Pod izgovorom "kemijskog" napada, trojna koalicija, sastavljena od zemalja-agresora SAD-a, Velike Britanije i Francuske, izvela je 14. travnja tekuće godine napad po kopnenim ciljevima Sirijske Arapske Republike, prilikom čega su sa zračnih i pomorskih platformi lansirane 103 krstareće rakete (prema američkim izvorima, na Siriju je lansirano ukupno 105 krstarećih raketa). U napadu je sudjelovala jedna raketna krstarica, dva raketna razarača, jedna raketna fregata, jedna nuklearna napadna podmornica, zrakoplovi strateške i taktičke avijacije.
Već sljedećeg dana je načelnik Glavnog operativnog zapovjedništva Glavnog stožera Vojske Ruske Federacije, general-pukovnik Sergej Rudskoj, obavijestio javnost da se u Moskvi ozbiljno razmišlja o isporuci raketnih sustava velikog dometa S-300 svom glavnom savezniku na Bliskom Istoku. Istu poruku je poslao i ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, kao i bivši načelnik Zračno-svemirskih snaga, a sada predsjednik odbora Vijeća Federacije za obranu i sigurnost Viktor Bondarev.
Napominjemo da je prije skoro cijelog jednog desetljeća Sirija s Rusijom dogovorila kupnju nekoliko raketnih diviziona S-300 PMU-2 "Favorit" (NATO klasifikacija SA-20b Gargoyle). Negdje u isto vrijeme zaključen je i ugovor oko nabave hibridnih topovsko-raketnih sustava "Tunguska", lakih prijenosnih raketnih sustava "Igla", raketnih sustava S-125 "Pečora-2M", "Buk-M2E" i najnovijih "Pancir-S1 ". Do početka krvavog građanskog rata 2011. godine Sirija je uspjela nabaviti gotovo svo ugovoreno naoružanje, osim raketnih sustava S-300.
Prema različitim glasinama koje kruže u medijskom eteru, razlog za odugovlačenje u isporuci sustava S-300 je vezan za tadašnju brigu "zapadnih partnera" koji su smatrali da ovako snažno moderniziranje sirijske PZO može dovesti do ozbiljnog narušavanje ravnoteže sila u ovom dijelu svijeta. Međutim, poslije jednostranog raketnog udara na Siriju od strane agresivne kolicije (SAD, Velika Britanija i Francuska), Rusija se više neće obazirati na ovakve besmislene priče. "Mi ćemo ponovno razmotriti zahtjev Sirije za nabavom ovog sustava, i to ne samo kada je u pitanju ova država, nego i ostale države koje smatraju da im je ovaj sustav neophodan", naglasio je Rudskoj.
Razmatrajući potrebne mjere koje će dovesti do povećanja obrambenih sposobnosti Sirije, važno je shvatiti da je PZO jedan izuzetno složen sustav koji se sastoji od više međusobno povezanih komponenti koji čine jedan "super-sustav" ili "sustav sustava" (popularna kovanica koju koriste zapadni specijalisti). Pored raketnih sustava, u ovom zaista vrlo složenom organizmu se nalaze i sustavi PA topništva, sustavi za protuelektronsku borbu PeB, kao i zrakoplovna komponenta koja se sastoji od eskadrila lovaca-presretača. Sve je ovo povezano sa sustavima za otkrivanje i navođenje, kao što su "leteći radari" i velike kopnene radarske stanice.
