Vojna analiza: Moguće reakcije ruske vojske na pojavu borbene grupe "Truman" u Mediteranu

Slobodan Đukić
Američki nosač zrakoplova "Harry Truman" svakim se satom sve više približava uzavrelom istočnom Mediteranu. S njim se u grupi nalazi još 10-ak borbenih plovila koja se sastoje od raketne krstarice, raketnih razarača i atomskih podmornica. Ovakva koncentracija sile ima sposobnost po opsegu i intenzitetu izvesti daleko ozbiljniji napad na Siriju nego onaj koji se dogodio 14. travnja. Kakvu reakciju ruskih Vojno-pomorskih snaga možemo očekivati u cilju vraćanja ravnoteže sila u ovom dijelu svijeta?

Čini se da su se nagomilane strasti koje su raspaljene raketnim napadom Trumpa na Siriju u velikoj mjeri rasplinule. Stupanj napetosti koji je tih dana bio dominantan s vremenom je iščezao, što otvara prostor za trezvenije promatranje ukupne situacije koje je mogla imati šire posljedice. Efekti ove akcije se mogu promatrati kroz dvije osnovne točke:

  1. Raketni napad koji su izveli SAD i njegove saveznice može se plastično objasniti kao "pucanj pištoljem u zrak", gdje osnovni cilj nije bila namjera da se preokrene tijek događaja na terenu, već da se cijelom svijetu obznani da je grupa ovih zemalja i dalje " u igri ", i da bez obzira na trend njihovog geopolitičkog opadanja i danas predstavljaju jedinu silu na svijetu, kojoj je praktički sve dozvoljeno.
  2. SAD i druge države unutar NATO saveza ne žele direktnu vojnu konfrontaciju s Rusijom, i žele to izbjeći po svaku cijenu. Zbog toga je bilo prisutno onakvo zaobilaženje ruskih vojnih baza u "širokom" luku, kada su u pitanju trajektorije kojim su išle krstareće rakete.

Moglo bi se konstatirati da se rezultat ove akcije može opisati frazom "i vuk sit, i sve ovce na broju", te da se u vremenu koje nam dolazi mogu očekivati daljnje smirivanje tla nakon ovog potresa i vraćanje stvari u standardnu kolotečinu.

Međutim, ovim činom geopolitički protivnik oličen u SAD-u očito testira stupanj ruske čvrstine, dopuštajući sebi da isuviše često zalazi u zonu koja predstavlja "crvenu liniju" iza koje nema povratka. Danas nam nitko ne može garantirati da se ne sprema neki novi napad, i da za tjedan, mjesec ili godinu dana neće uslijediti nova akcija, s daleko težim posljedicama. U vezi s ovim vrlo mogućim scenarijima bilo bi zanimljivo analizirati sposobnosti Ruske ratne mornarice i njezinih borbenih kapaciteta, ukoliko dođe do ponovnog zaoštravanja situacije oko Sirije, posebno ako se u vidu ima da je put Sredozemnog mora krenula američka udarna borbena grupa koju predvodi nosač zrakoplova na nuklearni pogon "Harry S. Truman".

Operativna situacija u široj regiji Bliskog istoka

Ratna mornarica SAD-a i njezini saveznici

Trenutno se u blizini sirijskih teritorijalnih voda nalazi raketni razarač "Donald Cook", koji, istina, nije sudjelovao u raketnim napadima 14. travnja. Ovaj brod ima ozbiljan potencijal da izvede udare krstarećim raketama "Tomahawk", koje se, uzgred, nisu baš nešto proslavile u napadu od prije desetak dana (u raketnim spremnicima ovog razarača se teoretski može naći preko 90 raketa ovog tipa). "Donald Cook" trenutno patrolira duž Sredozemnog mora, očekujući skori dolazak udarne grupe borbenih brodova koja pristiže iz Atlantika. Njegovo mjesto baziranja je pomorska vojna baza u Roti, koja se nalazi na obalama Atlantskog oceana, u blizini Gibraltarskih vrata. Negdje oko Peloponeza se nalazi i američna nuklearna napadna podmornica "John Warner" klase "Virginia", koja je također naoružana krstarećim raketama tipa "Tomahawk". Za razliku od raketnog razarača "Donald Cook", ova podmornica je 14. travnja lansirala ukupno šest KR "Tomahawk" koje su poletjele put Sirije, i koje su najvjerojatnije u visokom postotku presretnute. Za sada ne postoje nikakve naznake da bi se pored ova dva plovila u vodama Sredozemnog mora mogla nalaziti još neka američka pomorsko-borbena platforma.

