Eventualni sudar američkih i ruskih kopnenih borbenih sastava: Tko bi pobijedio?

Slobodan Đukić
U narednom tekstu ćemo pokušati u nekim osnovnim crtama usporediti sadašnje mogućnosti ruskih i američkih borbenih sastava, koji formacijski odgovaraju veličini mehaniziranog voda. U obzir smo uzeli parametre kao što su brojčana veličina ovih sastava, zatim kvaliteta borbene tehnike koja se nalazi u njihovoj opremi, osnovno naoružanje i vojna oprema, njihova taktička upotrebljivost, kao i nezaobilazni ljudski faktor.

Ruski zračno-desantni borbeni sastavi ranga voda po svojoj strukturi sliče na motorizirane jedinice, koje po svojim tehničkim kapacitetima imaju zaista ozbiljnu borbenu tehniku koja se može desantirati iz zraka, kao što su npr. BMD-2, BMD-3, BMD-4 i BTR-D. Zbog manjeg transportnog kapaciteta ovih vozila, ruske zračno-desantne jedinice su formacijski manje od analognih na zapadu. Međutim, bez obzira na ovo, ruske zračno-desantne jedinice su znatno mobilnije za razliku od svojih američkih kolega. Osnovno oklopno vozilo ruskih padobranaca je BMD-2, koje u svom naoružanju ima top 2A42 u kalibru 30 mm, dok je na BMD-4, pored automatskog topa u kalibru 30 mm, integriran i top 2A70 kalibra 100 mm. Oba ova oklopna borbena sredstva u svom sastavu imaju po četiri protuoklopne vođene rakete:

  • 9K111-1 "Konkurs" (BMD-2 i BMD-3)
  • 9M117M3 "Arkan" (lansira se iz cijevi topa BMD-4)
BMD-2

Klasični ruski motorizirani ili padobranski vod se sastoji od tri odjeljenja, i u svom sastavu ima tri oklopna borbena transportera s adekvatnim brojem vojnika koji mogu stati u njih (20-30 ljudi).

BMD-4

Rusko motorizirano pješaštvo ima određene prednosti u odnosu na američko pješaštvo. Prisutnost tri oklopna transportera u sklopu jednog voda omogućuje ruskim kopnenim jedinicama (ukoliko je broj vojnika i jedinica oklopne borbene tehnike isti u obje vojske) da imaju za 25% više ovakvih motoriziranih vodova u odnosu na formacijsku strukturu kakvu recimo imamo u Vojsci SAD-a. Teoretski, veći broj ovakvih jedinica daje zapovjedniku bataljuna znatno veće mogućnosti prilikom taktičkog izbora i primjene ovih borbenih sastava na fronti.

Ruska zračno-desantna vojska, zahvaljujući svojoj razvijenoj moto-mehaniziranoj komponenti, ima značajno veći stupanj taktičke mobilnosti od svojih "protivnika" sa zapada (konkretno Vojske SAD-a). Ovo je od posebnog značaja prilikom izvođenja padobranskog desanta na teritorij koji je gusto pokriven sustavima PZO neprijatelja, i gdje postoji veliki rizik za iskrcavanje. Ruski avio-transportni kapaciteti, koji prevoze padobrance i desantnu borbenu tehniku, mogu stvoriti desantnu osnovicu daleko od stvarnog cilja operacije, i pomoću vrlo pokretljive borbene tehnike dostići stvarni cilj za svega nekoliko sati.

Američka ustrojbena struktura, za razliku od ruske, može imati prednost na planu veće organizacijske žilavosti same jedinice, jer, ako Rusi tijekom borbe izgube jedno oklopno vozilo, izgubit će praktički trećinu vatrene moći jednog voda, a s druge strane, ako bi se isto to dogodilo Amerikancima, oni bi izgubili četvrtinu svoje ukupne vatrene i transportne moći, što je ipak prihvatljivije. Ukoliko, primjerice, ruski zračno-desantni vod izgubi dva oklopna borbena sredstva, spast će na razinu jednog odjeljenja, što predstavlja praktički uništenu jedinicu*.