Mnoge ove komponente, koje su pobrojane u prethodnom dijelu teksta, već se nalaze u sastavu sirijske PZO. Uglavnom se radi o tehnici sovjetskog podrijetla, koja je u međuvremenu uz pomoć ruskih vojnih specijalista tehnički i taktički unaprijeđena i dovedena na višu borbenu razinu. U kritičnom vremenskom razdoblju građanskog rata, sirijska vojska i njezine milicije su efektivno kontrolirale svega 10% teritorija, što je dovelo do ozbiljne degradacije u sposobnostima PZO da se brani od eventualnih napada iz zračnog prostora. Ovakvu situaciju je iskoristio Izrael, koji je u tom razdoblju izveo više od 100 zračnih udara po pozicijama "Hezbollaha" koji je u ovu zemlju došao na poziv legitimne sirijske vlade koja je bila suočena s ogromnom internacionalnom terorističkom agresijom, kakvu do tada moderni svijet nije zapamtio. Ulaskom Rusije u ovaj rat situacija se radikalno izmijenila. Danas legitimna sirijska vojska i njezine saveznice kontroliraju 6x veći teritorij (preko 60%), prilikom čega su uništene najkrupnije terorističke formacije koje su brojale na desetke, pa i stotine tisuća boraca "džihada". Paralelno s kopnenim operacijama, koje su iz dana u dan proširivale oslobođeni teritorij, tekao je i proces restauracije sirijskog sustava PZO, njezinog ponovnog oživljavanja, čiji napori su od prije nekoliko dana potvrđeni i u praksi.
O visokom stupnju borbene učinkovitosti koji su prikazali sirijski raketaši najbolje govori službena statistika koju je objavilo rusko Ministarstvo obrane. Sirijskim raketašima je uspjelo presretnuti 71 krstareću raketu, od ukupno 103 lansirane, što predstavlja gotovo 70% njezine učinkovitosti. Pri tome niti jedan vojni cilj koji je napadnut, a koji je imao organizirano pokrivanje od strane sirijske PZO, nije pogođen. Sve rakete koje su išle ka sirijskim vojnim bazama su oborene! Naime, prema službenim informacijama koje je prikupila ruska vojska, rezultati sirijskog PZO su sljedeći:
Prilikom razbijanja ovog napada, sirijski raketaši su za 20-30 minuta intenzivnog sudara lansirali ukupno 112 protuzračnih raketa. Dakle, na 71 oboren cilj lansirano je 112 raketa (na jedan cilj je u prosjeku potrošena 1,5 raketa). Prema službenoj statistici ruskog Ministarstva obrane, u borbenim djelovanjima sudjelovala su sljedeća sredstva PZO koja se nalaze u jedinicama sirijske vojske.
Prema tim podacima, kada se uzmu postoci uspješnosti (broj lansiranih raketa/broj oborenih ciljeva), rang-lista izgleda ovako:
Kada je u pitanju raketni sustav S-200 "Angara", treba naglasiti da je on ipak projektiran za borbu protiv neprijateljskih zrakoplova, a ne protiv minijaturnih letećih objekata kakve su rakete. Naime, ovaj sustav je u veljači oborio izraelski taktički lovac-bombarder F-16I "Sufa", koji je izvršio zračni napad na instalacije sirijske vojske na aerodromu T4.
"Ostali raketni sustavi koji su proizvedeni još za vrijeme SSSR-a također su pokazali visok stupanj učinkovitosti, bez obzira na to što su zračni objekti imali relativno visoke vrijednosti brzine i malu radarsku uočljivost", istaknuo je službeni predstavnik Ministarstva obrane RF Igor Konašenkov.
Bez obzira na strašnu snagu i smrtonosnost protuzračnih raketa, one predstavljaju samo jednu od karika koje su integralni dio sustava PZO jedne vojske, jedne države. Da bi cijeli sustav prikazao svoju učinkovitost, on ravnomjerno mora uključiti i ostale komponente koje su u njega integrirane. Ukoliko svi dijelovi ovog sustava nisu dovoljno dobro izbalansirani i međusobno povezani, onda daljnji posao jačanja i samim tim unapređenja sirijske PZO nema nikakvog smisla.
U međuvremenu čelnici triju zemalja-agresora daju izjave da će ponovno obnoviti zračne napade ukoliko to bude neophodno (misli se na reakcije na navodne nove "kemijske napade", "opstanak trenutnog sirijskog režima" itd.). Ove riječi su potkrijepljene i djelima. U vode Sredozemnog mora uskoro bi trebala uploviti udarna skupina američkih ratnih brodova koju predvodi nosač zrakoplova na nuklearni pogon "Harry Truman". Događaji od 14. travnja mogu biti samo "predigra" za daleko ozbiljnije i šire napade, u kojem bi se upotrijebile na stotine krstarećih raketa različitog tipa, uključujući i daleko veći broj strateških i taktičkih borbenih zrakoplova.