Nosač zrakoplova na nuklearni pogon

Pored raketnog razarača "Donald Cook", u pomorskoj bazi Rota se baziraju još tri američka raketna razarača koja su sposobna izvesti dalekometne raketne udare, od kojih su dva izvan njezine luke. Trenutno se u ovoj bazi nalazi samo raketni razarač "Carney", dok je raketni razarač "Ross" 16. travnja ove godine otplovio na sjever, u pravcu Škotske, gdje je sudjelovao na internacionalnoj pomorskoj vježbi. Na sličnoj misiji, ali još dalje i istočnije, nalazi se i raketni razarač "Porter" koji je krenuo put Helsinkija (Finska). Nedostatak ova dva raketna razarača nadomjestit će dolazak razarača iste klase "Winston S. Churchill" (ovaj brod je u Rotu uplovio 16. travnja). Za sada nije jasno u kakvoj formacijskoj strukturi se nalazi ovaj razarač, ali većina izvora smatra da se radi o prethodnici udarne grupe "Truman" koja ide preko Atlantika. Važno je napomenuti da bi po prijemu zapovijedi ova dva raketna razarača ( "Carney" i "Winston S. Churchill") za svega četiri dana mogla stići do teritorijalnih voda Sirije.

U zoni odgovornosti američke Pete flote nalaze se raketna krstarica "Monterey", raketni razarači "Laboon" i "Higgins". Ovi brodovi su sudjelovali u napadima 14. travnja, kada su na ciljeve u Siriji lansirali ukupno 60 raketa "Tomahawk". Napadi su izvedeni iz akvatorija Crvenog mora i Perzijskog zaljeva. Drugih borbenih brodova u zoni odgovornosti ove flote za sada nema (pristuni su pomorsko-desantni kapaciteti, koji za Siriju ne predstavljaju nikakvu opasnost).

Mornarice Velike Britanije i Francuske svojim američkim saveznicima mogu pridružiti simbolične borbene snage. Udarni topuz Kraljevske mornarice - nosač zrakoplova "Queen Elizabeth" - tek se kompletira, i njegovo uvođenje u operativnu borbenu funkciju ne očekuje se prije 2020. godine. Tu se nalaze i razarači klase "Daring" koji nemaju dalekometno raketno naoružanje koje može biti upotrijebljeno po kopnenim ciljevima (ovi razarači su naoružani protubrodskim i protuzračnim raketnim sustavima). Britanska mornarica može priključiti ovim snagama određen broj napadnih podmornica klase "Trafalgar" i "Astute", koje raspolažu relativno malim brojem lansirnih jedinica u kojima se nalaze KR "Tomahawk". Nijedna od ovih podmornica nije sudjelovala u borbenim djelovanjima 14. travnja, i njihova eventualna funkcija bila bi ograničena na šire osiguravanje američke udarne borbene grupe "Truman", kao i špijuniranje pomorskih snaga neprijatelja.

Francuski nosač zrakoplova "Charles de Gaulle" se nalazi u fazi remonta i modernizacije, i njegov povratak u operativni sastav se očekuje za 3-4 mjeseca. Francuzi u svom borbenom sastavu imaju pet višenamjenskih raketnih fregata klase "Aquitaine" koje su u stanju nositi krstareće rakete SCALP Naval. Ove rakete mogu ostvariti udare s udaljenosti po kopnenim ciljevima u Siriji. 14. travnja su s francuske raketne fregate "Languedoc" lansirane tri rakete SCALP Naval. Ovim raketama su gađani bunkeri u kojima se navodno nalazilo kemijsko oružje u okolici naseljenog mjesta Hin Šišnar, a postoje osnovane pretpostavke da je najmanje jedna ova raketa, ako ne i sve tri, oborena djelovanjem sirijske PZO.