Pored toga, američki oklopni borbeni transporteri nadilaze ruske konkurente i u pogledu kapaciteta broja desantih snaga koje mogu prevoziti. Kada se usporedi američki M2 "Bradley" i ruski BMD-2, kapacitet prevoženih trupa je sedam naprama pet vojnika, u korist američkog oklopnog transportera. Međutim, standardne varijante ruskih oklopnih transportera koje nemaju prefiks-D također imaju kapacitet za prijevoz sedam vojnika s punom ratnom opremom. "Bradley" ima i bolju oklopnu zaštitu koja se sastoji od modula s reaktivnim oklopom, kao i sustav za upravljanje vatrom od BMP-a. Pored toga, "Bradley" ima za skoro 2x veći broj protutenkovskih raketa u svom borbenom kompletu (sedam raketa BGM-71 TOW naspram četiri kod ruskih analoga). Međutim, ruski oklopni transporteri imaju veliki potencijal za modernizaciju koja je uvelike u toku. Posebno se to odnosi na oklopna vozila BMD-2 i BMD-3, za koje je već razvijena suvremena borbena kupola "Berežok" opremljena raketama "Kornet", koja će učinkovitost vozila uvećati za gotovo 4 puta. Da ne pričamo o tome da je za porodicu borbenih oklopnih vozila u tijeku vrlo uspješan razvoj borbene kupole "Derivacija" koja će biti opremljena topom A-220M u kalibru od čak 57 mm. Naravno, ovaj proces modernizacije prati i značajno usavršavanje sustava za upravljanje vatrom, posebice elektro-optičke komponente i komunikacijskog sustava.

M2A3 Bradley opremljen dinamičkom oklopnom zaštitom

Očekuje se da će ovaj top za 3 puta po daljini i za gotovo 5-6 puta po visini premašiti efektivni domet topa 2A72, što je zaista revolucionaran pomak. Pri tome bi imao borbenu kadencu od čak 300 granata u minuti (2A72-330 gr./min.) i daleko veće efekte vatre na cilju.

Međutim, vratimo se mi na usporedbu borbenih mogućnosti dvije vojske u sadašnjem vremenu. Američki oklopni transporter na kotačima "Stryker", za razliku od ruskog transportera BTR-82A ima daleko slabiju vatrenu moć. Rusko oklopno vozilo na kotačima u svom sastavu ima najnoviji automatski top kal. 30 mm 2A72, za razliku od slabog osnovnog naoružanja koje se nalazi na "Strykeru". Prednost američkog vozila je jedino izvjesna u pogledu primijenjene oklopne zaštite. I za jedan i drugi oklopni transporter je predviđen projekt modernizacije. Za američki borbeni transporter se planira integracija jačeg topa u kal. 30 mm, kao i protutenkovski raketni kompleks BGM-71 "TOW", dok se za ruski BTR-82A planira izmijenjeno dizajnersko rješenje koje će značajno uvećati borbenu žilavost vozila.

Prevrnuti Stryker nakon što je naletio na improvizirano eksplozivno sredstvo, Irak 2007. godine

Što se tiče vatrene moći pješadijskih sastava, odnos je poprilično jednak, osim što formacijski američki vod ima nešto više vojnika u odnosu na ruski (više od 40 vojnika u jednom vodu). Za borbu protiv oklopnih borbenih ciljeva Amerikanci u sastavu svojih jedinica ranga voda imaju protuoklopni raketni kompleks "Javelin" koji je sposoban uništiti metu na daljini i do 2500 metara, a također i veći broj protutenkovskih ručnih bacača kratkog dometa M3 "Carl Gustaf" i AT-4, efektivnog dometa do 500 metara. S druge strane, ruski motorizirani vod u svom sastavu ima ručne protutenkovske bacače RPG široke palete s različitim efektima na cilju, uz praktični domet od 200-500 m.

Tu se posebno izdvaja ručni protutenkovski bacač RPG-28 "Kljukva" koji može probiti skoro metar oklopa koji je zaštićen dinamičkih pločama, na daljini do 200 metara. Ne treba zaboraviti ni "jezivo" oružje koje posjeduju ruski kopneni sastavi, a koje se može svakako naći u sastavu motoriziranog ili zračno-desantnog voda, a to je ručni raketni bacač s termobaričnom bojevom glavom RPO "Šmelj", za koji je razvijena modifikacija koja po svom razornom potencijalu u ničemu ne odstupa od fugasne granate u kal. 152 mm. Prava haubica u rukama lakog pješaštva.

