vidimo u američkoj vojsci.
Što se tiče ruskih elitnih oklopnih jedinica, tu će situacija biti malo "šarenija". Sredinom idućeg desetljeća ruske tenkovske jedinice će u svom sastavu imati osnovne borbene tenkova T-72B3M, zatim T-80BVM, T-90M "Proriv-3" i najvjerojatnije određeni broj tenkova četvrte generacije T-14 "Armata". Nas posebno zanima ovaj posljednji, jer će zasigurno imati najkvalitetniji sustav oklopne zaštite, kao i besposadnu borbenu kupolu. Također, prema izvještajima koji dolaze od strane američke obavještajne mreže, kao i medija koji se bave vojnom problematikom, ovaj tenk će se odlikovati i vrhunskom pokretljivošću na frontu.
Shutterstock
Kapetan Stefan Bühler, koji slovi za izuzetnog poznavatelja oklopnih borbenih strojeva (inženjer tehničkih znanosti i starješina u oklopnim borbenim sastavima), upravo naglašava da će zahvaljujući izvrsnom odnosu snaga/težina ruski tenk biti daleko superiorniji od osnovnih borbenih tenkova M1A2 SEP v.4 i Leopard 2 kada je u pitanju pokreljivost na frontu.
"Ruski tenk ima daleko bolji odnos snaga/težina u odnosu na NATO tenkove (M1A2 SEP v.4 i Leopard 2). Sa svojom težinom od 48 tona, on je za 20% lakši od ovih tenkova, što rezultira njegovom daleko većom specifičnom snagom koja je osnovna za agilnost, pokretljivost. Tako, npr., "Armata" ima odnos 33,1 KS/1000 kg, dok je kod zapadnih tenkova ovaj odnos 24 KS/1000 kg. Dakle, u odnosu na naše tenkove ruski tenk se već sada može klasificirati kao ekstremno agilan tenk", konstatira Bühler. "Njegove gusjenice su nešto uže kada se usporede s onima koje se nalaze na tenkovima Leopard 2 ili M1 Abrams, ali u suštini to i nije bitno, jer je i sam tenk znatno lakši u odnosu na zapadne protivnike. Točnije, specifični pritisak na tlo koji stvaraju ovi tenkovi nalazi se u približno istom razmjeru", piše Bühler.
Nadalje, s obzirom na kombinaciju aktivne oklopne zaštite, reaktivnog oklopa i osnovnog višeslojnog oklopa, T-14 će imati bolju oklopnu zaštitu u odnosu na ova dva tenka. Dakle, bez obzira što će ovaj tenk biti daleko lakši, njegov oklop će biti osposobljen da izdrži daleko jače udarce (kinetičke projektile, kumulativne granate, tandem-kumulativne rakete i sl.) od svojih zapadnih konkurenata. Bühler posebno ističe tehničko rješenje besposadne kupole, koja će omogućiti daleko veći stupanj preživljavanja posade ukoliko dođe do penetracije osnovne oklopne zaštite.
Što se tiče primijenjene opto-elektronike, zapadni tenkovi će, po Bühleru, ipak zadržati prednost. Međutim, Bühler ističe problem kvalitete senzora koji se inače ugrađuju u tenkove. "U usporedbi sa starijim optičkim sustavima, videokamere i opto-elektronski nišani koji se danas primjenjuju na tenkovima nisu ništa manje osjetljivi na neprijateljsku vatru. Optika je i dalje "Ahilova peta" svakog borbenog tenka, uključujući tu i ruski T-14", smatra Bühler.
Postoji i još jedan nedostatak kada je u pitanju besposadna kupole. Zapovjednik tenka ne može izbaciti glavu kroz otvor tenka i na taj način steći cjelovitiju situacijsku sliku bojišta na kojem se tenk nalazi. Ovaj problem se pokušava riješiti primjenom moderne tehnologije. "Sučeljavanje među stručnjacima se uglavnom vrti oko pitanja može li pretjerana digitalizacija tenka (u dizajnerskom obliku kakav danas vidimo), s načičkanim lcd-monitorima i kamerama koje prate situaciju 360 stupnjeva oko tenka, zamijeniti prirodni osjećaj koji se stječe svojim očima", piše Bühler.
"Na ovom planu su najviše odmakli Izraelci s razvojem njihovog sustava 'Iron Vision', koji je razvila čuvena tvrtka ELBIT Systems. On se sastoji od borbene kacige koju nose zapovjednici tenkovskih posada, a koja radi na istim principima kao što je to kaciga pilota. Dakle, head-up display je kompletno povezan sa svim opto-elektronskim senzorima na tenku i videokamerama, tako da zapovjednik ima punu preglednost situacije oko tenka. On sada nema potrebu non-stop "buljiti" u monitore, već cijelu situaciju ima izravno ispred svojih očiju, koju opaža jednostavnim pokretima glave. Ima osjećaj kao da je proturio glavu izvan tenka. Ovo višestruko povećava osjećaj situacijske taktičke svijesti u odnosu na modele drugih proizvođača. Ukoliko bi, npr., sa sličnim sustavom bila opremljena "Armata", onda bi definitivno besposadna kupola imala prednost u odnosu na standardnu."
Naravno, Rusi ni ovdje ne sjede "prekriženih ruku". Prije izvjesnog vremena je lansirana priča o projektu "Pterodaktil" koji će ustvari biti dopuna postojećem panoramskom nišanu za otkrivanje neprijatelja i navođenja vatre po njemu. Međutim, ovaj projekt može biti upotrijebljen i za proširenje ukupne taktičke slike oko tenka, koju njegova posada itekako može iskoristiti. Radi se o grupi bespilotnih letjelica koje bi bile uklopljene u specijalne "boksove" unutar tenkovskog oklopa, i koje bi imale zadatak svo vrijeme letjeti oko tenka, samostalno pokrivajući poseban kvadrant kruga (pretpostavlja se da bi u sklopu sustava "Pterodaktil" bile angažirane ukupno 4 letjelice tipa kvadkoptera). Ove letjelice bi kablovski bile vezane za tenk, i njihova upotreba bi bila indicirana tijekom izvođenja stvarnih borbenih djelovanja, gdje bi u radijusu i do 100 metara pratile tenk. Bile bi opremljene najsavremnijom opto-elektornskom tehnikom visoke rezolucije, koja bi posadi unutar tenka davala kristalno čistu sliku u realnom vremenu. Njezina operativna visina bi iznosila 90-100 metara, odakle se vidljivi horizont povećava na 35-40 km daljine, što zaista predstavlja impresivan prostor koji se na ovaj način pokriva. Također, preko kabela bi ove letjelice bile non-stop na napajanju, tako da bi njihova autonomija bila praktički beskonačna.
Zaključak koji se na kraju nameće je takav da će i T-14 "Armata", ali i neka najmodernija verzija "Abramsa", imati približno jednake karakteristike. Nijedan tenk neće imati neku radikalno veću prednost u odnosu na drugi. Očite prednosti koje će imati "Armata" pokušat će se kompenzirati naprednijom senzorikom, kao i uvježbanošću posada i elemenata napredne borbene taktike, koja je, po ovom autoru, na strani Amerikanaca.
Međutim, svi ovi tehnički aspekti, tipa koji će tenk imati veći top, ili snažniji motor itd., na kraju padaju u vodu, ako se s taktičkog sukoba konvencionalnim oružjem prijeđe na masovnu razmjenu nuklearnim bojevim glavama koja će dovesti do totalnog nuklearnog holokausta. U tom je slučaju usporedba taktičkog oružja potpuno bespredmetna.