I Njemačka je poslala svoju raketnu fregatu "Sachsen" koja je ograničena na protuzračna djelovanja i koja ne može ostvariti vatreni udar po ciljevima na kopnu. Ova fregata će imati ulogu osiguravanja udarne grupe "Truman" od eventualnih napada iz zraka.

Udarna borbena grupa "Truman"

Na početku druge dekade travnja, na prostoru velike vojno-pomorske baze Norflok, formirana je izuzetno snažna borbena grup američke ratne mornarice, s njezinim glavnim brodom - nosačem zrakoplova na nuklearni pogon "Harry S. Truman", koji inače spada u klasu super-nosača Nimitz.

Uže osiguranje nosača zrakoplova "Harry S. Truman" čine raketna krstarica "Normandy" i još četiri raketna razarača "Arleigh Burke", "Bulkeley", "Forrest Sherman" i "Farragut". Za ovom udarnom grupom trebaju krenuti još dva dopunska raketna razarača "Jason Dunham" i "The Sullivans", koja će im se pridružiti na konačnom odredištu. Pored toga, u sastavu ove grupe će se naći i dodatni broj nuklearnih napadnih podmornica, koje će vršiti njezino šire osiguravanje, ali i sudjelovati u eventualnoj napadnoj operaciji protiv kopnenih ciljeva u Siriji.

Sredinom ovog tjedna američki nosač zrakoplova "Harry S. Truman" je sa svojom pratnjom uplovio u zonu odgovornosti američke Šeste flote, a grupa je s postupnim povećanjem brzine plovidbe u širokom frontu zauzela pravac ka Gibraltarskim vratima i Sredozemnom moru. Očekuje se da će u naredna dva dana, ako ne već i danas, ova grupa uploviti u vode Sredozemnog mora. Do kraja travnja ovi bi brodovi trebali ući u zonu istočnog Mediterana i približiti se sirijskim teritorijalnim vodama na minimalnoj udaljenosti. Rezultat ovog pohoda je takav da će pomorske snage SAD-a i njegovih saveznika u ovoj regiji svijeta imati zaista respektabilnu vojnu silu koja će se sastojati od jednog nosača zrakoplova, dvije raketne krstarice, jedanaest raketnih razarača i minimalno dvije nuklearne napadne podmornice, koji svi do jednog mogu nositi krstareće rakete klase more-kopno.

Skupina od 15 borbenih plovila (površinski brodovi + podmornice) će biti u stanju izvesti masivni raketni napad, s ogromnim brojem krstarećih raketa zrakoplovnog i pomorskog baziranja. Samo raketna krstarica klase "Ticonderoga" teoretski može nositi gotovo 120 raketa tipa "Tomahawk", dok raketni razarači klase "Arleigh Burke" nisu ništa slabije naoružani (mogu nositi i do 96 KR "Tomahawk"). Naravno, teško je očekivati da ovi brodovi u svojim borbenim spremnicima imaju samo krstareće rakete "Tomahawk", jer bi s takvom konfiguracijom naoružanja borbena grupa brodova u potpunosti dezavuirla svoju obranu i riskirala svoje uništenje od napada s mora ili iz zraka. Realne procjene govore da će od ukupnog broja raketa barem 50% činiti krstareće rakete za udar po ciljevima na kopnu.

