U narednom tekstu predstavit ćemo udarni raketni potencijal koji se nalazi u arsenalu ruskih strateških bombardera Tu-22M3, Tu-95 i Tu-160. Zaista, uvidom u daljnji tekst se vidi zašto se ruski znanstveni potencijal, posebno iz tehničkih disciplina zrakoplovne i raketne tehnologije, smatra najboljim na svijetu. Pa da ne gubimo vrijeme, krenimo redom...
H-15
Sovjetska aerobalistička raketa oznake H-15 ušla je u naoružanje još davne 1980. godine, kao odgovor na analognu američku raketu AGM-69 SRAW. Radi se o raketi klase zrak-zemlja. I jedan i drugi tip rakete su imali zadatak probiti neprijateljski sustav protuzrakoplovne obrane, uništiti njegove najvažnije elemente koji čine PZO, kao i njegove stacionarne kopnene ciljeve. Prva verzija rakete H-15 je nosila termonuklearnu bojevu glavu koja je imala snagu eksplozije od oko 300 tisuća tona TNT-a. Pored ove bojeve glave, raketa je imala sposobnost nositi i konvencionalnu bojevu glavu daleko manje snage. H-15 su konstruirali raketni inženjeri iz čuvene sovjetske/ruske kompanije MKB "Raduga", i ona je prvenstveno bila namijenjena opremanju strateških bombardera Tu-22M3, Tu-95, ali i u to vrijeme perspektivnih Tu-160.
Osnovna karakteristika rakete H-15 je trajektorija njezinog leta. Bombarder lansira raketu u dijapazonu od 50 do 280 kilometara od cilja. Kada se raketa lansira, ona se počinje naglo penjati u visinu. Kada dosegne visinu od oko 44-45 kilometara, ona munjevito mijenja svoj dotadašnji pravac i ustremljuje se na cilj brzinom od oko 1,7 km/sek. U ovoj fazi leta njezino presretanje je praktički nemoguće. Ukratko, ova široko rasprostranjena raketa nema neki bog zna kakav domet kada je u pitanju oružje ovog tipa, ali je njezina primjena indicirana protiv ciljeva u čijoj obrani nema protuzračnih sustava velikog dometa.
Bazična verzija rakete H-15 je poslužila za razvoj njezinih moderniziranih varijanti H-15P i H-15S. Prva je naoružana eksplozivno-zapaljivom bojevom glavom i njezina osnovna namjena je učinkovita borba protiv radarskih sustava koji se nalaze u sklopu PZO neprijatelja. Raketa je imala sposobnost korekcije svoje putanje, tj. samonavođenja ka izvoru zračenja koji je emitirao neprijateljski radar. Druga varijanta ove rakete s oznakom H-15S je bila protubrodska raketa, naoružana probojno-rušećom bojevom glavom i opremljena aktivnom radarskom glavom za samonavođenje. Domet uništenja nadvodnih ciljeva je iznosio do 150 kilometara. Ovo oružje je moglo žestoko osakatiti grupu neprijateljskih borbenih brodova koji nisu imali adekvatnu zračnu zaštitu. Zahvaljujući svojoj kompaktnoj veličini, ruski strateški bombarder Tu-160 je mogao nositi čak 24 rakete H-15S. Pravi zračna raketna krstarica.
H-32
David Holt
Supersonična krstareća raketa klase zrak-more H-32 predstavlja duboko moderniziranu verziju rakete H-22 "Oluja". Njezina osnovna namjena (misli se na raketu H-22) je borba protiv izuzetno važnih ciljeva na morima i oceanima, kao što su nosači zrakoplova, teške raketne krstarice koje se nalaze na čelu udarnih pomorskih borbenih skupina itd. U tu svrhu, ova raketa je opremljena konvencionalnom i termonuklearnom bojevom glavom. Težina konvencionalne probojno-rušeće bojeve glave iznosi 960 kg, dok je snaga termonuklearne bojeve glave ravna eksploziji milijun tona TNT-a. Njezin operativan domet je iznosio oko 600 km. Ovim raketama su bili naoružani bombarderi Tu-16K, Tu-22K, Tu-22M2/3, i Tu-95K. Svi ovi bombarderi su bili orijentirani na ogroman akvatorij Tihog oceana, i njihov osnovni zadatak je bila borba protiv američkih pomorskih borbenih skupina koje su predvodili nosači zrakoplova. Sovjetsko vrhovno zapovjedništvo je računalo da joj je za učinkovito rješavanje ovog zadatka dovoljna upotreba jedne strateške zrakoplovne formacije ranga avio-divizije, koja je brojala nešto više od 80 bombardera opremljenih ovim raketama. U tu svrhu MBG "Raduga" je proizvela oko 1000 ovih raketa.