FGM-148 Javelin u opremi norveškog vojnika

ZAKLJUČAK

Američka i ruska pješadija nikada samostalno neće ratovati jedna protiv druge. Ove jedinice će uvijek biti sastavni dio mješovitih bataljunsko-taktičkih i krupnijih borbenih formacija, koje integriraju više vidova i rodova. Opći je zaključak da je na trenutnoj razini odnos snaga približno jednak kada je u pitanju ukupna vatrena moć ovih sastava. Amerikanci imaju oklopne transportere većeg kapaciteta i bolje su oklopne zaštite. Međutim ova sredstva su daleko uočljivije mete od ruskih oklopnih transportera, i generalno su teža i samim tim sporija. Ruski oklopni transporteri su mobilniji i imaju sposobnost desantiranja iz zraka (posebno projektirane verzije za VDV). Prednost im je i jednostavnija tehnička konstrukcija što omogućuje njihov popravak i u poljskim uvjetima. Generalno, ruski oklopni transporteri imaju i veću vatrenu moć od američkih analoga, posebno kada su u pitanju automatski topovi u kal. 30 mm. U odnosu na broj protutenkovskih raketa po jednom vozilu, prednost je na američkoj strani. Što se tiče pješadijskih sastava jačine voda, Amerikanci imaju prednost u vidu prijenosnog protutenkovskog bacača "Javelin" koji je opasan na daljini i do 2500 metara. On je vrlo lagan i mobilan, i opslužuju ga dva vojnika. Nalazi se u ustrojbenom sastavu voda, u broju od tri jedinice. Ručni raketni bacači sa standarnom putanjom projektila su sličnih karakteristika na obje strane. Za borbu protiv žive sile i lakooklopljenih borbenih sredstva u sastavu vodova ruske i američke vojske se nalazi veći broj mitraljeza i puškomitraljeza. Ruski vodovi su ojačani i sa snajperskim puškama SVD, a posebnu prednost ruskim trupama daje gore spomenuti RPO "Šmelj" koji slovi za možda i najefikasnije oružje na svijetu kada je u pitanju borba protiv žive sile neprijatelja, koja je uz to i dobro utvrđena. Što se tiče kvalitete borbeno sposobnog ljudstva, tj. nezaobilaznog ljudskog faktora, i jedni i drugi imaju solidna ratna iskustva u posljednjih 20 godina, koje su obilovale lokalnim ratnim konfliktima. Pri tome su se Amerikanci više oslanjali na efekte visoko-precizne zrakoplovne potpore koja im je uvelike olakšavala posao, dok su Rusi u većini slučajeva morali uporabom sirovijeg oružja rješavati stvari. Najbolji primjer za to su sukobi na Kavkazu. Tek od sukoba u Gruziji ruska vojska počinje sve više u svojim operacijama koristiti borbene zrakoplove naoružane visoko-preciznim ubojnim sredstvima i ostalim visoko-tehnološkim pomagalima koji dosta olakšavaju kopnena borbena djelovanja. Zahvaljujući sposobnosti da se nosi sa većim brojem otežavajućih okolnosti, rusko pješaštvo je ipak u ukupnom zbroju kvalitetnije od američkog, što je posebno demonstrirano prilikom posljednjeg rata u Siriji, ali i vraćanja poluotoka Krima u sastav Ruske Federacije. Dakle, moglo bi se s velikom sigurnošću reći da bi u hipotetičkom direktnom sukobu američkih i ruskih kopnenih snaga pobjedu odnijela ona strana koja je pored nezaobilazne prisutnosti suvremene borbene tehnike kompaktnija, snalažljivija, pokretljivija i žilavija u borbi, i koja bolje podnosi teške uvjete. Ovo mjesto svakako pripada ruskom vojniku.

* Ruski časnici su uočili ove manjkavosti starog sovjetskog sustava i odlučili povećati broj "oklopnjaka" s 3 na 4 u jednom vodu, ali i broj vodova unutar mehanizirane čete, tako da će po novom sustavu broj oklopnih vozila u jednoj četi iznositi i do 15 jedinica.

Više