Tipični borbeni komplet vertikalnog lansera raketa Mk-41, koji je integriran u korpus raketnog razarača klase "Arleigh Burke", sastoji se od 48 protuzračnih raketa "Standard", 16 protupodmorničkih RUM-139 VL-ASROC i 32 krstareće rakete "Tomahawk". Dakle, smatra se da jedan raketni razarač u svom borbenom spremniku ima minimalno 32 krstareće rakete koje su spremne djelovati po kopnenim ciljevima u Siriji. Ukoliko Amerikanci oko Sirije budu rasporedili jedanaest raketnih razarača, to znači da će samo ovi brodovi moći samostalno lansirati ukupno 352 rakete. Tu imamo i dvije raketne krstarice klase "Ticonderoga" koje pojedinačno nose po najmanje 45 ovih raketa, što zajedno s raketnim razaračima čini 442 "Tomahawka". Ovdje treba dodati i najmanje dvije nuklearne napadne podmornice klase "Virginia" s po 12 raketa, što u konačnom zbroju tvori silu od 466 krstarećih raketa tipa "Tomahawk". Dakle, sljedeći napad bi teoretski mogao biti za 4,5x intenzivniji od napada 14. travnja 2018., i to samo ako se uzmu u obzir raketne krstarice, raketni razarači i nuklearne napadne podmornice američke mornarice. Ukratko, ovakva koncentracija raketa predstavlja veliki problem i za najorganiziraniju PZO.

Pored toga, u sljedećem će udaru, osim krstarećih raketa pomorskog baziranja, gotovo izvjesno biti upotrijebljene i rakete koje će se lansirati s letećih platformi, iz strateških bombardera i taktičkih borbenih zrakoplova. Nosač zrakoplova "Harry S. Truman" na svojoj uzletno-sletnoj stazi obično nosi 48 lovaca-bombardera F/A-18E/F, od kojih svaki može nositi i do četiri krstareće rakete klase zrak-zemlja JASSM-ER dometa do 1000 km. Taktička upotreba mornaričke avijacije ovisi o tehničkoj opremljenosti i generalnoj snazi neprijatelja, ali će se u slučaju Sirije najvjerojatnije upotrijebiti shema koja se sastoji od tri udarne eskadrile (36 borbenih aparata), dok će jedna eskadrila imati zadatak osiguravanja njezinog pokrivanja, tj. organizacije lovačke zaštite. To znači da na onaj zbroj koji je naveden u prethodnom tekstu možemo dodati još najmanje 150 raketa, uključujući tu i strateške nosače B1-B, kao i raketne fregate zemalja saveznica. Ovakvom matematikom dobiva se rezultat koji iznosi preko 600 krstarećih raketa različitog tipa, koje će biti spremne poletjeti put Sirije u slučaju potencijalne konfrontacije.

Ruska ratna mornarica

Trenutno neupotrebljivi borbeni potencijali

Nažalost, ova geopolitička kriza je Rusku ratnu mornaricu uhvatila u raskoraku, jer se njezina donedavno dva najmoćnija broda nalaze izvan operativne funkcije. Ruski nosač zrakoplova - krstarica "Admiral Kuznjecov" i teška raketna krstarica "Petar Veliki" su prezreli za generalni remont i opsežnu operaciju duboke tehničke modernizacije (prvi se već nalazi u fazi remonta). Ovi brodovi se u najboljem slučaju ne očekuju u operativnoj uporabi prije 2022. godine. Pored njih, na remontu se već nalazi još jedna teška raketna krstarica klase "Orlan" - "Admiral Nahimov", koja do 2021. godine neće ući u funkciju. Ruske brodograđevinske tvrtke su već jednom učinile svojevrsno čudo, kada su i pored isteka većine resursa na ovim "kolosima" uspjeli nekako produžiti rok njihove eksploatacije, i to u borbenim uvjetima (nosač zrakoplova "Admiral Kuznjecov" je sudjelovao u sirijskoj kampanji). Imajući ovo u vidu, jasno je da ruske Vojno-pomorske snage moraju u budućnosti imati najmanje dvije operativne borbene eskadre koje će biti spremne za najviše tjedan-dva doći na najudaljeniju točku svjetskih oceana.