Međutim, unatoč zaista izvanrednim letnim karakteristikama ove rakete, prije svega kada je u pitanju njezina maksimalna brzina, kao i armagedonskoj snazi njezinog ubojnog potencijala, postojao je jedan vrlo ozbiljan problem. Naime, sustav za navođenje ove rakete je bio izuzetno ranjiv na sredstva za protuelektroničku borbu, posebno kada je neprijatelj aktivno primjenjivao metode ometanja koje su u neprihvatljivoj mjeri smanjivale njezinu učinkovitost. Njezina modernizacija je započela još za vrijeme SSSR-a, međutim, uslijed njegovog kolapsa, a potom i sveopće financijske katastrofe, tehnički radovi na projektu njezine modernizacije su zaustavljeni do dolaska boljih dana. A znanstvenici se nisu prevarili. Bolji dani za ponovni rad na modernizaciji ove rakete su došli 2013. godine. Njezina duboko modernizirana verzija je dobila i svoju novu oznaku H-32.
Osnovna razlika u odnosu na H-22 se odnosila na promjene u upravljačkom bloku rakete, koji se sastoji od unaprijeđene elektronike koja omogućuje njezino kombinirano navođenje (inercijalno i radarsko) a koje je izuzetno otporno na svaki vid elektronskog ometanja. Zatim, povećan je kapacitet rezeroara s gorivom, a poboljšan je i raketni motor koji koristi tekuće gorivo. Zahvaljujući ovom izuzetno ozbiljnom paketu modernizacije, njezin domet je povećan za čitavih 400 km i dostiže daljinu i do 1000 km. Zaista izuzetan rezultat ruskih konstruktora. Zahvaljujući ovakvim pomacima kada su u pitanju tehničko-taktičke performanse ove rakete, bombarder ne mora uopće ulaziti u zonu koju pokrivaju palubni lovački aparati koji se nalaze na glavnom objektu njezinog djelovanja, tj. na neprijateljskom nosaču zrakoplova. Bojeva glava je praktički ista kao i kod rakete H-22. Dakle, H-32 je osposobljena nositi i konvencionalnu i nuklearnu bojevu glavu. Ova raketa je predviđena za moderniziranu varijantu bombardera-raketonosca Tu-22M3M. Do 2020. godine rusko zrakoplovstvo će biti jače za 30 moderniziranih bombardera Tu-22M3M koji će biti opremljeni sa stotinama raketa H-32.
Vadim Savicki / Global Look Press
H-555
Proizvodnja dozvučne krstareće rakete H-555 je otpočela 1999. godine u cilju zamjene starijih sovjetskih raketa H-55 i H-55SM, koje su ušle u naoružanje još 80-ih godina prošlog stoljeća. U prvi su mah ove rakete isključivo nosile termonuklearnu bojevu glavu snage 500 kt. Dakle, predstavljale su strateško nuklearno oružje zračnog baziranja. Ono što ih je krasilo je bio izuzetan operativni domet. H-55 je mogla pogoditi cilj na daljini i do 2500 km, dok je s H-55SM ta daljina dostizala 3500 km. Ove rakete su se nalazile u standardnom naoružanju strateških bombardera Tu-160 i moderniziranih Tu-95. Njihova osnovna namjena je bila nanošenje fatalnih, razarajućih udara po najvažnijim ciljevima neprijatelja, duboko u njegovoj pozadini. Prilikom svog leta rakete su imale sposobnost letjeti na maloj visini i korigirati svoju putanju s reljefom terena, kao i izvoditi promjene putanje leta u cilju izbjegavanja protivničke protuzračne obrane.