Sirijski raketaši su uspješno odbili zračni napad od 14. travnja i dobili bitku. Međutim, na temelju povijesnog iskustva koje je vezano za Vijetnam, Amerikancima nije nepoznata daljnja eskalacija konflikta (operacija "Rolling Thunder"), s postupnim uvođenjem sve većeg broja ofenzivnih borbenih efektiva na strogo definiranom području gdje se izvode borbena djelovanja.
Za neutraliziranje potencijalne "grmljavine" treba sustavno i sveobuhvatno pripremiti Sirijsku arapsku vojsku-SAA, ali i njezine saveznike koji mogu istovremeno biti na udaru. Posebno treba posvetiti pažnju ka daljnjem osposobljavanju zrakoplovne komponente u sustavu PZO (lovačka avijacija) koja može napasti zrakoplovne borbene skupine neprijatelja koje se istovremeno nalaze na nišanu sirijskih sustava PZO velikog dometa.
Posljednje novosti koje nam stižu iz sirijske zone konflikta nam govore da je Islamska Republika Iran već otpočela s operacijom razmještanja svojih PZO sredstava na sirijskom teritoriju. Ako je vjerovati priopćenjima koja dolaze iz SAD-a i Izraela, zračni napad koji je izveden u veljači ove godine bio je usmjeren na uništavanje iranskih instalacija koje su postavljene na prostoru sirijske baze Tifor. Tom prilikom su gađani hangari u kojima su se navodno nalazile bespilotne letjelice, kao i skriveni sustavi protuzračne obrane.
Ukoliko dođe do agresivnijeg djelovanja koalicije koja je okupljena oko triju zemalja-agresora (SAD, Britanija, Francuska), i samim tim daleko ozbiljnijih udara, to može dovesti do punog angažiranja sirijske i iranske PZO (po opsegu i intenzitetu) s ciljem dostizanja maksimalne učinkovitosti . Iranski kapaciteti PZO će biti sve neophodniji, ukoliko ova koalicija nastavi s daljnjim gomilanjem svojih ofenzivnih borbenih potencijala u cilju ostvarivanja apsolutne strateške nadmoćnosti nad sirijskom PZO.
Iransko vodstvo je više puta rezolutno istaknulo da će Islamska Republika Iran nastaviti pomagati Siriji i njezinom narodu u borbi protiv terorizma, ali i svakog oblika vanjske agresije. Ova država se u sirijskom konfliktu pokazala kao pouzdani prijatelj na kojeg se Damask uvijek može osloniti, na prijatelja koji je spreman "prosuti rijeke vlastite krvi" radi obrane svog saveznika. Naime, na tisuće iranskih vojnika i dobrovoljaca je poginulo za spas Sirije, i na to Zapad mora računati.
Oružane snage Irana i Korpus Čuvara Islamske revolucije u svom posjedu imaju zavidnu količinu različitih tipova sustava PZO, uključujući i borbene zrakoplove MiG-29 i F-14 "Tomcat". Tu se nalaze suvremeni ruski sustavi protuzračne obrane kao što su "Tor", sovjetski "Kub", S-200, sustav velikog dometa S-300, zatim originali i kopije američkih protuzračnih sustava Hawk/Improved Hawk, domaće koncepcije koje su analogne ruskom sustavu "Buk" (sustav" Raad ") i S-300 "Favorit" ("Bavar-373"), s tko zna koliko tisuća operativnih raketa koje u svakom trenutku mogu biti upotrijebljene.
Treba imati u vidu da iranska PZO počiva na velikom broju sustava koji imaju sovjetsko/rusko porijeklo, te da se zajedno s ruskim specijalistima oni vrlo lako mogu integrirati u sirijsku PZO i učiniti je još brojnijom i ubitačnijom.