Određenu utjehu može pružiti činjenica da Rusi na sirijskom teatru borbenih djelovanja imaju svojevrstan "nepotopivi" nosač zrakoplova u vidu zrakoplovne baze "Hmejmim", koja se nalazi na svega 2,5 kilometra od obale Sredozemnog mora. Ova zračna baza se može iskoristiti za prihvat većeg broja taktičkih mornaričkih lovaca MiG-29K (UB) iz sastava 100. samostalne zrakoplovne pukovnije, koja je dijelom bazirana i na "Kuznjecovu". Ova zrakoplovna pukovnija u svom sastavu ima približno dvije kompletne eksadrile ovih zrakoplova (23 aparata), a pored jedinog ruskog nosača zrakoplova, pukovnija je razmještena i u zrakoplovnoj bazi Severomorsk-3, koja se nalazi u Murmanskoj oblasti. Treba imati u vidu i da se u nedostatku nosača zrakoplova "Admiral Kuznjecov" na ovu zračnu bazu mogu prebazirati i mornarički lovački zrakoplovi Su-33, njih oko dvadesetak, koji također kao i MiG-29K koriste nosač zrakoplova "Admiral Kuznjecov" kao osnovnu borbenu platformu s koje polijeću.

Posebno bolna tema je vezana za gardijsku raketnu krstaricu "Moskva", koja je veliki broj godina igrala ulogu "krstarice za brzo reagiranje" kada je u pitanju bazen Sredozemnog mora. Krajem 2012. godine ovaj brod se postavio između obala Sirije i američke udarne grupe brodova koju je predvodio nosač zrakoplova na nuklearni pogon "Dwight D. Eisenhower". U tom trenutku odnosi između Rusije i SAD-a nisu bili tako napeti kao danas, i cijela stvar se završila mirno, bez nekih većih ispada. Da je danas kojim slučajem ovaj brod u upotrebljivom stanju (i ovaj brod je zreo za hitan remont i modernizaciju), on bi za svega tri noći mogao ući u sirijske teritorijalne vode i sa svojim radarskim kapacitetima i naoružanjem pokriti Tartus, Hmejmim i praktički cijelu Siriju.

Operativni borbeni potencijali

Kada govorimo u jednostavnim ciframa, pomorska komponenta Vojske SAD-a znatno je veća od Vojno-pomorskih snaga Ruske Federacije. Međutim, unatoč svemu Rusija ima kapaciteta da u ovaj dio svijeta pošalje ozbiljnu borbenu grupu, koja može ostvariti jednu vrstu ravnoteže sila, što će spriječiti nekontrolirano širenje eskalacije.

Prije svega, u bazenu Sredozemnog mora se nalaze ruske dizel-električne podmornice Crnomorske flote klase 636 "Varšavjanka":

  • B-268 "Veliki Novgorod" i
  • B-271 "Kolpino",

kao i raketne fregate klase "Burevestnik":

  • "Admiral Grigorovič" i
  • "Admiral Esen".

Sva ova četiri plovila pored najmodernijih protuzračnih raketa i torpeda u svom naoružanju imaju i krstareće rakete 3M54 "Kalibr" dometa i do 2600 km. Možemo reći da je 14. travnja 2018. godine operativna grupa Vojno-pomorskih snaga Rusije u Sredozemnom moru ispunila svoju misiju prisutnosti, zato što je iz zone njihovog pokrivanja lansirano samo 9 od ukupno 69 raketa koje su na Siriju lansirane s mora. Amerikanci su se odlučili 90% svojih krstarećih raketa klase more-kopno lansirati s brodova oko kojih nije bilo ruskih pomorskih borbenih efektiva.

Pored ova četiri borbena plovila, prije neki dan su u vode Sredozmenog mora ušla i dva patrolna broda Crnomorske flote projekta 1135 "Pitlivij" i projekta 01090 "Smetlivij". Ovaj posljednji je naoružan i protubrodskim raketama tipa "Uran", dometa 250 km.