Slobodan Đukić
Modificirana verzija H-555 predstavlja daleko fleksibilniju platformu za preciznu isporuku destruktivnog tereta. Prvo, ona se navodi pomoću kombiniranog inercijalno-doplerskog sustava upravljanja, pored kojeg se tu nalazi i elektro-optički sustav korekcije leta i satelitska navigacija. Ovaj upravljački blok je za čak 5 puta uvećao preciznost ove rakete. Drugo, pored nuklearne bojeve glave, H-555 sada može nositi i konvencionalnu koja može biti kasetna ili eksplozivno-zapaljiva, ukupne mase i do 410 kg. Upravo ovim raketama su počašćeni teroristi u Siriji, kada su po njihovim pozicijama djelovali strateški bombarderi Tu-95MS i Tu-160. Istina, povećana masa bojeve glave je imala negativan učinak na smanjenje rezervoara s gorivom, što je smanjilo njezin efektivni domet na i dalje vrlo pristojnih 2000 km. Sa standardnom bojevom glavom ove rakete imaju domet i do 2500 km.
H-101
Raketa H-101 predstavlja najmodernije krstareće oružje koje se trenutno nalazi u operativnoj uporabi ruskih zrakoplovnih snaga. U narednom razdoblju ovaj model rakete će u potpunosti zamijeniti prethodno spomenutu raketu H-555 i postati osnovno udarno raketno naoružanje na strateškim bombarderima Tu-160M/M2 i Tu-95MS/MSM. O ovoj raketi nema mnogo podataka. Najvažniji tehnički podaci se nalaze pod oznakom "strogo povjerljivo". Među vojnim stručnjacima se pretpostavlja da se raketa do cilja navodi kombiniranim putem, da posjeduje suvremenu elektro-optičku jedinicu za navođenje, kao i veliki broj ostalih visoko-tehnoloških novotarija koje su integrirane na projektil. Oružje je sposobno u svakom trenutku svoje putanje primiti, obraditi i reagirati na čitav niz dodatnih informacija koje se odnose na izmjene na njezinoj ruti, ili određivanja novih koordinata za označene ciljeve. Tijekom svog leta raketa može dobiti zadatak da uništi potpuno drugi cilj od onog koji je označen prije njezinog lansiranja. Dakle, ova raketa ima sposobnost u realnom vremenu redefinirati svoj osnovni zadatak, promijeniti svoju putanju i napasti ciljeve koji nisu unaprijed određeni.
Komsomoljska Pravda / Global Look Press
Razorni potencijal ove rakete se oslanja na integraciju iznimno snažne probojno-rušeće bojeve glave, ali se, naravno, na nju može staviti i nuklearna bojeva glava ekvivalenta 500 tisuća tona TNT-a. U tom slučaju ova raketa nosi oznaku H-102. Prema ocjenama zapadne analitike, njezin operativni domet doseže gotovo 5000 km. Međutim, ono što je po njima posebno zastrašujuće jest kirurška preciznost ovog projektila, koji na takvom dometu ostvaruje vjerojatno skretanje u iznosu od svega 5 metara! Pored ovog podatka, postoji velika vjerojatnost da je ovu raketu jako teško otkriti, i samim tim oboriti. Naime, tijelo ove rakete, kao i zahvati na njezinom motoru, temeljito su tretirani tehnologijom koja smanjuje njezinu radarsku reflektivnost. Radi se praktički o "nevidljivom" letećem objektu. Ruski strateški bombarder Tu-95MSM može ponijeti do osam ovih raketa, dok njegov mlađi kolega, supersonični Tu-160, može ponijeti i do 12 ovih raketa. Ove rakete su svoju borbenu premijeru imale i tijekom ruske zračne operacije u Siriji, kada je po pozicijama terorista lansirano oko 60 raketa ovog tipa opremljenih konvencionalnim bojevim glavama.