Vratimo se na temu isporuke raketnih sustava S-300 jedinicama sirijske PZO. Po svemu sudeći, radi se o najnaprednijoj varijanti ovog sustava S-300 PMU-2 "Favorit", koja se odlikuje iznimnim tehničko-taktičkim pokazateljima koji su posljedica implementacije najsuvremenijeg paketa vojne tehnologije. Za učinkovitu primjenu ovako složene tehnologije potrebna je i izvanredno kompleksna obuka "raketaša" koji će upravljati ovim sustavom, a za tako nešto je ipak potrebno vrijeme. Po nekim grubim procjenama, za osposobljavanje jedne raketne posade koja će opsluživati ovaj sustav potrebni su mjeseci intenzivnog rada, ako ne i cijela kalendarska godina. Tek tada se ovaj sustav može uvesti u operativno borbeno dežurstvo, kao nosiva komponenta PZO. Međutim, daljnje povezivanje s ostalim komponentama u sustavu PZO, kao i ovladavanje svim tehničkim i taktičkim "finesama" ovako složene borbene arhitekture kakva je S-300 PMU-2, zahtijeva razdoblje "služenja" na ovom sustavu u trajanju od najmanje nekoliko godina.
Inače, radi se o varijanti sustava S-300 koji je svjetlo dana ugledao 1997. godine. Predstavlja univerzalni samohodni višekanalni raketni sustav, koji je namijenjen obrani najvažnijih državnih i vojnih objekata i pozicija od masovnog udara suvremenim i perspektivnim zrakoplovima, strateškim krstarećim raketama, taktičkim i operativno-taktičkim balističkim raketama i drugim sredstavima zračnog oružja, u svim dijapazonu i pri svim brzinama njihovog leta. Sustav učinkovito djeluje pri intenzivnom protuelektronskom djelovanju koje stvara aktivne i pasivne smetnje.
Za njega je konstruirana i nova raketa mod. 48N6E2, koja je povećala daljinu presretanja balističkih raketa (do 40 km) i aerodinamičkih ciljeva (do 200 km). U jednom divizionu sustava S-300 PMU-2 "Favorit" nalazi se:
Dobro uvježbane posade mogu ostvariti zaista razarajuće posljedice po neprijatelja uporabom ove verzije sustava S-300. Primjerice, ovaj sustav s vjerojatnošću od 98% može presresti i uništiti cilj ekvivalenta taktičkog lovca na daljini do 200 km, dok balističke rakete s istom vjerojatnošću presreće na daljinama do 40 km. Pri tome maksimalna brzina cilja koji se gađa iznosi do 2800 m/sek.
U ovom slučaju pomoć Irana može biti dragocjena, posebno kada je u pitanju financiranje dodatnog opremanja sirijske PZO (svojim borbenim sredstvima), ali i na planu osiguravanja kvalitetnih ljudskih resursa koji će moći premostiti vremenski jaz kada je u pitanju tehničko i taktičko osposobljavanje sirijskih PZO posada u rukovanju najsuvremenijom borbenom tehnikom.
U obzir treba uzeti činjenicu da Iranci imaju vrlo suvremen sustav vojne obuke (vojno-obrazovne ustanove i vježbovni poligoni), a također se treba imati u vidu da njihova vojska u svom operativnom sastavu već ima sustave S-300. Iranski vojno-industrijski kompleks u posljednjim desetljećima bilježi zaista ozbiljan napredak, a njegov fokus su upravo sustavi protuzračne obrane i raketni program. Opitno-konstruktorski rad prati serijska proizvodnja brojnih sustava, kao što su gore pobrojane kopije sustava "Buk" i S-300, proizvodnja domaćih protuzračnih raketa, ozbiljan napredak na razvoju i proizvodnji vlastitih radarskih sustava, zatim implementacija tehničkih paketa i standarda, koji značajno povećavaju tehničko-taktičke sposobnosti raketnih sustava starije generacije, kakvi su "Kub", "Buk" i S-200 itd. Ovakva akumulacija znanja se može implantirati i na sustav sirijske PZO. I vjerojatno se već primjenjuje, posebno kada je u pitanju modernizacija starijih sustava PZO koji se nalaze u sastavu sirijske vojske. Iranski stručnjaci mogu modernizirati ove sustave, posebno kada se govorio o zamjeni zastarjelih analognih blokova-digitalnim, u primjeni naprednih algoritama za presretanje cilja itd.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