Na krajnjem sjeveru, u akvatoriju Barentsovog mora, nalazi se udarni brod ruske Sjeverne flote - raketna krstarica "Maršal Ustinov", koja je iste klase kao i raketna krstarica "Moskva". Zbog svog veoma snažnog udarnog raketnog naoružanja klase more-more, ova krstarica se još naziva i "ubojicom nosača zrakoplova". U njezinom naoružanju se nalazi 16 lansirnih jedinica u kojima se nalazi isti broj supersoničnih raketa P-1000 "Vulkan", efektivnog dometa do 1000 km. Radi se o pravom "monstrumu" dugačkom skoro 12 metara i teškom 8000 kilograma. Njezina krstareća brzina na razini mora dostiže 2 mahova broja, a cilj uništava probojno-rušećom bojevom glavom koja je napunjena s gotovo pola tone visokobrizantnog eksploziva, ili nuklearnom bojevom glavom snage 350 kt. Pored udarne raketne krstarice "Maršal Ustinov", u eventualni pohod u vode Sredozemnog mora mogu krenuti i razarači klase "Fregat" - ratni brodovi "Severomorsk" i "Vice-admiral Kulakov". Ovu klasu brodova odlikuje snažno protupodmorničko i protuzračno naoružanje. Ukoliko se ova tri broda odluče krenuti put Sirije, oni bi tamo mogli stići za nekih sedam dana plovidbe.

Što se tiče podmornica, Sjeverna flota može brzo intervenirati i put Sredozemnog mora poslati jedan "vučji čopor" koji je sastavljen od nuklearnih napadnih podmornica K-560 "Severodvinsk", K-335 "Gepard", B-336 "Pskov" i B-138 "Obninsk". Tu se nalaze i nuklearne napadne podmornice B -534 "Nižnij Novgorod" i K-317 "Pantera". Ove podmornice imaju veliki broj krstarećih raketa i torpeda-raketa u svom naoružanju, tako da mogu nanijeti fatalne udarce neprijateljskim pomorskim operativnim borbenim sastavima. Pored ovih podmornica, treba napomenuti da Sjeverna flota u svom sastavu ima i tri podvodna raketonosca klase "Antej" koji zajedno imaju najmanje 100+ supersoničnih protubrodskih raketa P-700 "Granit" i P-800 "Oniks", što je izuzetno opasno za površinske brodove koji imaju deplasman nosača zrakoplova ili teških raketnih krstarica. Sjeverna flota u vode Sredozemlja može uputiti tri ove podmornice:

  • K-266 "Orel"
  • K-119 "Voronež"
  • K-410 "Smolensk"

Baltička flota će u vode Sredozemnog mora najvjerojatnije uputiti raketnu fregatu klase "Jastreb" - "Jaroslav Mudrij", s još nekoliko raketnih korveta koje će joj biti pridodane kao pratnja. Unatoč činjenici da su ovi brodovi naoružani relativno sporim protubrodskim raketama "Uran" (radi se o sustavu koji je po svojim karakteristikama analogan američkom "Harpoonu"), s efektivnim dometom rakete od oko 250 km, oni mogu biti korisni u akvatoriju kakvo je Sredozemno more. Pored ovog sustava, ova fregata raspolaže i raketama za protuzračnu obranu koje mogu biti uvezane s ostalim snagama na sirijskom teatru borbenih djelovanja. Ostaje žaljenje za velikim razaračem "Nastojčivij" (klase "Sarič») koji se do jeseni nalazi na remontu. Da je kojim slučajem ovaj brod u operativnoj funkciji, on bi mogao biti dosta kvalitetno pojačanje ruskoj pomorskoj grupi u Sredozemnom moru, posebno kada je u pitanju zaštita zračnog prostora. Pored toga, ovaj brod ima i snažno udarno naoružanje klase more-more, koje se sastoji od supersoničnih raketa 3M80 "Moksit-M" dometa do 250 km koje u niskom profilu leta dostižu brzinu i do 2,5 maha. Konačno, na Baltiku se nalazi i potpuno nova raketna fregata "Admiral Makarov" (klasa "Burevestnik"), koja raspolaže najmodernijim raketnim naoružanjem koje se nalazi u sastavu ruske mornarice. Ova fregata je naoružana raketama klase more-more "Oniks" i univerzalnim krstarećim raketama "Kalibr", kao i raketama-torpedima za borbu protiv neprijatelja.

Pored Baltičke i Sjeverne flote, svoja ekspedicijska pojačanja može uputiti i Tihooceanska flota, koja se nalazi na Dalekom istoku. Kada bi skupina ovih brodova sada krenula, trebalo bi im najmanje 20 dana da dođu do svog konačnog odredišta. Prije svega treba istaknuti udarnu gardijsku raketnu krstaricu "Varjag" klase 1164 "Atlant" (Op. autora: radi se o istoj klasi udarnih brodova kao i kod prethodno spomenute "Moskve" i "Maršala Ustinova") koje su pored supersoničnih raketa P-1000 "Vulkan" opremljene i velikim brojem raketa koje se nalaze u sastavu mornaričke verzije protuzračnog sustava S-300 "Fort" dometa i do 150 km. Tu se nalaze i razarači "Admiral Vinogradov", "Admiral Pantelejev" i "Admiral Tribuc" koji također mogu pokriti dobar dio vodenog i zračnog prostranstva protupodmorničkim i protuzračnim naoružanjem. Svi ovi brodovi se nalaze u punoj tehničkoj ispravnosti i s visokim stupnjem operativno-taktičke osposobljenosti. Ovisno o situaciji, udarna grupa Tihooceanske flote može djelovati i iz voda Crvenog mora, Perzijskog zaljeva, ali i Istočnog Mediterana.

Zaključak

Na temelju svega ovoga se može zaključiti da Rusi imaju adekvatna sredstva koja se mogu učinkovito suprotstaviti američkoj borbenog pomorskoj grupaciji, koja će krajem mjeseca na užem prostoru oko Sirije imati 16 borbenih plovila. Čak i ako broj američkih brodova bude još veći, situacija nije nimalo beznadna. Ona se može sagledati kroz dvije točke:

  • Prvo, sposobnost američke borbene grupe da izvodi klasičnu protubrodsku borbu je gotovo u cjelini oslonjena na uporabu zastarjelih raketa "Harpoon", koje su u principu spore i kao takve laka meta za brodske sustave protuzračne obrane koji se nalaze na ruskim platformama. S druge strane, serijska proizvodnja najnovije protubrodske rakete AGM-158C LRASM, koju upotrebljvaju palubni borbeni zrakoplovi, još nije u punom kapacitetu započela. Ova raketa se odlikuje daleko većim dometom od rakete "Harpoon" i "steltnim" karakteristikama, ali je i pored toga ona i dalje relativno spora (leti visokom podzvučnom brzinom). S druge strane, Rusi raspolažu takvim tipom protubrodskih raketa s kojima se Amerikanci jednostavno ne mogu usporediti.
  • Drugo, taktika upotrebe koju primjenjuju ruski brodovi zasnovana je na principima koji su nastali još za vrijeme Hladnog rata. Amerikancima je poznato da su Rusi po pitanju bilo kakvog sukoba na moru spremni ući u otvorenu pomorsku bitku uz uporabu praktički svog raspoloživog oružja (uključujući i rakete s atomskim bojevim glavama) što ne ostavlja nikakvu šansu neprijatelju da se iz te bitke izvuče u jednom komadu. Njihove pomorske posade se na Zapadu klasificiraju kao krajnje fanatizirani grupe vojnika i časnika (i dalje zadojene junaštvom svojih predaka iz Drugog svjetskog rata), koje su spremne boriti se praktički do posljednjeg čovjeka. Očito je da su iskustva po tom pitanju još uvijek svježa, i zato vrlo oprezno postupaju prilikom susreta s bilo kojim od ruskih brodova na otvorenom moru.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više